Žarko Paić

Leo Junek je čudovišni misterij hrvatskog modernizma u slikarstvu i umjetnosti 20. stoljeća. O njemu možemo pročitati osnovne informacije u nekim enciklopedijskim natuknicama i leksikonima. Isto tako možemo se osvjedočiti u knjizi Igora Zidića, koji Juneka postavlja u kontrapunkt između impresionizma i i nadrealizma, da je to gotovo jedini hrvatski slikar koji u nas nema nikakvog uzora niti se može na nešto u našoj tradiciji osloniti. Točno je to Zidićevo zapažanje. Naravno, razlog je jednostavan. Junek, naime, odlaskom na stipendiju u Pariz 1924. godine definitivno postaje opčinjen francuskim slikarstvom osobito Cézannea i svi njegovi motivi sveze grada i prirodnoga krajolika u pejsažima nose taj poetski elementarni odnos spram biti umjetničkoga stvaranja kao nanosa mrlje u prostor slikanja što stvara disonantnu notu ekspresije kao impresije same slike. Faktički, odlaskom s Kaptolske kolodvorske postaje iz Agrama u Pariz, nikad više neće imati gotovo nikakve veze s ovim ovdje i sada, s ovom prokletom morbidnom arkadijom koja sve veliko i blistavo teži ukaljati svođenjem na mediokritetstvo i gušenjem svake neukrotive pobune mudrosti, da se poslužim jednim Cioranovim iskazom. Zašto danas uopće spominjem Juneka kao paradigmatski slučaj negatorske i morbidno-provincijalne hrvatske kulture koja sustavno ne podnosi iznimke koji stvaraju nova pravila, već nastoji iznimke svrstati u tzv. pravilnost reda? Imamo u tim leksikonima i natuknicama o slikaru i uvijek one iste zapise koji se ponavljaju u svim tekstovima kako je njegovo podrijetlo mutno i nejasno, jer je taj dječak rođen 25. rujna 1899. kao Leopold Junek, sin Marije i Teodora Juneka, zapravo ‘bastard’ jer je najvjerojatnije bio izvanbračno dijete svećenika Huga Mihailovića, iz bogate veleposjedničke obitelji. Koliko god ta sumnjiva imaginarna faktografija bila na razini malograđanskoga trača, ona je fascinantan dokaz upravo onog što je za Juneka kao nesvodivu iznimku u hrvatskoj kulturi ključ njegove životno-egzistencijalne sudbine. Što? To da je mladi slikar kao buntovnik i poetsko-metafizička duša nužno bastardno vezan uz užas Kaptola i uzvišenost transgresije slikarstva grada kao iluzije i utopije koja s Parizom poprima dimenzije svetoga bijega slobode u vlastitu neukorijenjenost i tjeskobu fluidnoga identiteta. Naime, 1951. godine Junek kao Lorris Junec, novi čovjek bez odnosa spram ‘primordijalnosti zakona utrobe’, odlazi u Orsay, u provinciju i tamo nedaleko Pariza u tišini i duhovnome spokojstvu slika svoje pejsaže. E, sada slijedi ono najčudovišnije u tom ‘svetome bijegu’ od traume djetinjstva, od Kaptola i provincijalne zemlje Hrvatske, koja zapravo postoji kao impresionistička iluzija ne u dosadi avangardne i postavangardne umjetnosti svih profila s ovih prostora u svjetskim muzejima. Ona postoji kao sedmi pečat obmane i tlapnje s Junekovih slika krajolika. Moja je luda postavka da on ne slika Pariz i Orsay, već onaj užasom zaostalosti natopljen krajolik zagorskih magli i svitanja mitskoga sela Kostanjevec iz Krležina romana Povratak Filipa Latinovicza. Stvarni slikar Leo Junek postaje taj imaginarni lik iz prustovsko-ekspresionistički intonirana književnog remek-djela bez kojeg uvid u smisao nužnosti povratka i odlaska, onog što Deleuze naziva linijom bijega, suvremenog intelektualca nije moguć. Krleža je Juneka uzvisio i uzdigao do Ideje i dao mu još to Unheimlich ime i prezime Filip Latinovicz kao stigmu i ures sjaja i prokletstva. Znam koliki je bijes bio Radovana Ivšića na Krležu u svim aspektima i koliko je gorljivo čak i preda mnom u Zagrebu nakon promocije jedne knjige Annie le Brun u Matici hrvatskoj na kojoj sam govorio, u salvama ‘špotancije’ udarao po piscu koji je njegova prijatelja Lorrisa Juneca, francuskoga slikara iz Orsaya, zauvijek ‘literarizirao’ kao svojevrsnog metafizičkoga ‘luzera’. Uzalud sva moja moć posredovanja između zagovora onog što u Krleže vidim i danas kao najsublimnije uopće s onim što je Ivšić u svojem beskompromisnome nadrealizmu doveo do vrhunca. Spominjem to stoga što je između dva misaono-književna svijeta, ne tek tzv. našeg i tzv. francuskoga, nemoguće uspostaviti most povjerenja bez nekih nužnih izvanliterarnih redukcija, nego stoga što je moć romana Povratak Filipa Latinovicza bila i ostala tolika da mi ni danas ne možemo govoriti o slikaru Leu Juneku bez ove fatalne strategije sinestetskih korelacija između stvarnosti i iluzije.

          Problem je ipak samo u ovome. Slučaj Junek nije iznevjeren romanom  u kojem svi znaju da je riječ o Filipu Latinoviczu, već je sublimiran i kao umjetnik i kao melankolični intelektualac koji mora konačno zauvijek napustiti kaptolski kolodvor da bi dosegao moć vlastite slobode i egzistencijalnu otvorenost svijeta. Ali, bijeg je uzaludan zato što je slikar Leo-Lorris-Filip uvijek vječiti stranac, otuđen i od samoga sebe i od svijeta, i zato mu je Orsay samo drugi Kostanjevec. Budimo izričiti. Slike Juneka su sezanovsko poniranje u egzistencijalnu mrlju ovog ispraznoga svijeta u kojem od svega jedino posljednji smisao pripada toj čudovišnoj moći iluzije zvane umjetnost. Nitko to nije bolje opisao od onog cinika s Gvozda kojeg je Lorrisov prijatelj i pisac Kralja Gordogana tako silovito i kreativno mrzio. Nema više danas takvih sublimnih mrzitelja i više gotovo da nitko niti ne zna za slikara pariških veduta kojeg je podigla siromašna baka u svojem skromnome stanu u ulici Pod Zidom ispod zagrebačkoga Kaptola. Eto.