Žarko Paić

Danas popodne  vratio sam se iz Zadra, gdje sam održao predavanje na Odjelu za filozofiju Sveučilišta u Zadru, naslovljeno ‘Dostojanstvo i rang tijela – Filozofija i performativnost’, te promovirao svoju knjigu Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu. Volim prošetati zadarskim kaletama i obalom uz more. Nema nigdje Filozofskoga fakulteta na svijetu čija se lijepa secesijska zgradanalazi tik uz more. Jučer je dan do tri popodne bio oblačan i mjestimice kišovit, a onda je na pola mojeg predavanja dok sam kazivao o Nietzscheu i ekstatičnoj tjelesnosti kao živome bivanju mišljenja zasjalo sunce u punom blještavilu poput one zrcalne igre velikoga prstena, koje pred kraj misaonoga života spominje autor Also sprach Zarathustra. Odjednom sam osjetio snagu i energiju na višoj razini intenziteta negoli prije tog trenutka.

Činilo mi se da je taj osjećaj-doživljaj-iskustvo sinestezije mora, užarenoga Sunca i ozračja prostora u kojem govorim daleko važnije od bilo kakvog ničeanskoga vrednovanja stvari i pojava u njihovoj izvjesnosti. Tijelo kao dostojanstvo nije hijerahija novoga ustrojstva postmetafizičkoga mišljenja koje umjesto dugovjeke vladavine duha i duše poviješću sada trijumfalno zasjeda na ‘prazno mjesto moći’. Sjetimo se kako Zarathusta kaže da će zahtijevati da se čovjeku vrati sve što je tako velikodušno udijelio onostranosti. Ništa se ne vraća osim onog što je oduvijek bilo kao ekstatičko bivanje i bit će dok god bude čovjeka i ovog sretnog trenutka sjaja Sunca nad uznemirenim valovljem mora.

Tijelo misli u osjetilnim vibracijama, a ne kao umjetni dispozitiv bez strasti i volje. Stoga dostojanstvo označava novi rang mišljenja kao nesvodive slobode koja stoji između tijela, duha i duše, ali ne kao kantovski uvjet mogućnosti otpora ovom svijetu ovdje i sada, nego kao otvorenost novoga mišljenja. Ovo tijelo, doduše biološki zastarjelo, uživa i pati u svojim kretanjima, ali bez njega ne postoji niti užitak u mišljenju. Rang na kojem u suvremenosti tijelo stoji stoga nije ništa drugo negoli da to kažem blohovski, njegovo ‘prirodno pravo i ljudsko dostojanstvo’ u nemogućnosti redukcije na bilo što ovome tijelu izvanjsko i tuđe, na bilo kakvo služenje ionako metafizički zauvijek iščezle onostranosti.

          Prestao sam razmišljati o tome razumiju li novi naraštaji ono što svjedočim u svojim knjigama, kazivanju i govorenju javnosti, ako to ni njihovim prethodnicima nije posve bjelodano, najblaže rečeno. Tako je kako jest. Dolazi vrijeme koje Heidegger analizom Nietzscheovih postavki 1880ih u spisu o Wagneru i dekadenciji naziva silaznom putanjom. Ova se putanja silaženja ubrzava. Tako je kako jest. Bit će još više i logike, mase i brutalnosti u vremenu koje dolazi i bit će još manje vremena za istinsko dostojanstvo i rang mišljenja jer tijelo postaje posthumanim tijelom, onim koje je Stelarc u svojoj trijadi mesa-metala-koda najavio postajući i sam kiborgom i bićem interakcije umjetne inteligencije i biološkoga ustrojstva ljudske artikulacije onog što je humanizam od renesanse nazivao ‘ljudskom prirodom’.

Trenutak u kojem zadarsko Sunce nad morem u zrcalnoj slici odbljeska pada na stol s papirima i knjigama u kojima ostavljam trag dijaloga s Nietzscheom, Heideggerom, Klosowskim, Deleuzeom, Severinom, Rilkeom, jednostavno bijaše nalik božanskoj ljepoti života. Ništa nije važnije od tog osjećaja-doživljaja-iskustva. Tijelo je tada ovjekovječeni kairos, a njegovo dostojanstvo i rang, unatoč neminovnoj silaznoj putanji dekadencije ovog svijeta u kojem još jesmo svjedoči onome što je u svojoj biti neiskazivost jezika. To je jedina slika ove zrcalne igre bivanja koju vrijedi nositi sa sobom kud god idemo i kamo god se zaputili na ovom putovanju kao lutanju neizmjernom i pročišćenom od svega usputnoga i izvanjskoga. Sunce bez mahnitosti…