Žarko Paić

1.

U izvrsnome tekstu Helge Mitterbauer, austrijske esejistice, teoretičarke književnosti i profesorice na sveučilištu u Grazu, naslovljenome „Roman je mrtav ꟷ živio roman!“ autorica postavlja pitanje ima li roman još egzistencijalnoga opravdanja i upućuje na sljedeće slučajeve koji su vrijedni razmatranja. Nadovezujući se pritom na glavnu postavku filozofa postmoderne Jean-Françoisa Lyotarda kako je na djelu vladavina „meta-priča“ nakon rasapa velikih ideologija moderne, ona spominje naravno kao ključnoga svjedoka mišljenja obrata i kraja metafizike kao što je Nietzsche i nakon njega sve se ubrzava i implodira u carstvu znakova i informacija.

„Odustavši od vjere u Boga, Nietzsche je odustao od vjere u definitivnu istinu, na što aludira James Joyce u Uliksu, dajući Boodyu Dedalusu da izgovori bogohulnu stolnu molitvu „Our father who art not in heaven.“ Ta potresenost i nesigurnost subjekta jasno dolazi do izražaja u likovima Franza Kafke. Nemoć pojedinca rezultira i sveprisutnošću anonimnog reda, koji odavna više nije racionalan, nego se izmaknuo nadzoru subjekta. Posebno zorno ta se nemoć prema strukturama reda na koje se ne može utjecati predočuje u Kafkinoj Americi na primjeru cestovnog prometa u New Yorku.“ (Helga Mitterbauer, „Roman je mrtav – živio roman!“, u: Dražen Katunarić (prir.), O romanu: (Izbor tekstova), Litteris, Zagreb,2019., str. 215-216. S njemačkoga preveo Boris Perić)

Što to povezuje Joyceov Uliks i Kafkinu Ameriku? Odgovor koji nudim jest nužno „filozofijski“ i odnosi se na razdoblje kraja metafizike u jeziku kao smislu ne više bitka kao prisutnosti, već događaja kao radikalne destrukcije samoga jezika u bezvjerju kojim se „svijet“ regulira u svojem kaosu i entropiji kao mreža kojom upravlja tehnosfera. Svi izrazi koji su nastajali nakon Nietzscheove smrti 1900. godine o dolasku razdoblja koje je u svojim knjigama za života i Ostavštine odredio kao europski nihilizam kao da su obezvrijeđeni u vlastitoj funkcionalnoj uporabnosti koja se izlizala prekomjernošću ponavljanja u svemu i svačemu od društva, politike, kulture do umjetnosti i samoga života. Ti su izrazi modernost i postmodernost te sve češća uporaba pojma suvremenosti.

Što karakterizira bit nihilizma? Upravo ono što pronalazimo u apsolutnoj modernosti romana poput Uliksa i Amerike, a to su procesi posvemašnjeg bezvjerja i obezboženja svijeta, nastanak mreža vladajućih odnosa interakcije između sustava, a ne ljudi, kako se uobičajeno pogrešno misli, te vladavina tehnosfere koja u sebi poput Duchampova estetskoga objekta nazvanog „Sušilo za boce“ usisava i predmodernu tehniku rukotvorstva i modernu tehnologiju mehaničke reprodukcije. Svijet je, dakle, nihilistička struktura umrežavanja funkcija i struktura neljudskoga i to je temeljni problem koji u svojoj imploziji informacija pogađa situaciju s romanom u 20. i posebno u 21. stoljeću. Već je stoga Musilov roman Čovjek bez osobina jasno pokazao da je posrijedi doba koje u jeziku postmetafizičkoga mišljenja postaje određeno kao nestanak subjekta tradicionalnoga pripovijedanja o onome što „junak“ romana doživljava i što se smatra njegovim područjem odnosa spram stvarnosti. Tzv. moderni roman u 20. stoljeću paradigmatski je slučaj trijumfa Grada nad ruralnim krajolicima, a taj se grad može uistinu smatrati novim „subjektom“ jezika pripovijedanja samo zato što je i sam postao od srednjovjekovnoga svratišta i okružja religiozno-sakralnoga prostora autonomno rasprostiranje svijeta kao znanstveno-tehnološke utopije/distopije.

