Žarko Paić

Može li brod biti čovjeku utočište pred tjeskobnim prostorom Zemlje? Od svih tehnički savršenih mogućnosti strojeva gibanja jedino je brod univerzalna kuća. Svi su drugi stvoreni samo zbog svrhe putovanja – što prije doseći krajnju točku. Ta vrtoglavica brzine, koja se od pronalaska kotača do space shuttlea odvija poput uzbudljiva filma bez izvanjskih događaja, ima u sebi nešto od svladavanja straha od užasa tromosti. Tamo gdje vlada opsesija brzinom, tromost postaje bit kulture u kojoj živimo kao izmještena bića nesreće. Samo nas još brodovi mogu spasiti, jer je sumnja u neku skrivenu božansku moć spasa nova dogma slobode. Kako doživljamo nesreće uzrokovane brzinom strojeva gibanja ili njihovom krhkošću spram siline prirodnoga kaosa?

          Automobilske nesreće možda čak posjeduju neku vrstu iluzije seksualnog užitka u simulakrumu svijeta. O tomu pripovijedaju Ballard u romanu Crash i Cronenberg u istoimenom filmu. No zrakoplovne nesreće ne izazivlju nikakvu supatnju. Žrtve su kolektivno anonimne, puki “događaj” bez potresenosti ili emocionalnog šoka. Brodske nesreće posjeduju nešto strahotnije od vrtoglavice pada iz visine u bezdan. Posrijedi je izravni susret ili smrtna prepast s morskom dubinom. Stradanja i nesreće brodova, koliko god ta pomisao bila povezana s ugođajem morbidnoga užitka, još su bliske osjećaju onog ljudskog-odveć-ljudskoga. Zato što brod zbog svoje prirodne “tromosti” oponaša istinsko ljudsko obitavalište ꟷ  kuću na moru.

          Kad potone brod, kao da tone cijeli svijet, epoha, bliske i povjerljive stvari. S Titanicomje potonula ideja napretka. Bila je to divna prosvjetiteljska iluzija o kojoj u svojoj poemi hladno i melankolično pjeva Hans Magnus Enzensberger. Zar još netko osjeća dirljivost ili nostalgiju za padom “lebdeće cigare” nad New Yorkom ꟷ cepelina Hindenburgili nekom zrakoplovnom nesrećom, koja bi imala isti značenjski rang kao potonuće Titanica? Svako je novo tehničko dostignuće u konstrukciji strojeva gibanja pokušaj svođenja mogućnosti nesreće na podnošljivi stupanj statističke zanemarivosti. Konkurencija smrti ima svoje vjerodostojne službenike cinizma.

          Ako su strojevi gibanja više od strojeva žudnje i snova, onda u takve spada prikaz broda kao krhkoga utočišta pred tjeskobnim prostorom Zemlje. Prijeći te silne vode u noći, zaploviti s kućom bez temelja na pučinu, istovjetno je neponovljivom činu rađenja djeteta iz kojeg proizlaze sve traume i sva sreća. Ako se živjeti ne mora nego tek ploviti, onda je brod idealni stroj žudnje za prekoračenjem ljudske “tromosti”. Zavičaj nije fiksno mjesto, već je poput Pascalove kugle posvuda i nigdje. Toplinu ukorijenjenosti nadomještava neizvjesnost plovidbe. To ne znači da su  veliki  pomorski narodi  više kozmopoliski od kopnenih, ili, pak, manje zatrovani “blut und boden” ideologijom nacionalističke mahnitosti. Biti neukorijenjen, a ipak stvarati iluziju zaštite iskonskog doma, znači biti “na” brodu. Njegov je prostor posljednje utočište pribjegara u želji da se negdje drugdje izgradi prostor intime i zavičajnoga obitavališta: bilo gdje, samo da je izvan ovog svijeta, kako pjeva Baudelaire.

          Koliko samo izbjeglica i prognanika, neprilagođenih i mahnitih, onih koji poput apatrida uzaludno lutaju morima i lukama u potrazi za ničim i onim što samotnički poput Odiseja traže svoju zavičajnu Itaku! Oni znaju da se više nikad neće vratiti na “isti” otok. Jer sve je u putovanju, ništa u povratku. Hibridne kulture kraja 20. stoljeća prožete su mistikom voda. Savršeno je nebitno odakle dolaze i kamo idu svi ti prokleti imigranti, emigranti, egzilanti, ljudi bez “krova nad glavom” i bez domovina, prepušteni sudbini slijepih putnika na brodovlju što plovi na Zapad, uvijek na Zapad. Jer  “ovdje” još uvijek iluzija može postati stvarnost, dok se tamo odakle dolaze ni stvarnost ne može više pretvoriti u iluziju. 

