Žarko Paić

U prepisci s Alexandrom Kojèveom 1950-ih Carl Schmitt je iznio tvrdnju da je s Hegelovom filozofijom povijesti, politike i prava završena veličajna zapadnjačka metafizika. Tada je već napisao posljednju veliku knjigu iz onog što bismo nazvali područjem geopolitike naslovljenu Nomos Zemlje. Kojève je tih godina odustao definitivno od filozofije, ali ne i od vlastita angažmana u promicanju ideje Europe ponajprije kao ekonomsko-tehnokratskoga upravljaštva. Iznimno je zanimljivo da su njegova putovanja Azijom bila nadahnuta idejom stvaranja buduće kozmopolitske države koja će sjedinjavati kapitalističku modernizaciju i uspostavljanje posthistorijskih elemenata za razvitak tzv. društvenih odnosa poštujuću pluralnost ljudskih kultura.

Sve u svemu, ništa ga nije moglo razuvjeriti da idemo prema novom modelu ekonomsko-političkih odnosa koji će spojiti kapitalizam i socijalnu integraciju tzv. Trećega svijeta nakon kraja kolonijalizma kakav je u povijesti bio zapadnjački način osvajanja prostora diljem svijeta. Kao posljednji veliki hegelovski mandarin 20. stoljeća, Kojève je političko djelovanje smatrao samo uvjetom mogućnosti racionaliziranja tzv. ljudske prirode. U tom smislu može ga se smatrati zagovornikom esencijalizma i supstancijalizma u provedbi ideja zapadnjačke filozofije kao metafizike povijesti, politike i prava. Ono što preostaje nakon ‘kraja povijesti’ nije ništa drugo negoli Moć totalnoga upravljaštva, što bi Foucault nazvao gouvernementalité, vladavina ekonomije kao kulture koja označava mnoštvo međusobno povezanih stilova života. Kojève je, zapravo, idealni hegelovski postmodernist iako ga u tumačenjima ovog pojma koji je s Lyotardom doživio teorijski vrhunac, nitko gotovo i ne spominje.

          U prepisci sa Schmittom, kako sam to ekstenzivno pokazao u svojoj knjizi Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017., Kojéve ono političko i politiku reducira na ono ekonomsko i ono kulturalno. Za razliku od njega, Carl Schmitt, kako sam to izveo u knjizi Nemezis – Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022., u pojmu političkoga i politike uvidio je nešto Unheimliche. Nakon što je ustvrdio u Nomosu Zemlje da je doba nacija-država prošlo, pokazao je ipak da nužnost da se čovjek kao zoon politikón umjesto borbe oko etičko-moralnoga, estetskoga i ekonomskoga priznanja vlastite osobnosti dokazuje u onome što je neodredljivo bilo kakvim upućivanjem na prvi uzrok i posljednju svrhu djelovanja. Schmittu se činilo nemogućim dokinuti uvjete mogućnosti povijesti kao što su to države i njihovo uzdignuće u imperijalne poretke a da se bestemeljnome temelju svakog zamislivoga povijesnoga događanja ne odredi drukčiji egzistencijalni način zajedničkoga bitka s onu stranu svođenja političke borbe na ekonomsko natjecanje na tržištu. (Vidi o tome popratne komentare Erika de Vriesa, priređivača i prevoditelja prepiske na engleski: „Discussion: Alexandre Kojève – Carl Schmitt Correspondence and Alexandre Kojève, ‘Colonialism from a European Perspective“, Interpretation, Vol. 29, br. 1/2001., jesen, str. 92. i 105. Isto tako i moju studiju naslovljenu “Razbijanje Napoleonovskoga koda: Ima li još Europa političku budućnost?”, u: Doba oligarhije, str. 163-218.)

Političko i nadalje ima svoj nomos i u doba koje je Schmitt nazvao Groβraum, a odnosi se na globalno-planetarni udes čovjeka koji mora htio ili ne htio izboriti svoje novo političko određenje u procesu imperijaliziranja i koloniziranja svijeta. Drugim riječima, političko kao sfera tymosa ili platonski kazano ne-odredljivosti ljudske biti koja u sebi obuhvaća ono iracionalno i ono što od Homera i Ilijade nazivamo srdžbom zbog uvrijeđenoga ponosa i pomanjkanja priznanja osobe, naroda, države, imperija ostaje gotovo misterijem onog, ničeanski kazano, ljudskog-odviše-ljudskoga.

