Žarko Paić

Pitanje slike u Platona odnosi se na nauk o praslikama (idea). Njegova prispodoba o špilji, koju je iznio u dijalogu Politeia, ima značaj praslike svih mogućih praslika. Ljudi, naime, sjede u špilji prikovani, okrenuti leđima prema ulazu svjetla. Vani ispred ulaza u špilju pronose se predmeti. Oni na stražnju stranu špilje bacaju sjenovite slike (eidola), na koje ljudi unutar špilje gledaju i na čiju su sjenu navikli. Dođe li do obrata, okrene li netko pogled izravno prema svjetlini svjetla, on ostaje zaslijepljen i ne može prepoznati ništa. Stvari na svjetlu su praslika (idea), njihova sjena samo je preslika (eikón). Istina preslika, njihov izvor, jest praslika, koja se neposredno ne nalazi u opaženom svijetu odnosno sjenovitim slikama na zidu špilje, već se u njemu samo nesavršeno odražava. Ideje su stoga odvojene od izvanjskih stvari. Način sudjelovanja preslika u praslici u mnogim je varijantama ostao tema europske filozofije, koja se prema Whiteheadovim riječima sastoji samo od fusnota uz Platona.

Eto, imamo povijest zapadnjačke ontologije kao dualizam onog istinskoga i onog lažnoga, ali ne u smislu nikakve etičke velike priče o dobru i zlu. Platon je svoj filozofijski nauk „oslikovio“. Dao je najmisaoniju sliku za ono što i danas predstavlja problem u spoznajno-teorijskoj ili epistemologijskoj raspravi o realitetu i onome što je onkraj svekolike vjere u stvarnost. Da bismo mogli predočiti odnos između tzv. praslika ili ideja koje ulaze u naše mišljenje kao „špilju“ koja je ujedno ono izvanjsko i ono unutrašnje za ljudsku egzistenciju uopće, potrebno je „vidjeti“ kako ovo mišljenje koje izvorno dolazi kao praslika kroz preslike stvarnosti ima mogućnost dospjeti do svojeg izvorišta, do biti praslike kroz svoju prikovanost uz sjenovite zidove stvarnosti. Nismo, dakle, bogovi niti Bog u slici Sunca i zato ne možemo izravno gledati u njegovu apsolutnu svjetlost. Ono što nam preostaje su eidoloni, odnosno preslike ili sjene biti stvari. Samo posredno, medijalno možemo misliti ono što je apsolutno izvorište smisla bitka. Dolazimo iz njegove otvorenosti i odlazimo u njegovu zatvorenost (život i smrt singularnoga bitka).

Kakav je otuda odnosa između ideja i pojava u stvarnosti? Što prethodi čemu ꟷ jezik slici ili slika jeziku? Sa stajališta logičko-povijesnoga osmišljavanja svijeta jasno je da je slika kao praslika istovjetna pojmu ideje. Ali, ta slika nije ništa vidljivo za čovjeka, već se pojavljuje kao uvjet mogućnosti viđenja, koje označava izvornu mogućnost mišljenja. Da bismo mogli misliti potreban nam je jezik, koji se pojavljuje kao nijemo i govorno očitovanje praslike kroz posredovanje misli. Stvari koje vidimo kao predmete našeg opažaja su, dakle, preslike ove izvorne ideje ili praslike, ali budući da se ideja ne pojavljuje nikako drukčije negoli u preslici svoje apsolutnosti, poput boginje Atene u različitim ljudskim likovima koje štite mudroga Odiseja na njegovu putu povratka u Itaku, onda je mišljenje nužno ono koje jezik uspostavlja temeljnim posrednikom između praslike i preslika.

