Žarko Paić

          Socijalne tendencije u modernome slikarstvu nikad nisam fermao pet posto. To je uzaludno gubljenje vremena s kolorističkom ili crno-bijelom patetikom slike na kojoj uvijek „neka sirotinja uđe u njezinu svjetlost iz mraka“, kao u onoj divnoj pjesmi Dobriše Cesarića Balada iz predgrađa i s njom se klate neka seljačka zaprežna kola, isluženi konji, ili se, pak naziru nahereni krovovi potleušica sveudilj gradske periferije kojom štakori vladaju prednjim i zadnjim planom. Još gore su mi gradske vedute s kopijama Eiffelova tornja ili čikaških nebodera u balkanskim krajolicima iz kojih vire vlakovozne šine i busije raskomadane zemlje. Prikazati tzv. društvene probleme na slici mogli su samo ekspresionisti i američki soc-neorealizam Ben Shahna.

No, ima netko tko je jedinstven i neponovljivi pisac-slikar ovog ugođaja i događaja tegobne radne svakodnevice seljaka-težaka i rudara a da nije bilo nužno oslikavati njihova lica, taj užas i vedrinu svekolikoga postojanja u žitkome blatu sumorne povijesti. Taj Netko je, naravno, Vincent van Gogh sa svojim slikama seljačkih cipela o kojima je Heidegger u najznačajnijoj raspravi o umjetnosti u 20. stoljeću (uz Benjaminovu Umjetničko djelo u doba njegove tehničke reproduktivnosti),naslovljenu Izvor umjetničkoga djela iz 1935/1936. godine izveo bitno promišljanje s čitavim nizom novih pojmova onkraj suvremene estetike da to zaslužuje posebnu knjigu, a ne tek ogled. Ono, međutim, što je van Gogh u tom poniranju u jezgru bijede i običnosti seljačkoga i trudbeničkoga života ostavio za daljnje čitanje i tumačenje ne nalazi se striktno u njegovim slikama iz te, uvjetno rečeno, socijalno-postimpresionističke faze njegova stvaralaštva, već u tekstovima njegovih pisama bratu Theu. U pismu iz Larkena, od 1821. godine sastavnim dijelom grada Bruxellesa, s nadnevkom 15. studenoga 1878. van Gogh kazuje:

„Jednom kad sam se u Engleskoj natjecao za mjesto propovjednika za rudare u ugljenokopima, moju su molbu odbili s obrazloženjem da još nemam dvadeset i pet godina. Tebi je poznato da je jedna od glavnih ili temeljnih istina, ne samo evanđelja, nego i cijele Biblije, ovo: ‘Svjetlost, koja svijetli u tami.’ Kroz tamu u svjetlost. A koji će ljudi za tim imati potrebe, koji će htjeti o tome slušati? Iskustvo je pokazalo da na one koji rade u mraku, u utrobi zemlje, kao na primjer na rudare u ugljenokopima, vrlo snažno djeluju riječi evanđelja i da im oni vjeruju.“ (str. 95)

Van Gogh kao propovjednik u rudokopima Raše, Vareša, Kreke? Svjetlost njegovih slika prizemljena Sunca, zvjezdane noći, žitnoga polja emaniraju mnogo više od mističnih energija nebesko-zemnih sfera. Već iz ovog pisma razabiremo nešto iznimno važno. A to je da se slikar, pastor i fizički radnik, skupljač japanskih litografija, čovjek s odrezanim uhom i racionalnom intuicijom kozmoloških procesa u jezgri svemirskih prostranstava gotovo religiozno-estetski odnosi spram svijeta onog rada koji pripada podzemlju i metalurgiji sublimnoga. Sve je tako jednostavno i iskustveno nesvodivo.

Evanđelja propovijedaju Kristov život običnoga (bogo)čovjeka od mladosti kao drvodjelje, do konačnoga mesijanskoga ozbiljenja na njegovu putu iskupljenja čovječanstva vlastitim žrtvovanjem na križu povijesti. Seljaci na polju i tegobni rad rudara časna su i iskonska ljudska zanimanja s poslanstvom oslobađanja čovjeka od iluzija svih viših ciljeva izvan onog što je svakodnevno i čisto, otvoreno u svojoj upućenosti Drugome. Najvažnije je u njegovu pismu to da život nastaje iz potrage za svjetlošću u tami, doslovno i simbolički, metafizički i životno. Rudarsko je evanđelje stoga više od „radosne vijesti“ jer osvjetljava lica radnika iz ugljenokopa kao svece bez aureole, njihovu nadljudsku muku i trud kojim iskapaju rudaču iz utrobe zemlje zgureni u crnilu pod svjetiljkom s umrljane kacige poput onih mrava u gradnji mravinjaka iz jedne pjesme Tina Ujevića u beskonačnoj traci življenja u podzemlju svijeta.   