Schmitt je, naravno, antiesencijalist i dekonstruktivist čitave zapadnjačke metafizike politike, a osobito liberalizma, Hegela-Marxa i istodobno je autor najpronicljivije postavke o biti moderne politike koju je iznio u svojoj Političkoj teologiji. Politika je postala ništa drugo negoli sekulariziranje teologije. Ako je Bog neutraliziran i suspendiran iz nje, onda je jasno da na njegovo mjesto mora dospjeti narod u formi nacije-države s idejom suverenosti, kralj-monarh ili Korporacija koja sjedinjava moć kapitalističke ekonomije i različite forme političke vladavine od vjerske ili rojalističke diktature, parlamentarne demokracije do onog što je na uistinu paradoksalan način ‘prešutio’ iako nije bio nikakav Hitlerov službeni ‘politolog’, kao što ni Heidegger nije bio Nazi-filozof, iako su obojica bila više ili manje antisemitski nastrojena. Schmitt nije objasnio kao najznačajniji politički mislliac 20. stoljeća fenomen nastanka i biti totalitarizma, već su to teorijski artikulirali Hannah Arendt, Franz Neumann, Raymond Aron, Eric Voegelin i Carl. J. Friedrich. No, posve je bjelodano da je Schmitt podario možda i politologijski najlucidnije pojmovno-kategorijalne alate za posttotalitarno stanje u kojem politika iznova biva usmjerena u ne-političke vode ili Boga ili Tehnologije u vidu tehnokratskoga upravljaštva.

Mnogi će se tzv. politički analitičari i geopolitičari posebno upinjati s visoka da objasne kako su se obojica mislioca kraja povijesti i kraja nacije-države grdno prevarili, ponajviše Kojève sa svojom faktički kantijanskom ‘utopijom’ kozmopolitske univerzalne države, a Schmitt zato što je olako navodno otpisao nacije-države. Ma nemojte, molim Vas, pa zar je teško ne vidjeti kako u trećoj dekadi 21. stoljeća imamo konačno čistu situaciju u kojoj u nomosu nove zemlje razabiremo samo na djelu sukobe imperijalnih poredaka moći, SAD-a, Rusije i Kine, te potencijalno i Indije, oko onog što Deleuze i Guattari nazivaju deteritorijaliziranje/reteritorijaliziranje, a da s druge strane svijet u svojoj realizaciji potencijala tehnosfere postaje samo i jedino kibernetički svijet posthumanoga stanja u kojem AI odlučuje o formama upravljaštva u korporativno organiziranome kapitalizmu stalnog osvajanja i razdiobe teritorija za daljnja ulaganja Kapitala.

Ni Kojève ni Schmitt nisu stoga kardinalno pogriješili, već su kao bitni mislioci političkoga i politike još 1950ih godina jasno razabrali više ili manje kojim smjerom će krenuti ono što preostaje od biti čovjeka i svjetske povijesti. Kinezi i Indijci nisu nikad bili dosad imperijalisti i kolonizatori svijeta. No, sada su na putu da to postanu jer logika izvođenja globalno-planetarne Moći ne ostavlja mnogo vremena za odgodu i odlaganje onog što je nužno. I na kraju, o čemu uistinu govori podnaslov moje knjige Doba oligarhije? Govori o stanju od informacijske ekonomije, a njega paradigmatski obilježava mišljenje Kojèvea, do politike događaja, a njega paradigmatski obilježava mišljenje Carla Schmitta. U oba slučaja riječ je o pokušaju pronalaženja onog puta u politici, državi i pravu koji će prevladati Hegela. No, oboje, i ekonomija i politika, u svezi informacije i događaja, tehnosfere i slobode, ostaju bez temelja i bez biti. Umjesto toga, imamo samo jedan fundamentalni problem tzv. posthistorijskoga stanja s njegovom dosadom jednolikosti kapitalističkoga upravljaštva i s njegovim egzistencijalnim rizikom svagda novog ratnoga stanja i razaranja svijeta uopće.