Pogledajmo primjere: osim Joyceova Uliksa koji se zbiva u Dublinu u 24 sata, to su najznačajnije avangardno djelo, roman Alfreda Döblina, Berlin Alexanderplatz  te tetralogija Lawrencea Durrella, Aleksandrijski kvartet, postmoderna dekonstrukcija svijeta kao sinteze helenizma i novoga shvaćanja vremena koje pretpostavlja Einsteinovu teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku. Ono što označava nestanak „subjekta“ nije nikakva pohvala pojma objektivizma i vladavine načela stvarnosti nad imaginarnim i simboličkim. Umjesto toga, na djelu je sve ono što se tako plodotvorno pokazuje u Deleuzeovoj „ontologiji postajanja“ kad pojmovi simulakruma, mnoštva i razlike nadomještaju klasične metafizičke pojmove Jednoga i monizma, transcendencije i Boga, postojanosti i nepromjenljivosti. Mnoštvo likova umjesto jednog „junaka“ prolazi stranicama modernih romana, ali tako da se kao u Musilovu Čovjeku bez osobina njihova singularnost odvija kao „velika priča“ romana-ideje, a ne kao u Prousta romana-rijeke.

Kraj subjekta na paradoksalan način dovodi u razmješteno središte pripovijedanja novi diskurzivni način kojim „junak/junakinja“ postaje sveza dokidanja razlike između tzv. stvarnosti i fikcije, istine i privida, na čemu je počivala klasična estetika i sam pojam umjetnosti (prikazivanja/predstavljanja svijeta). Možda je za potonje najbolji primjer ono što krasi posvemašnje desubjektiviranje romana kao književne forme raspadnute metafizike nakon Prousta i njegova projekta U traganju za izgubljenim vremenom slučaj koji povezuje filozofiju i književnost na refleksivan način egzistencijalnoga obrata u samoj biti kraja metafizike. Tko je, dakle, taj dokinuti i razmješteni te prevladani „subjekt“ bez svoje „supstancije“ kakav je inauguriran s romanom-idejom u Roberta Musila te u Hermanna Brocha s njegovim Mjesečarima? Nitko drugi negoli tamni i nepoznati, misteriozni i krajnje čudovišni (Unheimlich) Drugi kojeg se ne može više dohvatiti pojmovljem moderne filozofije kao nastavka sebstva i egoiteta drugim sredstvima, jer je drugi nesvodivi Stranac kao u amblematskome romanu jednog od naznačajnijeg mislioca i pisca francuskoga egzistencijalizma Alberta Camusa.

Drugi je stranac u apsolutnome prostoru bezvjerja umrežene tehnosfere koja umjesto jezika u svojem trijumfalnome pohodu svijetom uvodi kao fundamentalnoga označitelja sliku bez svijeta.

2.

Književnost se kao i filozofija u svojim istraživanjima „novoga“ nužno okreće pronađenim tehnikama mišljenja u biti jezika i to kroz pojmove koji su od novovjekovlja zaslugom Descartesa i Spinoze uspostavljeni kao temeljni orijentacijski putokazi: to su istraživanje, metoda i eksperiment. Sva tri pojma dolaze iz znanstvenoga računanja kojim se svijet proizvodi kao objekt i konstrukt obradbe. Nakon smrti Boga i vladavine nadčovjeka u doba realiziranoga europskoga/zapadnjačkog nihilizma romaneskno stanje postaje rezultat mnoštva pronađenih „novih“ tehnika kojim se klasično pripovijedanje, koje je metafizički bilo ukorijenjeno u logici mitske i religijske slike svijeta s prvim početkom (arché) i posljednjom svrhom svekolika zbivanja (telos), ne samo dokida i prevladava, već i preusmjerava u svim mogućim i zamislivim smjerovima. Pa tako, imamo ono što Helga Mitterbauer određuje na sljedeći način:

„Marcel Proust kronološkoj logici suprotstavlja čin prisjećanja, Joyce koncept simultanosti, Musil i Broch esejizam, Döblin i Dos Passos montažu i kolaž, Joyce, Virginia Woolf i Hans Henny Jahnn unutarnji monolog koji počiva na asocijaciji. To se pokazuje i u korištenim vremenima; ukida se, primjerice, preterit: „Iza historijskog perfekta uvijek se skriva demijurg“, sažeo je Roland Barthes zorno činjenicu da se pripovijedanje u prošlosti odbija kao tehnika koja konstruira pogrešno spoznatu iluziju jedinstvenosti, linearnosti i kronološke logike.“ (Helga Mitterbauer, isto, str. 220.)

