Žarko Paić

U suvremenoj teoriji znanosti kao da je nemoguće uskladiti genetski determinizam koji zagovara Richard Dawkins s teorijama kontingencije Stephena Jay Goulda. Gould pritom tvrdi kako

„evolucija ne iskazuje nikakav koherentni pravac, niti su bilo koji od njezinih proizvoda ─ poput Homo sapiensa ─ u bilo kojem smislu neizbježni; odvrtite ‘vrpcu života’ i ovaj posebni majmun prevelikog mozga možda nikad ne bi nastao.“

Isto će tvrditi i Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? s obzirom na analizu nastanka kapitalizma u Italiji krajem 14. stoljeća u Italiji. Naime, postojale su dobre mogućnosti da sve bude još i prije uspostavljeno u Kini, koja je mnogo prije Europljana imala na raspolaganju barut kao eksplozivno sredstvo ali ga nije upotrijebila kao novu tehnologiju ratovanja i spojila ratnu privredu s usponom kapitalizma kroz prekomorsku trgovinu. Koliko li se puta neprestano pitamo što bi bilo da je, paskalovski govoreći, Kleopatra imala dugi nos? Bi li se povijest odvila bitno drukčije negoli onako kako je to bilo u fakticitetu zbivanja? Već su dva grčka atomistička filozofa, Demokrit i Leukip, spoznajno-teorijski otvorili problem koji nema samo fizikalističke, već i metafizičke konzekvencije. Demokrit je tvrdio da se atomi kreću linearno i da je to rezultat kozmičko-prirodne nužnosti koju je uspostavio bog kao savršeni poredak sklada u svemiru, dok je Leukip zastupao teoriju deklinacije atoma odnosno mogućnosti odstupanja ili skretanja s ravne crte. Zašto se to događa, ostaje doduše tajnom, ali to je za mladoga Marxa predstavljao primjer kako je ljudska sloboda plod slučaja, a ne sudbine koju su bogovi unaprijed odredili čovjeku u njegovu načinu egzistencije u svijetu. Kako god bilo, odnos nužnosti i slučaja u teoriji znanosti pretpostavlja odnos između determinizma i indeterminizma. Između Dawkinsa i Goulda, dakle, vlada gotovo ono isto što je vrijedilo za Demokrita i Leukipa. Samo što Dawkins pripada znanstvenicima koji radikalno niječu bilo kakvu mogućnost i razlog Božje egzistencije i ideje stvaranja svijeta polazeći od tzv. inteligentnoga dizajna.

Nije stvar samo je li svaki pojam nužnosti ujedno i logičko-metafizički znak sinteze zakona kauzalnosti i načela teleologije u pojavnome svijetu materije, energije i informacije. Prvi uzrok i posljednja svrha pretpostavljaju ideju smislene organizacije i upravljanja svijetom. Na taj način moguće je pomiriti ideju slobode kao nužnosti s idejom apsolutnoga duha koji pomiruje filozofiju i teodiceju kao u Hegela. Nije, dakle,  nimalo ‘nužno’ da sloboda bude mišljena kao slučaj koji proizlazi iz nereda ili kaosa. Uostalom, teorija koja o tome govori naziva se teorija determinističkoga kaosa. Kako se pojam slučajnosti ili ne-nužnosti razmatra u tradicionalnoj spekulativno-dijalektičkoj filozofiji pokazao je uvjerljivo Deleuze u svojem glavnome djelu ontologije mnoštva i razlike Différence et répétition iz 1968. godine. Uvijek je posrijedi odnos nadodređenja. To znači da je ono što jest, bitak u svojoj faktičnosti, nužno takav kakav jest i da mišljenje predplatoničke metafizike kao i ono u Platona i Aristotela, pa sve do moderne filozofije i prirodnih znanosti govori o kontinuitetu i linearnosti zbivanja u vremenu. Postoje, doduše, diskontinuiteti i nelinearnosti u mišljenju zapadnjačke filozofije koji slučajnost i ne-nužnost misle drukčije poput Spinoze i Nietzschea. No, slučajnost je uvijek negacija neke determiniranosti, a nikad autonomno osmišljavanje kategorije modalnosti. U Kantovim kategorijama modalnosti mogućnost je vezana uz vremensku dimenziju budućnosti, zbilja uz sadašnjost, a nužnost uz prošlost. Ovaj ‘željezni zakon’ determiniranosti uspostavlja izravnu svezu između fizikalizma i historizma, onog što vrijedi za tzv. zakone u prirodi i onog što je inherentno ljudskoj povijesti. Međutim, kao i Gould, tako i mnogi ‘transcendentalni empiristi’ na Deleuzeovu tragu uzimat će pojam kontingencije kao riješenu tajnu novog pristupa ontologijsko-epistemologijskim problemima. Evolucija u biologiji je očigledno ključna paradigma s kojom se mora raščistiti je li razvitak nešto samorazumljivo linearno i nužno u prirodnoj ‘povijesti’ vrsta ili je riječ o ‘slučaju’ u kojem odstupanja i skretanja s određenoga pravca, a to je smisao pojma zakonitosti u ‘razvitku’,  tvore mogućnost da se povijesni slijed zbivanja odvija u diskontinuitetu i rezovima s onim što je imalo privid stroge uzročnosti. Kontingencija je otuda jedna od najznačajnijih kategorijalnih pronalazaka suvremene teorije znanosti. Podjednako je rabe razvojni biolozi, kozmolozi, psiholozi, sociolozi, antropolozi i filozofi. No, njezina je novost u tome što se pojavljuje s pojmom ne-reduktibilnosti nekog entiteta ili sklopa entiteta. Da bi Gould mogao zagovarati postavke suprotne Dawkinsu, potrebno je da se slučajnost oslobodi nad-određenosti u dijalektičkome i spekulativnome smislu, te da se svaki tradicionalni materijalizam pa i onaj Marxov kojeg nazivamo historijskim materijalizmom neutralizira i suspendira. Zašto? Zbog toga što je svagda vezan uz apoteozu nužnosti u fizikalnome svijetu i mistifikaciju slučaja u svijetu ljudske povijesti. Najbolji primjer takvog genetičkoga materijalizma s dodatkom egzistencijalističkoga indeterminizma jest Sartreova Kritika dijalektičkoga uma. Nikakav dualizam materije i duha u bilo kojem novijem smislu, pa ni onaj s isticanjem tzv. kontingentne nužnosti kakva je ontologija događaja Alaina Badioua nije rješenje ovog gorućeg problema.

