Žarko Paić

Evo, zar nakon ovog što ću nastojati komentirati u bilješci koja slijedi ima još dostatno razloga za postavku kako je sve u našem suvremenome svijetu drukčije i različito od pradavnih vremena kad su tirani uzurpatorski vladali i najvećeg mislioca Grka i metafizike Zapada držali u kućnome pritvoru u tvrđavi na Sirakuzi? Sve je jasno. Naime, Platon u svojem znamenitome Sedmome pismu govori o svojem iskustvu filozofijskoga prosvjećivanja Dioniza II. sa Sicilije koje je okončalo gotovo fatalno po najumnijeg Atenjanina, jer ga je tiranin bacio u roblje na povratku za Grčku i da ga na brodu nije otkupio neki ugledni trgovac, njegov zemljak, glava bi mu bila doslovno ili u torbi ili zacijelo bačena divljim zvijerima za okrepu. U tekstu 326 a, b, c i d Platon kaže i ovo.

ʺKonačno sam se uvjerio da sve sadašnje države imaju lošu upravu, jer je kod njih stanje zakona gotovo nepopravljivo ako ne dođe do nekog neobičnog zahvata potpomognutog srećom. I tako sam na hvalu prave filozofije bio prisiljen tvrditi da se pomoću nje može spoznati sve što je pravedno u životu države i pojedinca; da se stoga ljudski rod neće osloboditi nevolja prije nego ili pravi i valjani predstavnici filozofije dođu do državne vlasti ili vladari u državama nekom božanskom providnošću prionu uz pravu filozofiju. S takvim sam dakle uvjerenjem na svom prvom putovanju došao u Italiju i na Siciliju. Kad sam tamo stigao, nikako mi se nije svidio tamošnji način života, koji nazivaju sretnim, ispunjen italskim i sirakuškim gozbama: živjeti natrpavajući sebi želudac dva puta dnevno, po noći nikada sam ne spavati i raditi ostalo što je u svezi s takvim načinom života. (…) Stoga je nužna posljedica da te države neprestano doživljavaju promjene u svom uređenju, koje jedino može biti tiransko ili oligarhijsko ili demokratsko, i da oni koji u njihovo ime vladaju ne podnose ni da se spomene ime onog uređenja koje se osniva na pravednosti i ravnopravnosti.ʺ (Platon, Sedmo pismo, u Državnik, Sedmo pismo, FPN, Zagreb, 1977., str. 109-110. Sa starogrčkoga preveo Veljko Gortan.)

Platon ovim putovanjem na Sirakuzu želi postati onaj koji nije samo teoretik politike, već i praktični državni reformator. Posve je logično da on Dionizija II. želi promijeniti kao državnika tako da ga nagovori da slijedi njegove ideje o uređenju pravedne države (politeia). Država pretpostavlja vladavinu unutar polisa koji je istodobno grad i prostor iz kojeg se rasprostire središnja vlast kao upravljanje društvom, a ne obratno. Uvijek je bilo tako da država prethodi društvenome ustrojstvu vladavine, tj. da je politika iznad ekonomije sve do kraja 20. stoljeća kad kapitalističke transnacionalne korporacije preuzimaju vladavinu nad državama i stvaraju mrežu oligarhijskoga poretka s neoliberalizmom kao Grand Ideology. U Sedmome pismu Platon kritički govori o nestabilnosti vladavine u državama koje su zasnovane na političkim načelima vlasti Jednog, Manjine ili Mnoštva, tiranije, oligarhije i demokracije. Razlika spram sadašnjega stanja jest u tome što u 21. stoljeću demokracija postaje formalna Moć vladavine koja spaja tirane i oligarhe kao izabrane predstavnike Naroda. No, glavna je razlika u tome što Platon i sam pojam demokracije, a to je isto tvrdio i Aristotel, ne smatra nipošto paradigmatskom formom slobode, jednakosti i pravednosti, već je to ono što su Grci nazivali aristokracijom, a što danas ima samo negativno značenje jer podsjeća na feudalnu vladavinu klasno-socijalne otuđene elite nad narodom. Ta elita, međutim, nije ona koju imaju u vidu klasični grčki filozofi koji aristokraciju drže vladavinom najboljih i najumnijih. Uostalom, izraz kojim je nazvan Aristotel označava čovjeka obdarenog najvišim krepostima ili vrlinama. U tekstu Sedmoga pisma razabiremo kako je problem uspostavljanja mudre i pravedne države zapravo u tome što Mnoštvo, koje dovodi do uzurpirane vladavine Jednog  i Manjine, tiranije i oligarhije, ne želi promijeniti svoj način života. Drukčije rečeno, društvo kao kulturno određeni sustav tzv. vrijednosti se ne mijenja ili se mijenja tek izvanjski, možda Božjom providnošću ili prisilom koja se ne smije izbjeći ili će to i takvo društvo potonuti u mračno ‘prirodno stanje’.