Još jednom valja podsjetiti. Kad se dokida i prevladava „subjekt“ pripovijedanja koji postaje od „junaka“ uvijek na ovaj ili onaj način „anti-junak“ poput Jozefa K. glavnog lika Kafkina romana Proces, bilo bi iluzorno misliti da je „svijet“ o kojem pripovijeda Kafka nešto nedodirljivo u svojoj tzv. objektivnoj stvarnosti. Istom se mjerom, ako ne i radikalnije mijenja i perspektiva s kojom se dosadašnji „svijet“ kao horizont smisla dovodi do krajnjih granica smislenosti, do onog zida samoga vremena koje postaje temeljni problem romana i njegove svijesti o prisutnosti u duhu svoje epohe. Što je to što „novi svijet“ drži uopće u nekoj vrsti, rekao bi francuski filozof kibernetike Gilbert Simondon, meta-stabilnosti? To je dokidanje i prevladavanje „supstancije“ koja je imala značenje temelja i biti, nepropusnosti i nepromjenljivosti, trajnosti i postojanosti.

Nestankom klasično ustrojenoga „subjekta“ i „supstancije“, kako je to ponajbolje formulirao Heidegger u najznačajnijoj raspravi 20. stoljeća, onoj iz 1938. godine naslovljenoj programatski Doba slike svijeta, nastaje doba „novoga“ koje se nužno mora razračunati sa svim reliktima mitsko-religijske „slike svijeta“ čak i kad u filozofijskome i književnome smislu pitanje o Bogu poprima karakter etičko-metafizičkoga rješenja kao u najznačajnijem romanu-ideja modernosti uopće kao što je to roman Fjodora M. Dostojevskoga, Braća Karamazovi. Sve se, dakle, zbiva kao anti-logos događaja i kao anti-metafizika egzistencijalnoga obrata u romanu kroz relativno mnoštvo tehničkih postupaka destrukcije ideje vremena i dekonstrukcije ideje prostora (primjerice, od Uliksa do Amerike). Suprotstavljanje i osporavanje nisu tek ključne riječi povijesnoga pokreta avangarde. Riječ je o odbacivanju kanona koji se uspostavio tijekom stoljeća i nastanak je romana od Cervantesa zapravo početak ovog dugovjekoga procesa pročišćenja kao desubjektiviranje i desupstancijaliziranja „viteške slike svijeta“ kao jezika koji se odvija u tekstu kristaliziranjem uzvišenoga govora koji nadilazi granice svakodnevice i nasuprot vulgarizma „puka“ nastoji neprestano oko elitizma protiv masovnoga profaniranja „svetoga pisma“ ideje književnosti. Zato je moderni roman isto tako i anti-tragedija jer u ruhu „nove komedije“ postaje prostor ironije i cinizma jedne posve izokrenute „svjetske povijesti“ u samome pojmu „prave stvarnosti“ kao što je to slučaj s Hašekovim Doživljajima dobroga vojaka Švejka. Nema nikakve dvojbe: korelacije između „novoga“ shvaćanja vremena i prostora u romanu 20. i 21. stoljeća odnose se na njegovo preuzimanje govora kao hibridnoga jezika elite i mase u kazivanju o prostoru-vremenu koje s Joyceom i Kafkom na početku ovog procesa preobrazbe romana iz „rijeke“ (svijesti) u „mrežu“ (ideja) do Pynchona i Houellbecqua na kraju „meta-priča“ dospijeva u samu matricu tehnološke singularnosti slike kao „novoga jezika“ realiziranoga nihilizma.

