Pisac kao lifestyle?

January 31, 2025
Klaus Mann

Uvijek je bilo tako. Mnogim se ljudima čini da je tzv. život sve drugo a najmanje konceptualna ‘igra staklenim perlama’, da su poslužimo naslovom romana Hermanna Hessea, Usput, čita li ga tko još uopće danas? Nekoć su buntovnici subverzivne 1968. putovali za Katmandu da bi doživjeli mistično prosvjetljenje uz zazivanje Buddhe s njegovim romanom Sidharta umjesto putopisnoga vodiča. Mnoštvo voli pikanterije iz životopisa slavnih osoba, a najviše obožava raskrinkavanje tajni onih koji su se predstavljali u javnosti kao utjelovljenje moralne čistoće i građanske neporočnosti treće vrste. Čitav taj proces dekonstrukcije velikana mišljenja i pjevanja 20. stoljeća otpočeo je onog trenutka kad je stvoren masmedijski pojam slavne osobe, engl. celebrity. U tematskom broju za 2007. godinu časopisa Europski glasnik priredili smo dvije komplementarne cjeline, naizgled u proturječju, iako će se pokazati da je riječ o paradoksalnoj sintezi dva pojma u kontekstu društva spektakla ‒ intelektualaca i praznoglavaca.

Jer ako je priručna definicija intelektualca da je to osoba koja kao posjednik univerzalnoga znanja o društvu, politici i kulturi ulazi u javni prostor te brani temeljne ideje demokracije i utječe na oblikovanje stavova u estetskome i etičkome horizontu djelovanja, onda je tzv. slavna osoba uvijek svedena na show-biznis i na obuzetost svojim izgledom i pojavom ekscentričnoga tijela postajući tzv. zvijezdom koju mase obožavaju. Jedan američki manje poznat medijski kritičar i esejist Joseph Epstein dao je ironičnu definiciju protaganista tzv. celebrity kulture, tako što ih je nazvao ‘slavnim praznoglavcima’ koji su poznati po tome što nisu poznati ni po čemu osim da su poznati kao medijske zvijezde. (Joseph Epstein, ‘Kultura slavnih – idemo sada veličati proslavljene praznoglavce’, u Žarko Paić, prir. Što s intelektualcima? Kritika društva, angažman i spektakl, Litteris, Zagreb, 2020., str. 601-619. S engleskoga preveo Miloš Đurđević.)

O fenomenu ogoljavanja životnih stilova figuracije intelektualnih elita na Zapadu, po mojem sudu, stvar otpočinje sa skandaloznom knjigom u žanru autobiografije, ali zapravo opisom evenata holivudskih zvijezda 1920-ih i 1930-ih godina pisca, kazališnog glumca i režisera Klausa Manna, Prekretnica. (Klaus Mann, Prekretnica, GZH, Zagreb 1987. S njemačkoga preveo Dragutin Horvat) Odmah pada u oči da je sam pisac autor velikog anti-totalitarnoga romana Mefisto po kojem je Istvan Szabó snimio istoimeni film s dojmljivom ulogom Klausa-Marie Brandauera. No, pisac kao u pravilu mora biti etiketiran kao sin slavnoga njemačkoga književnika i nobelovca Thomasa Manna, kao da nije dovoljno samo reći Klaus Mann i sve se unaprijed podrazumijeva. Ne, uvijek se spominje njegov Otac kojeg je sam Sin nazivao ‘čarobnjakom’, naravno Riječi. Zašto, iz kojeg to skrivenog razloga Sin uvijek ostaje Sin, a Otac ima auru čarobnjaka? Pa zar nije dovoljno u to obrazloženje navesti da je Thomas Mann autor Doktora Faustusa, Čarobnoga brijega, Buddenbrookova, Josipa i njegove braće, Kraljevske visosti, Smrti u Veneciji i da je nakon Goethea riječ o najvećem njemačkome piscu uopće?

          Ono što nas mora iznenaditi da je sve to točno, ali nedovoljno za uvid u problem o kojem je ovdje riječ. Stvar je uistinu ‘skandalozna’. Naime, Thomas Mann je kao veliki humanistički intelektualac 20. stoljeća bio ono što nazivamo bez ironije slavnom osobom par excellence. I zato je imao potrebu njegov duhovni srodnik i svojevrsni nastavljač njegova književnoga poslanstva, pisac i javni intelektualac Günter Grass u razgovoru za tjednik Zvijezdu (Der Stern), br. 34, 17. kolovoza 1995. izgovoriti ove iznimno upečatljive riječi u njegovu obranu od proloma nove ‘političke korektnosti’ ili danas popularne cancel-kulture, gotovo cenzure.