Nema više praslika, već samo preslike. Jasno je i zašto? Bitak je Jedno, a bića su mnoštvo. Grčki politeizam ima vrhovnoga boga Zeusa koji upravlja Olimpom i ljudskim svijetom. No, ono najzanimljivije u ovoj mitskoj prispodobi i njezinim konzekvencijama za povijest zapadnjačke metafizike jest da je slika kao praslika istovjetna s pojmom-slikom Sunca. Grci su nasljedovali egipatsku religiju koja je vrhovnoga boga Sunca imala za najvišega i najmoćnijeg boga Amon-Ra. Praslika je otuda transcendentalni izvor,  da to kažemo kantovski, svakog mogućeg opaženoga svijeta predmeta kao preslika stvarnosti, a to ne možemo dohvatiti nikad izravno, već samo posredno. Slika mišljenja koja ovome odgovara jest jezik kao konceptualni alat spoznaje, Ono što vrijedi za udes preslika u horizontu svijeta kao špilje, vrijedj i za jezik. Njegovo je kraljevstvo u nemoći iskazivanja apsolutne istine i zato se služi slikama. Logos nije slika, ali slika može postati metalogosom bitka kao pokazivanja onoga što jest u modusima istine i neistine.

Heidegger je jedini u filozofiji 20. stoljeća ovu prispodobu o Platonovoj špilji promislio u svim konzekvencijama ne samo za suvremeno mišljenje, već i za nadolazeću budućnost i izglede filozofije u svijetu realizirane metafizike. U spisu Platonov nauk o istini (Platons Lehre von der Wahrheit) iz 1931/1932 i 1940. godine bavio se analizom pojma ideje u izvornome smislu u Grka i u novovjekovnoj metafizici da bi pokazao kako je udes zapadnjačke povijesti mišljenja zapravo čudovišnost „zaborava bitka“ (Vergessenheit des Seins). Ukratko, istina nije više neskrivenost bitka samoga, već spoznaja bića u smislu njegove predmetnosti predmeta. Ono što izostaje i postaje zaborav jest bitak sam, ili drukčije rečeno, izvorni smisao istine kao neposrednosti samorazotkrivanja. Umjesto ove praslike ili ideje same koja sjedinjuje bitak, božanstvo, svijet i čovjeka, suočavamo se s redukcijom povijesti na vladavinu preslika kroz znanstveno-tehničku konstrukciju prirode i svekolikih drugih bića. Nie ovdje uopće odlučujuće je li Heideggerovo tumačenje Platonova mita o špilji ono koje bismo trebali prihvatiti kao najmjerodavnije od svih drugih, Stvar je u tome što Heidegger mitsku prispodobu uzima kao filozofijsku matricu ili okvir za razumijevanje udesa metafizike kako je to postavio sam Platon u svojoj Politei.

Problem je otuda po mojem shvaćanju biti metafizike, kako sam to izveo u knjigama Slika bez svijeta: Ikonoklazam i suvremena umjetnost te u Tehnosferi I-V, u dvoznačnome ili dvostrukome „zaboravu bitka“. Nije zaborav samo u tome što vladavina bića u novovjekovnoj metafizici uspostavlja primat znanstveno-tehničkoga jezika koji izvorni jezik kao kazivanje bitka svodi na mitsku priču u smislu pozitivizma modernih mitologija i znanosti o mitu, već ponajprije u tome što zaborav bitka pretpostavlja i zaborav izvornoga smisla slike. Ta slika nije ni praslika niti preslika, ni ideja niti simulakrum, već otvorenost mogućnosti da se dospije do prvoga početka i posljednjeg kraja (uzroka i svrhe) svekolikoga viđenja koje izvorno označava mišljenje.