Još je nešto uistinu znakovito. Platon, naime, filozofiju shvaća kao nužnost ozbiljenja slobode čovjeka, a ne tek kao prazno umovanje o nečemu u svijetu. Sloboda označava mogućnost da čovjek dosegne najviši rang duhovnoga života, ali ne izdvojen od zajednice poput monaha i mistika, već unutar zajednice kao građanin polisa. Zato je Sokrat najznačajniji politički filozof Grčke i model za ozbiljenje Politeiae. Sokratova smrt predstavlja iskustvo poraza filozofije u doba vladavine tiranije i oligarhije, ali ujedno i mogućnost prevladavanja ovog kaosa i entropije istinskom brigom za dušu. Ovo će svojom vlastitom žrtvom u 20. stoljeću potvrditi i češki filozof Jan Patočka u borbi protiv totalitarne vladavine staljinističkoga komunizma. Ipak, filozofijsko razumijevanje biti političkoga i politike u Platona proizlazi iz onog što povezuje bit filozofije i bit čovjeka. To je mišljenje kao uvjet mogućnosti ljudske egzistencije. Bez mišljenja nikakvo djelovanje nije moguće, osim, dakako, onog koje počiva na svođenju ljudske biti na ono životinjsko, biološko, što Platon smatra pogibeljnim za život pravedne i ravnopravne zajednice. No, upravo taj život razuzdanosti i nagonskoga pregnuća postaje jedini cilj političke zajednice koja počiva na logici tranije-oligarhije-demokracije. Ako uz male preinake ovaj prikaz stanja stvari u doba drevnih Grka i u našim suvremenim postmodernim društvima i državama shvatimo neoborivim, vidimo kako zapravo ‘čovjek’ ne želi izaći iz tzv. okova svoje opčinjenosti carstvom strasti i materijalnosti na čemu je zasnovan i društveni poredak tzv. estetskoga kapitalizma kojemu političko i politika podaruju legitimnost i cilj svekolike ljudske težnje za srećom. Platon je izigran od Dionizija II. i prodan u roblje na povratku za Atenu zato što je tiranin sa Sirakuze ‘nagonski’ shvatio da mu filozof i filozofija remete političko utemeljenje pojma ljudske sreće bez kojeg tiransko-oligarhijsko-demokratska vladavina nema opravdanja.

Zato je jedino u stoika s njihovim konceptom ugode i blaženstva, hedonizmom, pojam sreće u filozofiji imao svoje teorijsko doba refleksije, te kasnije u francuskome racionalizmu i moralizmu od Montaignea do La Rochefoucaulda, da bi tzv. pravo na sreću pojedinca bilo uspostavljeno  kao cilj liberalizma u Ustavu američke demokracije. No, sreća je shvaćena anti-platonistički u smislu blaženstva kapitalistički ostvarenoga boljitka imovine i kreposnoga života. Mišljenje koje zahtijeva bit Politeiae ne pripada ovom materijalizmu liberalizma i vrlina umjerenoga hedonizma. Što iz ovoga valja zaključiti? Ponajprije, da između iskonskoga i suvremenog doba ne postoje bitne razlike u sadržaju političkoga i politike, ali postoje u formi ozbiljenja onog što nadilazi i društva i države danas, a to je globalno-planetarna totalna moć upravljaštva nad tzv. ljudskim žudnjama ili potrebama, te da se istinska filozofija ne može nikad lišiti mogućnosti da i sama ne zapadne u kušnju svekolike razuzdanosti upravo stoga što je tijekom zapadnjačke metafizike ono životno i ekstatičko tjelesno bilo pokoreno i žrtvovano tzv. duhu i duši. Imperativ obrata u biti metafizike najbolje je iskazao Nietzscheov Zaratustra izrijekom: Zahtijevat ću da se čovjeku vrati ono što je tako velikodušno udijelio onostranosti! Platonov poraz na Sirakuzi nije bio nikakav poraz mišljenja pred tzv. Realpolitik, pa otpada onaj iskaz Hansa-Georga Gadamera da više nikad filozofi neće ići na oglede s diktatorima zato jer je to nedostojno filozofa kao takvoga. Ići će, itekako, i idu i dalje, ali ne zato što bi ponavljali Platonovu ‘ontologijsku grešku’, nego zato što je to od Machiavellija nužno promijenjeni stav koji od političkoga i politike ne vidi više svrhu ljudske egzistencije, već sredstvo za ostvarenje svojih pragmatičnih ciljeva. Platon je htio ‘preobratiti’ tiranina Dionizija II. na svoju filozofiju vladavine ideja nad zbiljom, dok od renesansnoga firentinskog politologa u službi Vladara ne samo da više nema visokih filozofijskih ciljeva, nego više nema ni filozofije kao smisla i svrhe života uopće. Postoji samo ono što Nietzsche u jednom fragmentu iz Ostavštine naziva logikom moći, masom i brutalnošću.

To je kraj metafizičke ‘velike priče’ o filozofiji politike i Platonu kao njezinome istinskome utemeljitelju.