Žarko Paić

Na kraju godine…ne treba gledati u ono nadolazeće i biti pod kristalnom kuglom. Što će biti, doći će samo od sebe. Budućnost je ionako već odavno naša sadašnja prošlost iz koje ne proizlazi ništa „novo“ što bi bilo otvoreno (das Offene) u smislu onog Rilkeova pojma-riječi koje u jednom pismu objašnjava kao svoj analogon misaonome događaju osmišljavanja bitka, ali tako da u njega ne ulaze samo ljudi i njihova djela, već ponajprije životinje. Kao što je poznato, u osmoj Devinskoj elegiji progovara o otvorenome. 1922. godine Rainer Maria Rilke dovršio je ovu poetsku posvetu duhu modernoga nihilizma i ujedno otvorenosti onkraj melankoličnoga ugođaja rasapa bitka uopće. U pismu upućenom svojoj ljubljenoj Lou Andreas-Salomé 20. veljače iste godine on iskazuje kako je s ovim ciklusom pjesama dospio na prag elementarne snage „puta u otvoreno“. (v. Žarko Paić, „Rilkeova oporuka: Nihilizam kao Unheimlichkeit“, u: Nihilizam i suvremenost ꟷ Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021., str. 400.) Evo, te osme elegije.

„Svim očima stvorenje vidi

            Otvoreno. Samo nama oči kao da su

            preokrenute i postavljene oko stvorenja

            kao zamke, uokolo njegova slobodnog izlaza.

            Ono što vani jest, to znamo jedino

            iz lica životinje; jer i malo dijete već

            obrćemo i silimo da unatrag gleda

            uobličenje, a ne Otvoreno, što je tako

            duboko u životinjskom pogledu. Slobodno od smrti.

            Nju vidimo tek mi; slobodna životinja

            ima svoju propast svagda iza sebe

            a pred sobom Boga, pa kada ide,

            ide u vječnost ko što idu zdenci.“

(Rainer Maria Rilke, Duineser Elegien/Devinske elegije, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 53. S  njemačkoga preveo i priredio Zvonimir Mrkonjić.)

Životinje, dakle, pripadaju u ono otvoreno jer su esencijalno i apriorno sklopljeni kao živa bića ustrojenosti s onim što im određuje njihova narav. Čovjek, tome usuprot, nema nikakav metafizički utvrđen i zauvijek zapisani genetski kôd. Zbog toga mu je pristup otvorenome posve drukčiji i bitno tragičan jer u svojoj neodredljivosti biološkim ustrojstvom neprestano nadilazi granice prirode i kulture. Njegova ontologijska otvorenost pada u područje onog što Nietzsche naziva mogućnošću prijelaza spram lika nadčovjeka. Kao tzv. neopskrbljena životinja, čovjek je u svojoj načelnoj otvorenosti usmjeren spram budućnosti kao onom nadolazećem koje ima svoju „bit“ u logici tehnički konstruirane egzistencije.

Ono jedino što možemo znati kad je riječ o budućnosti nije više nikakva sposobnost proročke vidovitosti nalik orfičkim vidovnjacima kako je to najavio najradikalniji pjesnik moderniteta Arthur Rimbaud u svojim Pismima Vidovitoga iz 1871. godine. Umjesto toga, u doba tehnosfere mišljenje kao vizualizacija događaja kontingentne budućnosti zauzima vrijeme kao prostor virtualne aktualizacije, kako to iskazuje Gilles Deleuze u svojem glavnome djelu Razlika i ponavljanje iz 1968. godine. Samo o tehnološkim uvjetima razvitka života možemo imati znanje o budućim trendovima jer tehnosfera počiva na pojmovima računanja-planiranja-konstrukcije. Sve drugo, što pripada tzv. biti čovjeka u tranzitivnome smislu, uskraćeno nam je jer živimo nužno u prostoru „ovdje“ i vremenu „sadašnjosti“.

Istinska otvorenost stoga pretpostavlja događaj koji povezuje prostor i vrijeme jezika, slike i broja kojim označavamo mišljenje o bitku i biću iz horizonta svekolike predbježnosti ili nabačaja budućnosti. Paradoks je da smo bića budućnosti, ali da težimo ovjekovječiti trenutak življenja kao zlatno doba prošlosti u smislu „vječne sadašnjosti“ (nunc stans). Biti pod kristalnom kuglom više ne znači baš ništa. Stvari su takve kakve jesu, dakle, nema gotovo nikakvog izgleda za radikalni obrat u biti ovog globalno-planetarnoga svijeta koji počiva na trećem poretku kibernetike ili trećem poretku nihilizma.

Ono otvoreno, što je još bilo izazovom i za Rilkea i za Heideggera, nije posve zatvoreno, o ne! Ali, budimo „otvoreni“. Mišljenje nije podobno za mitopoetska vidovnjaštva niti je ovo doba iskonskoga kazivanja, već jedino tehnoznanstvene vizualizacije i odbrojavanja kodiranih parametara kaosa. Eto, između otvorenosti i nadolazećega postoji ono što stvara da se „novo“ uopće može pojaviti kao „novo“, a to je jedini pravi filozofijski pojam koji još uvijek ima smisla. Riječ je o hajdegerovskome i delezovskome shvaćanju događaja (Ereignis-événement).

Na kraju godine…kad je sve još uvijek „otvoreno“, treba zatvoriti sve svoje knjige i sve drugo zaključiti što se još zaključiti treba. Ono što će doći, to je neizbježno tako kako jest i sve što činimo u mišljenju da događaj „novoga“ bude doista onkraj svega već viđenoga u smislu spasonosnoga horizonta življenja nalazi se u ovom kazivanju jedne posve druge i drukčije otvorenosti kakvu ni Rilke ni Heidegger nisu slutili. No, bolje je…na kraju godine…podvući crtu i reći da je ono što je rečeno stvarno i rečeno na onoj razini na kojoj govor ima svoje istinsko dostojanstvo. Više nije moguće i nije ni potrebno.

Na kraju godine…