Čini se da je spor između nužnosti i slučaja moguće razriješiti ne tek konceptualnom kombinatorikom nalik onoj Badioua i inih koji polaze od transklasične logike i-i, pa onda dobivamo oksimorone tipa nužna slučajnost ili slučajna nužnost bitka, bića i biti čovjeka. Sva su znanstvena pitanja ujedno i ontologijsko-metafizička i u krajnoj konzekvenciji teologijska. To je dobro znao Kant kad je ideju boga postulirao iz etičkoga horizonta besmrtnosti duše. Dakle, u našem ‘slučaju’ vidimo da je između modalnih kategorija uvijek posrijedi odnos nadodređenja. Tako je nužnost povezana s onim što je prošlo u ireverzibilnosti vremena. Mišljenje dolazi do pojma nužnosti naknadno, kad se već nešto dogodilo u vremenu kao otvorenome prostoru odnosa faktičnosti i kontingencije. Nisu stoga Grci u iskonu metafizike mislili onako usput kako je arché u smislu ‘prvoga početka’ ujedno događaj koji sintetizira mišljenje o slobodi kao nužnosti i nužnosti kao slobodi nečeg što određuje ‘sudbinu’ bitka. Iz ovoga je bjelodano da se načelo svrhovitosti evolucije u smislu deterministički shvaćenog Dawkinsonova ‘sebičnoga gena’ mora razumjeti kao način događanja koje isključuje bilo kakve mogućnosti promjene u fizikalno-biologijskome ustrojstvu nastanka života u svemiru i njegove evolucijske ‘velike priče’. Događaj određuje kontingentni razlog zašto u teoriji emergencije nastaje novo stanje ili situacija, primjerice, zašto ptice koje lete na jug u pravilnim ciklusima stoljećima odjednom mijenjaju smjer svojih migracija. Očito je da između nužnosti i slučaja vlada korelacija kvantne neodređenosti i očito je da u pojmu događaja, toliko ključnog za suvremenu filozofiju i kozmologiju kako je to uvidio Alfred N. Whitehead, mora postojati uvjet mogućnosti svekolike promjene i diskontinuiteta u shvaćanju prirode i povijesti.

Problem je ipak i u tome što mi iz razloga ‘vjere’ u kozmički smisao i poredak nalik Leibnizovoj prestabiliranoj harmoniji moramo metafizički postaviti ideju Boga kao stvaratelja koji se ne može objasniti pojmom nereda i kontingencije, već moramo poput Einsteina kazati da mu nije u naravi kockanje sa sudbinom. Slučaj je otuda isključen iz njegovih ovlasti, pa se čini samorazumljivim, osim u Dawkinsa, da bi Gould po svojim postavkama morao biti ili agnostik ili ateist, ako i nadalje ‘vjerujemo’ u pravila igre klasične metafizike. S kontingencijom smo u području otvorenosti mišljenja kao mogućnosti slobode, a ne njezine faktičnosti i nužnosti kako je to zapečatio Hegel na tragu Spinoze u smislu causa sui ili omne determinatio est negatio. U suvremenoj teoriji znanosti posve je jasno da se nakon teorije relativnosti, kvantne teorije i determinističkoga kaosa i u biologiji s njezinom paradigmom evolucijskoga razvitka vrsta na zemlji mora uvesti u razmatranje kibernetičko četvorstvo informacije-feedbacka-kontrole-komunikacije. Jer između ‘sebičnoga gena’ i njegove prirodno-povijesne ‘sudbine’ i kontingentnoga događaja kojim je homo sapiens (s)krenuo tamo kamo je krenuo slobodnom voljom unutar sklopa određenih okolnosti, a to je bio rezultat odnosa sustava i okoline i unutarnje-vanjske kontrole razmjene materije, energije i informacija o okolnome svijetu (Umwelt, environment, millieux), mora postojati korelacija barem po kriteriju prožimanja onog što je ‘mudra’ stara metafizika svagda imala u vidu kad je s Demokritom i Leukipom otpočelo promišljanje tajne događaja koji utemeljuje slobodu u njezinoj bestemeljnosti puta kojim odlazimo u beskonačnu singularnost kao onaj astronaut iz Kubrickove Odiseje u svemiru 2001. u ‘beskonačnu brzinu’ povratka u arché svekolikoga bitka i ništa.