Žarko Paić

Jacques Derrida je jednom rekao kako biti znači pisati-ogled, esse est essai. Iako je naizgled riječ o igri riječi u latinsko-francuskome jeziku odnosno jezicima, misao je nadasve poticajna za razmišljanje. Biti znači, dakle, ogledati se pisanjem kao bitnom odrednicom stvaralačke naravi čovjeka. Ogled ili esej označava pokušaj da se pisanjem ozbilji bit čovjeka. No, očito je da se pisanje ne svodi na lijepu književnost, a niti na književnost kao civilizacijsku tekovinu. Jer postoje visoke civilizacije u povijesti koje nisu poznavale pismo. Pisanje je tiho govorenje u tekstu. Ono je urezivanje znakova u materijalnu podlogu pisma od kamena, papirusa, kože, stakla, digitalne praznine. Ali problem s Derridainim iskazom nije u predikatu, već u subjektu. Bitak, ono biti, jestvovati, da bi uopće mogao biti i kao glagol u svim jezicima određivati stvarima njihovo postojanje apriorno, mora imati smisao ili značenje u odnosu na onog koji jest tako da piše. Smisao bitka progovara kroz mišljenje kao kazivanje koje ljudskome govoru podaruje egzistencijalnu mogućnost slobode i u šutnji i ne-pisanju.  O svemu tome, osobito u analizi Mauricea Blanchota i njegove ‘teorije pisanja’, govori moja knjiga Neiskazivost – O mišljenju kao pisanju, Litteris, 2019. No, ono što je otvoreno za daljnju raspravu jest ovo. Biti kao pisati ne odnosi se na pisca kao subjekta pisanja. Da bi tzv. subjekt uopće mogao biti piscem kao autorom nekog djela, mora postojati već unaprijed ideja Knjige kao Pisma. Zato istinska povijest Zapada otpočinje s Homerovim epovima Ilijada i Odiseja, te s knjigom koja se naziva BIBLIJA i odnosi se na svetu povijest židovskoga naroda i nastanak kršćanskoga nauka o mesijanskome iskupljenju.

             Knjiga, dakle, kao pisani jezik utemeljuje povijest, a ne slika. Mit sam po sebi ne može biti to, jer mu nedostaje ono što djelo kao događaj refleksivno i pripovjedno kazuje u formi ovjekovječenoga sjećanja. Pisanje je stoga nužno promišljanje o bitku i njegovu smislu jer se povijesno zbiva poslije događaja koji su se zbili u prošlosti. Homer govori o događajima odavno već dogođenim. Mitska je svijest otuda ono arhajsko na koje se odnosi ljudsko mišljenje tako što o tome kazuje, pjeva, slika i piše. Tzv. iterabilnost teksta u strukturalističkoj teoriji pisanja, Derridae posebno, upućuje na ponovljivost događaja u formi ljudskoga pamćenja, a ne sjećanja. Pamćenje je tehnički dispozitiv mišljenja, a sjećanje je mehanizam nesvjesne regulacije događaja u svijesti pojedinca. Tzv. kolektivno sjećanje je besmislica. Zašto? Zbog toga što se Nad-Ja ne može sjećati jer ne sudjeluje u povijesti kao živi svjedok u singularnome zbivanju. Postoji samo kolektivno pamćenje, a to je Knjiga, Muzej, Knjižnica, Arhiv, Tehnosfera. Odnos Knjige i Pisca nije nadređujući. Naprotiv, riječ je o korelaciji između teksta i tekstopisca koji mora poznavati jezik i znati čitati i pisati prema pravilima ne govorenja, već upravo pisanja. Tzv. lijepa književnost postaje uzor govorenju u visokim kulturama klasičnoga obrazovanja. Zato mi danas otkriće da su postojali i grčki hip-hoperi u književnosti u doba Sofokla i Euripida, te da su rimske klasičare ismijavali subverzivni populisti jezikom vulgarne ulice i plebsa zapravo ne znači ništa. Svaka je mistifikacija iskona nužna da bismo imali svijest kako je pisanje ono što odgovara mišljenju kao dostojanstvu kazivanja o smislu bitka. Nije, dakle, James Joyce slučajno u svojem Uliksu na kraju kroz ispovjedno kazivanje Molly Bloom pokazao kako moderno doba pretpostavlja spoj uzvišenoga i vulgarnog, onostranoga i opscenog, i da se tzv. oslobađanje jezika od hegemonije Smisla ili derridijanski kazano logocentrizma izvodi i kao nastanak novog jezika koji piše onako kako ne-suvislo i disonantno Tijelo govori.

         Pisati-kao-biti u doba tehnosfere ne znači više ništa drugo negoli postajati-hipertekstom, vizualnom semiotikom posthumane korporalnosti koja se beskonačnom brzinom umnaža i umrežava s drugim tekstovima kao slikama-događajima. Kao što riječi više ne teku od svojeg izvora do ušća poput postojane i mirne rijeke metafizike pisanja koja je svojeg Pisca pronašla u Danteu, Shakespeareu i Goetheu, tako je pisanje od traga u bitku kao prisutnosti postalo umrežavanje mreža svih postojećih i nepostojećih tekstova, babilonska ludnica svih jezika kao u Musilovu Čovjeku bez osobina. Esse est essai, da, ali ono što nedostaje u ovoj rečenici nije ni bitak ni pisanje, već kopula koja u svijetu tehnosfere više ne povezuje bitak i mišljenje. Ono ‘est’ je postalo posve problematično još od nastanka Joyceova romana Finnegans Wake. Kad je stvarnost snovita, a snoviđenja određuju život u suvremenosti, onda ni jezik pisanja više nije mirna rijeka metafizike, već mahnitost i kaos jednog doba koje više piše nego što misli, a umjesto Pisca piše sam autopoietički stroj bivanja za koji je ushićeni Friedrich Nietzsche kad je dobio svoj prvi mehanički pisaći stroj rekao i ovo, naprosto genijalno i naprosto nietzscheanski.

Unsere Schreibmaschine schreibt!