           Van Gogh prilazi svijetu kao otvorenoj knjizi života u kojoj je sve vrijedno materijalno-duhovnoga truda. I zbog toga mu je život onih na dnu, njihovo nesvodivo trudbeništvo u riziku stalne smrti više od samilosnoga pogleda Drugoga u njihov garež na ogrubjelim licima. Rudari rudare i od zemlje oslobađaju ugljen za ogrjev, zlato za luksuz u slavu aztečkih i modernih kraljeva. Njihovo je poslanstvo da stvore uvjete mogućnosti za industrijski napredak antropocena koji je u doba belgijskoga kapitalizma 19. stoljeća pogonio brodovlje trupa kralja Leopolda I u Kongu u traganju za kaučukom i koji je koštao smrti dva milijuna crnih Kongoanaca da bi Carstvo izgradilo željeznice, spomenike i zlatne grobnice svoje dosadne i ishlapjele aristokracije.

Slike van Gogha upravo su ono uzvišeno što kopa ispod kože ovog čudovišnoga svijeta i pronalazi ono neskriveno zlato raspršeno u duhu kao stvrdnuto blato sa seljačkih cipela. On, propovjednik rudarskoga evanđelja po izvoru vječne svjetlosti vjeruje u ono što govori kad kaže da rudari u ugljenokopima poruke evanđelja najbolje razumiju i u njih vjeruju. I nevjerujući ne mogu osporiti ovo vjerodostojno kazivanje jednog strašću i voljom za istinom obuzetoga čovjeka koji je umjetnost živio kao svoj poziv i kao mesijanski žar vječite vedrine i u času predsmrtne apokalipse i poslije nje, jer nije mogao drukčije biti negoli tako kako kazuje u istome pismu da

„Borini“ (stanovnici Borinagea, područja zapadno od Monsa) bave se samo kopanjem ugljena. Veličanstven je prizor kad gledamo te rudnike ugljena, duboke do 300 metara, u koje svaki dan silazi cijelo radničko stanovništvo, vrijedno našeg poštovanja i ljubavi. Rudar je u Borinageu poseban tip čovjeka. Dan za njega ne postoji i on nikada, osim nedjeljom, ne uživa u sunčanoj svjetlosti.“ (str. 95)  

Van Gogh piše svoja pisma istom prostodušnom jednostavnošću kojom prihvaća svijet u njegovoj složenosti ljepote i patnje i sve mu se otvara vrijednim slikarskoga i poetskoga iskustva. Oko sviklo na mrak i svjetlost, oko okrenuto Suncu i zagasitim sjenama krajolika Belgije koje je ovjekovječio na svojim platnima s onim kućama obavijenim bršljanom kao i ženama u crnim haljinama i bijelim kapama, to je oko vidovite impresije i stvarnosti koja se poput njegovih crnih gavrana u žitnome polju ljulja prije dolaska oluje. Krist nije propovijedao o blaženstvu onoga svijeta u rudarskim oknima Judeje u kojima su ropski preživljavali Židovi i drugi porobljeni narodi pod rimskom čizmom cara Tiberija. Van Goghu je u Engleskoj zbog rigidnih zakonskih pravila to onemogućeno. No, zar stvarno ne možemo zamisliti Theova brata kako razrezana uha, zamotan u pusteni šešir do grla silazi s rudarima u ugljenokop i s onom malom svjetiljkom čita Ivanovo Evanđelje svojim sudruzima u garežu i zajedničkoj ljubavi spram ovog života i Krista Bogočovjeka vjerodostojnije od svih propovjednika svojeg institucionalnoga beščašća!? Drukčije biti ne može. Nije Vincent van Gogh bilo koji i bilo kakav moderni slikar. On je slikar nad slikarima, čisto utjelovljenje ideje slikarstva kao autentičnoga života onog beskraja kojeg je ponajbolje opisao njegov nesvodivi dvojnik Antonin Artaud u svojoj knjizi o Van Goghu naslovljenoj Ubijeni samoubojica s riječima koje nadilaze sva okna i bezdane ovog svijeta.

„Svjedok je onaj krajolik od rastopljenog zlata, od bronce pečene u starom Egiptu, gdje se golemo sunce naslonilo na krovove koji kao da se raspadaju, koliko su istrošeni svjetlošću. I ne znam nijednu apokaliptičnu, hijeroglifsku, fantomsku ili potresnu sliku koja bi u meni izazivala taj prigušeni osjećaj okultnog, lešine beskorisnog hermetizma, s otvorenom lubanjom, koja bi na panju otkrila svoju tajnu.“

(Antonin Artaud, »Van Gogh ubijeni samoubojica «, u: Tarahumare i druga djela, Litteris, Zageb, 2003., str. 280-281.)

Svjedočanstvo ljepote nikad ne dolazi iz onog što je tek estetski privlačno, već iz vrtloga i sedmoga kruga pakla, iz natmurenoga neba i ugaslih zvijezda što su pale na zemlju i stvorile vrtaču od 300 metara kao u onim belgijskim rudnicima koje je van Gogh tako plastično opisao u svojem pismu bratu Theu. Ima još nešto, za kraj.

Ljepota svjedočanstva onog što je toliko bilo važno slikaru da je kao propoviednik obuzet nebeskom ljubavlju bio spreman rasvijetliti ovaj mračni svijet svojom bezgraničnom ljubavlju spram Drugoga, podarujući mu utjehu u riječima, blaženstvo u slici i možda još nešto o čemu još ništa ne znamo, ali ćemo uskoro saznati, posve sam uvjeren u to.