Žarko Paić

Mislim da je uloga svih naših hrvatskih kumordinara u svjetskoj povijesti posve nezasluženo zanemarena. Što bi književna moderna bila bez ovih mudrih i lukavih, prefriganih i uvrnutih, uslužnih i pokornih lakaja iliti nadzornika služinčadi kakvi su i kumordinar Žorž iz romana Ante Kovačića, U registraturi, kojeg u slavnoj TV-seriji ondašnje televizije Zagreb igra maestralni Uglješa Kojadinović, ili, pak, kumordinar Mika iz Krležinih Zastava koji u obitelji Kamila Emeričkoga predstavlja zaštitni znak belle epoque, osobito u trenutku koji označava vrhunac njegova kulinarskoga i retoričkoga umijeća kad dunavska kečiga spremljena comme il faut dolazi na blagdanjski svečani stol.

Kumordinari su prijelazni stadij uzdignuća hrvatskoga feudalizma do klasno-socijalne pozicije branitelja starih povlastica gospoštine i gospodstva, premda dobro znaju gdje im je mjesto u rezidencijalnoj kući vlastodržaca s plemenitaškom krvi i premda su dokaz jada i bijede društvenoga poretka koji je ogrezao u provincijalni austro-ugarski kapitalizam kojeg su najbolje opisali u njegovu dekadentnome ruhu Robert Musil u Čovjeku bez osobina i Hermann Broch u Mjesečarima. Nikad nisam volio Balzaca, pa otuda ni Marxove analize društvenoga raslojavanja u francuskome modelu kapitalističke modernizacije.

Razlog je jasan. Književnost realizma je odveć plošan foto-kopirni postupak dovođenja u svezu nadređenosti klasa i podređenosti osoba koje tu i takvu klasu simboliziraju. No, nemoguće je poreći da smo svi mi odnekuda pristigli u ovaj svijet, da smo sudbinski određeni povijesno-kulturalnom kontingencijom i da nije primjerice slučajno kad Witold Gombrowicz svoj otmjeni aristokratski cinizam objašnjava ne samo svojim navlastitim narcizmom, već i odgojem i obrazovanjem kojeg je mogao dobiti i primiti jedino kao pripadnik propale poljske vlastele u osvit avangardne umjetnosti i svih furioznih događaja koji su obilježili prvu polovinu 20. stoljeća.

E, baš ta kumordinarska zatucanost i sklonost pokornosti višem poretku tzv. konzervativnih vrijednosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u prostoru tzv. građanske Hrvatske predstavlja ono fatalno udvorničko, svagda suzdržano ‘premišljanje’ u ključnim trenucima prevrata političkih i društvenih događaja koji su nam odredili tzv. kolektivni mentalni sklop. Ni Žorž niti Mika nisu ropske duše, već nastavak kmetstva drugim sredstvima u situaciji kad se njihova individualna emancipacija od rodnoga kraja i tvrdokornih običaja patrijarhalne strukture ponašanja nalazi na kušnji pripadništva onome što nisu i ne mogu biti.

Njihovo je sluganstvo doslovno moguće razumjeti kao osebujni životni stil kojih ih bitno razlikuje od dosadnih engleskih butlera iz onih viktorijanskih romana punih „ponosa i predrasuda“ ili već moderniziranih BBC TV-serija u kojima se humoristički ne izruguje visoka klasa lordova i bonvivana u ladanjskim dvorcima Yorkshirea, već je interakcija između odabrane služinčadi uvijek čista preslika društvenih intriga njihovih gospodara. Da skratim. Nitko nije bolje filozofijski opisao ovaj prekretni trenutak u povijesti moderne Europe od Hegela u Fenomenologiji duha, kad govori o tome da je odnos gospodara i sluge dijalektičko posredovanje nastanka nove povijesne svijesti koja proizlazi iz momenta samorefleksije, odnosno kad sluga više ne gleda u svojem gospodaru Napoleona, već samo estetsku fiziologiju Drugoga kao subjekta tlačenja i tako zapravo otpočinje dugi marš socijalno-klasne emancipacije u modernome kapitalizmu.

Sluganstvo kao filozofija života nije stoga problem nekog tamo Žorža ili Mike, koji dolaze iz svojeg provincijalnoga kala u Grad kao mjesto sublimacije povijesti. To je ovjekovječeno stanje umrtvljene post-građanske svijesti, jer ne zaboravimo da je salon kao prostor kulturne dekadencije Krležinih Glembajeva uvijek i prostor u kojem ureduju svi naši Žorževi i Mike da bi sve ostalo isto kao prije, da bi naposljetku dunavska kečiga u sosu od marinirane bundeve iz Trakošćana pečena u rerni dospjela na svečani blagdanski stol comme il faut i da bi tek nakon toga Kamilo Emerički mogao gestom radikalnoga nihilista i komunista svojem oportunistički nastrojenom Ocu skresati u brk da je sve ovo licemjerje i laž, menažerija i jeftina gluma u malograđanskome vodvilju i da je jedini izlaz iz vjekovne horvatske šutnje i pokornosti carevima i kraljevima Zapada i zabludama Istoka apologija kundaka kako je to kongenijalno izveo njegov prijatelj Joja, arhetip pobunjenoga čovjeka.

Na Badnjak…kad mirišu orehnjače i buhtle, kad se sjaji iz neobaroknoga vrča žuta kapljica rajnskoga rizlinga, a nadjevene kečige iskaču s vatre na taj art-deco izrezbareni stol privida obiteljskoga blaženstva i sreće, dok sve oko nas tone u živo blato apokalipse i kaosa, svi naši kumordinari ovdje su kao naši drevni mitski Orašari da nas podsjete na davne dane kad se kalio ovaj ravnodušni nihilizam treće vrste i kad je željeti još pomagalo. Književni likovi hrvatske moderne nisu nimalo socijalno-klasno različiti od eventualno poljskih, ali jesu zato od engleskih. Klasa označava ono objektivno o-sebi, dakle neživo i strukturno prazno jer ju obilježava složenost kulturnoga habitusa, kako to teoretski uglavljuje Pierre Bourdieu u njegovoj Distinkciji.

Likovi poput Žorža i Mike posvjedočuju ovaj kontingentni interakcionizam na plastičan način i to tako što pokazuju nemogućnost bilo kakve individualne transgresije. Geste i stavovi uvijek su ono što nije tek samo znak čiste singularnosti života nekog čovjeka. One su neosobno transindividualiziranje kroz koje progovara nešto krajnje čudovišno i nelagodno kao takvo. To je ono što struji kroz mentalno sluganstvo svih naših kumordinara koji su više obilježili hrvatsku modernu povijest od galerije tzv. pobunjenika i nihilista zajedno. Na Badnjak…Žorž i Mika izlaze iz kuhinje i svečano objavljuju da je život stvoren za vječnost onog istog u razlikama i ništa drugo.

Em smo Horvati…