Žarko Paić

Heidegger u Pismu o humanizmu ovako određuje bit mišljenja. Kao što je vidljivo, on 1946. godine pojam filozofije piše pod navodnicima jer to označava sinonim za metafiziku čija se bit realizira kao nihilizam.

ʺMišljenje ukoliko se uzme za sebe, nije ’praktično’. Označavanje mišljenja kao theoria i određenje spoznavanja kao ’teorijskoga’ odnosa zbiva se već unutar ’tehničkog’ izlaganja mišljenja. Ono je reaktivan pokušaj da se i mišljenje još spasi u neku samostalnost naspram djelovanja i činje­nja. Otada je ’filozofija’ u neprestanoj nužnosti da pred ’znanostima’ opravdava svoju egzistenciju. Ona predmnijeva da se to najsigurnije postiže time da se sama uzdigne u rang znanosti. No, to je nastojanje napuštanje biti mišljenja. Filozofiju progoni strah da gubi na ugledu i značenju ako nije znanost. To važi kao neki nedostatak koji se izjed­načuje s neznanstvenošću. Bitak kao element mišljenja napušten je u tehničkome izaganju mišljenja. ’Logika’ je sankcija toga izlaganja što započinje od sofistike i Platona.“ (Martin Heidegger, “Brief über den Humanismus”, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1978. 2. prošireno i pregledano izd., str. 312)

Što možemo ovome suprotstaviti? Logički pozitivizam i neopozitivizam, pragmatizam i poststrukturalizam s Deleuzeom koji u spisu Što je filozofija? iz 1991. godine Heideggera ironično „otpiljuje“ i tvrdi da je navodno mišljenje vs. filozofija ništa dugo negoli mistika, naivnost i besmislica. Za njega, Deleuzea, filozofija preostaje i u doba posvemašnje vladavine znanosti kao što to preostaje i umjetnost, dok metafizika nema nikakvo negativno značenje otuđenja od biti tzv. izvornoga mišljenja. Razlog je jasan. Deleuze polazi od konceptualne arhitektonike stvaranja pojmova s kojima filozofija postaje stvaralaštvo svjetova. Umjesto Heideggerove povijesno-epohalne konačnosti, Deleuze uvodi u filozofiju lajbnicovsku monadologijsku beskonačnost. Sve ovo što ovdje govorim ekstenzivno sam razvio u svojim knjigama Mišljenje kao događaj – Kako čitati Deleuzea i Izgledi nadolazeće filozofije – Metafizika, kibernetika i transhumanizam.

Čini se da sam ipak prihvatio u ovome sporu oko smisla postojanja mišljenja vs. filozofije u suvremenosti Deleuzeovo rješenje, a Heideggerovo odbacio. No, neće biti baš tako. Rekao sam već u ovim Transverzalama mnogo puta da je logika mišljenja tehnosfere transklasična što znači da vrijedi u konkluziji kao „istina“ ne više suprotnost između dva stava ili iskaza kao ili-ili, već njihova korelacija u smislu i-i. Dakle, i mišljenje i filozofija su u biti tehnosfere koelativno uključeni, a ne isključeni. Umjesto ekskluzije, na djelu je korelativna inkluzivnost. No, ovdje nije riječ ni o kakvom jeftinome tzv. postmodnome relativizmu kojemu se izruguju i optužuju ga za nihilizam i besmisao i suvremena teologija i suvremene znanosti s pečatom logičkoga pozitivizma i neopozitivizma. Zar nisu i Bog i znanost referencijalni okviri vladavine vjere i uma koji filozofiju kao metafiziku od skolastike do današnjice nastoje suspregnuti u svoj jaram kao „sluškinju“ – ancilla theologiae i ancilla scientiae o čemu u navedenom odlomku iz Pisma o humanizmu uvjerljivo zbori Heidegger? Znači li to da bih trebao ipak pristati uz njegov stav o mišljenju vs. filozofije i „otpiliti“ Deleuzea?

U tradicionalnoj logici nemoguće je da istina bude i-i, naime i A=A i A=ne-A. Iz njezine strukture mišljenja logika tehnosfere kao i-i odnosno korelacija prostora i vremena u smislu ovdje i ne-ovdje i sada i ne-sada u istovremenosti događanja uistinu je čisto ludilo. Ali, tehnosfera nije ono ljudsko-suviše-ljudsko koja sve neljudsko misli polazeći od autonomije ljudskoga, već je mišljenje koje kao „Veliki Treći“ podaruje životu mogućnost replikacije i rekonstrukcije u formi umjetnoga života zahvaljujući djelovanju mišljenja umjetne inteligencije. To znači da je trans-klasična logika tehnosfere onkraj svekolike metafizike kao realizacije filozofije u kibernetici jer ima mogućnost samo-učenja i samo-proizvođenja čistih kontingencija. Zato je suprotstavljanje Heideggera i Deleuzea, bitkovno-povijesnoga mišljenja i filozofijskoga konstruktivizma, Ereignisa i événementa, jezika i slike, pjesništva i filma, kazivanja i stvaralaštva, smisla bitka i virtualne aktualizacije postajanja, konačnosti i beskonačnosti, posve neplodotvorno i u krajnjem promašeno.

Moje mišljenje tehnosfere jest nešto „treće“ i zato uključuje oboje, i mišljenje i filozofiju u promišljanje novoga načina razmišljanja o nadolazećoj trans-tehničkoj avanturi homo kybernetesa kao mišljenju singularnosti. U pravu je futurolog i zagovornik AI-ESHATOLOGIJE Ray Kurzweil kad kaže da je tehnološka singularnost jedinstveni i ničim dosad usporediv događaj. No, nije više riječ ni o materijalizmu spekulativno-dijalektičkoga tipa à la Badiou koji bi mogao reći prvo živjeti, a onda misliti, a niti o idealizmu novoga tipa koji bi bio obratan u smislu prvo misliti, a onda živjeti. Autopoietičko načelo tehnosfere kao kibernetički sustav mišljenja nadilazi razlikovanje materije i duha, života i mišljenja. Ono misaono i ono životno nisu isto, već su korelativna sinteza informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije.

Zato je ‘nova’ filozofija za nadolazeće doba ono mišljenje koje ne služi ni Bogu ni znanostima, ali nije niti u svojoj nesvodivosti intaktna na ono što čini bit tehnoznanstvenosti našeg vremena. Mišljenje kao singularnost uistinu je događaj bez presedana spram metafizičke povijesti koja je imala u vidu četvorstvo zemlje i neba, smrtnika i besmrtnika. Sada više nemamo zemlju, a besmrtnost bez tajne ‘tajna’ je svakog mogućega transhumanizma u njegovoj težnji da dosegne posthumano stanje vječne SINGULARNOSTI.

Nakon tehnosfere kao mišljenja nema više nikakve ‘nove’ filozofije, a spasonosna oživljavanja mrtvaca iz groba antike, skolastike  novovjekovlja, modernosti, postmodernosti i suvremenosti pod egidom aktualizacije valja smatrati samo i jedino nekrofilijom. A ona je više od psihopatologije, a manje čak i od najminornije filozofije.