Žarko Paić

Stanje između nepokretnosti

          i čežnje za lutanjem

          pustarama gdje snijeg

          ne kopni stoljećima…

          Tako smo živjeli na obalama mrtve rijeke,

          gradili trule mostove

          i opijali se utopijama.

          Predgrađima su harale mužjačke horde,

          gušteri od kože

          i zakon neozidanih.

          Plavetnila sutona vide se još

          samo na slikama

          od strunastih piksela.

          Prema rasporedu tjeskobe

          putuje se da bi se vidjelo ono već viđeno.

          Što je preostalo od svjetlosti?

          Rastopljena tijela od voska,

          mrlje, zavoji.

          Ležati na tračnicama i udisati dim

          iz tvornice ulja.

          Ni jedan prostor nije toliko blizak

          vlastitoj samoći

          kao napušteni kolodvor

          u praskozorje.

          Duša je kreketava žaba

          pod staklenom kuglom.

          Napuhuje se i ispuhuje.

          Suvišne riječi ne pristaju

          pogledu iza vrata.

          O, siromaštvo blaženih noći

          na uzdarju od suza!

          Tako smo plamtjeli

          uz visoke peći žudnje

          i čekali

          posljednje

          jutarnje

          vlakove.

          U snovima ne postoje zvijezde.

          I ono smaragdno more

          ne razlijeva se iz očiju.

          I napokon ja,

          bez imena i prošlosti,

          ovdje između

          gromadnih planina na slikama

          s tibetskih razglednica,

          Ja, koje se ne kreće,

           nigdje ne odlazi,

          ne putuje,

          tek odbljesak ogledala

          u začaranome

          krugu pamćenja.

          Prema rasporedu tjeskobe

          ovdje završava

          posljednja linija

          prema zapadnome

          kolodvoru.

          Na stolu je rastvorena knjiga,

          na sagu metalna kopča,

          a u zraku miris krvavoga

          ulcinjskoga nara.

          Savršeno vrijeme

          gori na trepavicama

          zauvijek.

          (Iz zbirke URONJENI, Fraktura, Zaprešić, 2009.)