Uostalom, starocrkveno-slavenski sinonim za mišljenje jest mijećenje, mijetiti nešto, što dolazi od zamjećivanja i zamjedbe bitka i bića uopće, ali ne u smislu novovjekovne djelatnosti percepcije, što već uvijek pretpostavlja djelatnost subjekta percepcije polazeći od kartezijanskoga razlikovanja dviju supstancija ꟷ res cogitans i res extensa. Izvorna slika nije ništa idejno apriorno u smislu platonske vladavine Ideje koja nužno ima svoju sliku u slici Sunca, a špilja kao matrica našeg mišljenja označava prostor unutarnjega zamjećivanja onog što je izvan špilje i omogućuje presliku praslike u procesu mišljenja kao kazivanja jezika (logosa). I jezik i slika su samo dva modusa Istoga u tradiciji metafizike, a samorazumljivo je zašto jezik kao govor (logos) ima primat na slikom. Zato što samo jezik može kazivati o bitku samome, dok je slika uvijek samo slika nečega, nekog bića, primjerice Sfinge i Edipa.

Ako „zaborav bitka“ zaboravlja da je izvorni smisao istine u neskrivenosti, onda je čitava povijest metafizike ona koja se zbiva unutar Platonove špilje i njezinih preslika na zidovima. Imao je pravo Nietzsche da je metafizika u znaku vladavine platonizma čak i kad je riječ o njezinome preokretu ili obratu. Ali, je li taj preokret ili obrat koji je na tragu Nietzschea izveo Heidegger doveo do dokidanja smisla ili udesa povijesti Zapada kroz sliku Platonove špilje? Drugim riječima, je li mitska slika iz Platonove Politeie prestala biti mjerodavnom za suvremeno mišljenje realizacije metafizike u kibernetici? Mislim da „jest“, ali tek onda kad više nije riječ o realizaciji metafizike u tehničkome postavu kojim smisao bitka postaje neoperabilno, već o realizaciji metafizike u pojmu tehnosfere koja označava trijadu računanja, planiranja i konstrukcije. U autopoietičkome djelovanju tehnosfere dolazi do neutraliziranja i suspendiranja svakog dualizma bitka i pojave, ideje i stvarnosti, sunca i špilje u kojoj obitavaju prikovani ljudi.

Umjesto špilje, sve se razmješta u otvorenu mrežu događaja. Za to više nije odlučujuća tzv. ontologijska razlika bitka i bića, već se ono što se u tradiciji ontologije naziva bivanjem ili postajanjem (Werden, devenir) neprestano preobražava iz jednog u drugo stanje. Posthumani „ljudi“ kao mreža atraktora i subjektila homo kybernetesa ne nastanjuje ni špilje niti se izvor mišljenja kao zamjećivanja više nalazi u postojanosti i vječnosti jednog Sunca kao nepromjenljivoga bitka i Boga iz kojeg dolazimo i kamo odlazimo. Ono što nadilazi ovu povijesno-epohalno-metafizičku „veliku priču“ Platonova mita o špilji jest vladavina „Velikoga Trećega“ ili tehnosfere koja dualizam praslike i preslika neutralizira i suspendira s pomoću pojma „postslika“ kao uvjeta mogućnosti kvantificirajuće vizualizacije ne više bitka, već događaja. Mi ne opažamo više stvari s pomoću jezika mišljenja. Mi vizualiziramo objekte mišljenja kao postslike koje nisu ni oponašanje bitka niti odslik stvarnosti (mimesis), a niti su predstava mišljenja u smislu reprezentacije svijeta kao carstva objekata. Objekti su konstrukcija vizualno-misaone operacije postajanja virtualne aktualizacije, kako je to izveo Gilles Deleuze u djelu Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) iz 1968. godine.

Mitska slika špilje pripada imaginarnome muzeju povijesti metafizike i zato valja ispraviti Whiteheada i njegov iskaz kako je čitava povijest filozofije samo povijest fusnota uz Platona. Da, ali s nastankom tehnosfere koja nadilazi razlikovanje stvaranja i proizvođenja (poiesis), i špilja i sunce nisu više bitni za „našu“ budućnost. Bitno je samo izravno gledanje u mnoštvo postslika koje ne zrcale nepouzdanu stvarnost. Postslike je vizualiziraju i stvaraju iz vlastita programa, a ono što sada vidimo istovjetno je pogledu boga Dioniza koji gleda vlastito slijepo oko.