Na pitanje Helge Mitterbauer ima li roman još egzistencijalnoga opravdanja moj je odgovor jasan: Ne. Ali nije stvar u opravdanju već iščezloga pojma suvremene filozofije kao što je to egzistencija, već u tome što unatoč posvemašnje hiperprodukcije romana u 21. stoljeću mi više nemamo ništa „novo“ što već nije u ideji kronološkoga rasapa i prostorne distorzije iskušano na samome početku njegove destrukcije i dekonstrukcije u Prousta, Joycea, Kafke, Musila, Brocha, Durrella, Sartrea, Camusa i drugih prekretnih pisaca. Nije li to uistinu paradoksalno: da je napredak i razvitak romaneskne forme dospio do svojeg kraja već činom raspada temeljnih metafizičkih pojmova novovjekovlja kao što su to subjekt i supstancija? Kamo stvarno dalje s idejom romana?

3.

Dalje ne mora značiti nikad „naprijed“ u smislu bezuvjetnoga dolaska budućnosti kao napretka i razvitka istoga koje naprosto dosađuje i postaje suvišnim ponavljanjem ništavila. Dalje može značiti, iako naizgled apsurdno, povratak u prošlost, ali ne u onu koja je uvijek bila u znaku linearnosti i vjernosti postojanim i vječnim metafizičkim načelima. Nije li povijesno mišljenje uvijek i preispitivanje i razračunavanje s kanonom i dogmom tzv. historijske istine kao jednom zauvijek uspostavljene? Borges je bio u pravu. Mi, mi suvremeni, rađamo svoje znamenite prethodnike i podarujemo im moć vjerodostojne suvremenosti u času kad su zaboravljeni ili naprosto ispušteni iz vida u nekoj sveopćoj pomami za jednoznačnošću koja nas čak više i ne zabrinjava toliko koliko nas čini ravnodušnima na sve „novo“.

Zato se valja vratiti istinskoj provokaciji i subverziji ideje romana u doba koje se uobičajeno naziva prosvjetiteljstvom, ali s posve drukčijim načinom mišljenja i kazivanja koje je bliže ideji suvremenoga romana 21. stoljeća negoli svojem uzvišenom dobu neoklasicizma i pripovijedanja koje se uzdalo u neobarokni stil na razmeđi kićenosti i potkopavanja poretka smisla. Ima li boljeg svjedoka ove radikalne subverzije u samome tijeku metafizike koja se u filozofiji i književnosti pojavila s imenom Marquisa de Sadea. U svojim „Razmišljanjima o romanu“ on izriče ove postavke na uistinu upečatljiv način:

„O, ti koji stupaš na taj trnovit put ne gubi iz vida da je romanopisac čovjek prirode; ona ga je stvorila zato da bude njezin slikar, ne zaljubi li se u vlastitu majku čim ga ona dovede na svijet, neka uopće ne piše, nećemo ga čitati; ali ako osjeća onu žarku žeđ da sve prikaže, ako drhteći otškrine njedra prirode tražeći u njoj svoje umijeće i crpeći u njoj svoje modele, posjeduje li žar talenta i entuzijazam genija, neka slijedi ruku što ga vodi; otkrio je čovjeka, naslikat će ga; neka se, obuzet svojom maštom, prepusti tome, neka jarkim bojama prikazuje što vidi; budala ubere ružu pa joj otkida latice, čovjek od duha je miriše i slika: to ćemo čitati. (…) Jednom riječju, je li čovjek XVIII. čovjek XI. stoljeća? Završimo s pozitivnom tvrdnjom da su novele što ih danas nudimo posve nove, da nisu lijep ukras na poznatim osnovama. To svojstvo možda nešto vrijedi u vrijeme kad se sve čini već napravljenim, kad iscrpljena mašta pisaca kao da više ne može stvoriti ništa nova, i kad se publici nudi samo kompilacije, izvatke ili prijevode.“ (Marquis de Sade, „Razmišljanja o romanu“, u: Dražen Katunarić, (prir.), O romanu (zbornik tekstova), str. 24 i 28. S francuskoga preveo Danijel Bučan.)

Dalje se može, ali čemu dalje ako je istraživanje, metoda i eksperiment s jezikom dovršen u doba ne više „slike svijeta“, već apsolutne vizualizacije stanja kao događaja koje roman ne može dohvatiti u svojoj težnji za mirisom i slikom ruže, kako je to na ingeniozan način opisao pisac romana Justine, svojevrsni otac-utemeljitelj modernoga romana bez kojeg ne možemo zamisliti prostor-vrijeme književnosti kao apsolutne slobode.