ʺČitam danas, kako se na primjer nepovoljno govori o Thomasu Mannu…Rugaju se nad time, da je bio častohlepan, da je vazda točno sjedao za pisaći stol, da je bio homoseksualac i tako dalje. Čovjek se mora upitati, kako to da je opisana osoba po imenu Thomas Mann bila u stanju napisati roman kao ‘Čarobni brijeg’ ili ‘Doktor Faustus’ ili knjige o Josipu. To je golema drskost, to je teror-režim prosjeka, koji osjeća uživanje u tome, da jednoga velikog pisca reducira na skandalvaljušak-veličinu.ʺ (Thomas Mann, Kraljevska visost, roman, – dodatak, Svjedočanstva, Demetra, Zagreb, 2000., str. 350. S njemačkoga preveo Antun Slavko Kalenić)

Po čemu je pisac-čarobnjak Riječi bio „slavna osoba“ svojeg vremena drugo negoli po vrhunskoj i autonomnoj kakvoći svoje književnosti, a ne po tome kakav je bio u ophođenju s ljudima i kakve su mu, naposljetku, bile tajne seksualne preferencije. Nije, dakle, bio poznat po onome što Epstein onako bezobzirno pripisuje „slavnim praznoglavcima“. No, to je ionako bitna razlika između elitne i masovne kulture, one koja počiva na jeziku i tekstu i one koja proizlazi iz opčinjenosti slikom u medijima. Problem je, međutim, ipak u tome što se ono autentično i uzvišeno nastoji mjeriti logikom mediokriteta koju je prvi jasno, ali u spekulativno-dijalektičkome tonu svoje Fenomenologije duha izveo Hegel kad je pokazao da dolazi vrijeme u kojem će se svijest morati suočiti s psihologijom kumordinara ili sluge, a ne gospodara.

          To vrijeme je u 20. stoljeću nepogrešivo ocrtao kao Zeitgeist španjolski filozof i esejist José Ortega y Gasset u svojem najpoznatijem djelu iz 1928. godine s programatskim naslovom Pobuna masa. Eto, Thomas Mann je postao spomenik i izvor tzv. licemjerja, ali ne iz moralnih razloga današnje borbe za prava LGBT osoba, nego iz, da ludost bude potpuna, fiziologijsko-estetskih razloga. Ljudi vole saznati ono što je prvi napisao u Prekretnici slavni Sin Klaus Mann, a ne ono što je napisao slavni Otac u Doktoru Faustusu. Što? Da je, primjerice, Greta Garbo pijana bauljala holivudskim odajama nakon partyja povodom njezinih filmova i slično. Pritom slavni Sin uopće nije imao na umu promicati žanr skandalozne kronike u književnosti kao svoj doprinos dekonstrukciji zvijezda filma i masovne američke kulture. No, i protiv svoje volje, Prekretnica je postala, koliko god to užasno zvuči za naše humanističke uši, možda i važnija od Mefista s onom nezaboravnom rečenicom glavnog glumca-oportunista koji svoj veliki talent daje nacističkoj Kunst-politici u zamjenu za sigurnost malograđanske egzistencije i medijsku slavu – Ja sam samo glumac.

          Vrijeme je takvo kakvo jest i ne može se vratiti unatrag. Problem je samo u tome što i u tzv. kulturi slavnih ne može izostati etičko opravdanje estetskoga užasa, pa Otac i Sin, dva velika Manna, ostaju simbolički svjetionici otpora ovoj veseloj apokalipsi mediokriteta, ma koliko se obojica međusobno razlikovali u stilu i ophođenju s Drugima.

Similar Posts

Demonsko sudjelovanje u tajni umjetnosti

1. Nemjerljiv je utjecaj ruskoga književnika Fjodora M. Dostojevskog na europsku/zapadnjačku filozofiju i modernu književnost i kulturu uopće. Evo što o tome iskazuju oni namjerodavniji. Istaknut ću stajališta četiri mislioca i pisaca, dva Nijemca i dva Francuza. Friedrich W. Nietzsche u Sumraku idola ustvrđuje da je „Dostojevski…jedini od kojeg sam imao što naučiti o psihologiji…Otkriće […]

February 07, 2025

Zadržavanje, zaustavljanje, zastoj

Roman jednog od najznačajnijih suvremenih američkih pisaca Dona DeLilla Cosmopolis, koji uistinu više pripada žanru poetizirane proze kao apologije New Yorka u dva njegova značenja, istinskome kozmopolitskome središtu neoliberalnoga kapitalizma i kaotičnome prostoru zadržavanja, zaustavljanja, zastoja histeričnoga čovjeka u vremenu bez otvorenosti budućnosti, predstavlja gotovo savršeni prikaz onog što u svojim teorijskim knjigama nazivam odnosom […]

February 06, 2025