Brod nije ni metafora, ni simbol, ni alegorijski prikaz ljudske eks-centričnosti u svijetu. Dostatno smo dugo umišljali da smo središte vrtnje oko čega podanički kruže sva druga bića. Činiti od broda književnost ne znači više od umišljaja da fikcija određuje stvarnost. Brod nije ni odraz naše stvarnosti, ni puki predmet tehničke želje za stvaranjem idealne mitske grdosije koja tuče more da bi dosegla nepoznatu luku. Budući da je sve danas poznato i prozirno, ni iluzija kazališnoga broda ne može biti više od poremećene/izokrenute stvarnosti uopće. Ako brod, pa tako i ovaj kazališni, još nešto uopće znači, onda je to samo u nadilaženju svoje zadane tehničke svrhe. Pretvoriti kuću-na-moru u kazališni brod ravno je iluziji preobrazbe brzine gibanja u univerzalnu tromost.

Zašto hvarski gradski trg ne bi postao mjestom jedinstvenoga eksperimenta? On zacijelo ne oponaša onaj dubrovački jedrenjak na kojem se igrala utopija revolucionarnog terora i slobode iz Krležina Kristofora Kolumba, nego nakon svih obrata, okreta i vrtloga samožive avangarde smjerno okreće stvari na početak, ptolomejski težeći jedinstvu mjesta, vremena i događaja, stvarajući od antičkog i renesansnoga grada/otoka ꟷ pozornicu broda s izokrenutom palubom? Svijet je izokrenuto zrcalo u kojem beščašće postaje vrhovno moralno pravilo, mahnitost način ophođenja, a obmana kriterij istine o njemu. Zašto bi onda paluba bila drukčija od obmane obmane svijeta? Tragati za nepoznatim bogom, radošću i užitkom igre u takvom prostoru znači prepustiti se tromosti jedne duhovne plovidbe na kojoj vrijeme siplje kroz tijesak bačve poput zgrušana maslinova ulja. Katkad gipko i brzo, katkad teško i polako.

          Govori se među povjesničarima da je pronalazak brodovlja i njihova tehnička opremljenost u doba iskona zapadne kulture bilo odlučujuće za “civiliziranje” svijeta. Ta žudnja za moći pomoću broda postala je ne samo moguća, već zbiljska. Ovaj su otok grčki kolonizatori prozvali zbog njegova božanskoga sjaja imenom čiste svjetlosti, svjetionika u sredozemnoj ekumeni naroda. Svatko može biti otok nakon proživljena iskustva duhovne samoće. No nitko ne može tako lako žrtvovati sebičnost i lakoću življenja u središtu urbanih vrtloga zbog doživljaja posvemašnje samoće. Ovaj otok je čista postojbina samoće. Kazališni brod mu neće ni podariti ni oduzeti ono bestežinsko stanje tromosti zbog koje umjetnost sebe izjednačava s prostorom svetosti.

Namjesto zbiljske plovidbe, plovimo na “mjestu”. Gibamo se a da nigdje ne odlazimo. Oponašamo drevnu mudrost Zenonova paradoksa, vjerujući da je još uvijek moguća praksa blažena negibanja. Svaki privid brzine i događaja što ga konstrukcija prostora kazališnoga broda nameće, neka nas ne plaši. Ovdje je jedino važno biti “na” brodu. Sudjelovati makar i pasivno u eksperimentu razigrane tromosti, bez ikakvih iluzija osim one jedne jedine i stoga bitne: da je svijet pozornica jednog izokrenuta broda, a njegova stalna i povremena posada igrači/glumci univerzalnoga kazališta života.

          Kad god mislim na samu ideju kazališnoga broda, s onu stranu platonskih špilja i osunčanih šetališta ponad grada mudrosti i ljepote, mislim na one groteskne, mahnite i vedre figure iz Shakespearove Oluje. Svi su oni ovdje poput nenadana bljeska, kao da se stalno iznova pitaju: što bismo mogli drugo činiti osim prikazivati vječni kaos opstanka, tu silnu oluju od koje se poput pribjegara sklanjamo tražeći neko utočište, neki vražji dom, pa makar bio poput pustinjakove kolibe. Tko očekuje od kazališnoga broda tek razbibrigu i ubijanje dosade u ljetnim noćima, a da sam ne propita razlog zbog čega mu ovaj prostor i ova tvorevina toliko pobuđuju strojeve žudnje za ljepotom, ne može biti posve zadovoljan ni sa sobom, a nipošto još i sa suvremenom umjetnošću. Sve teži biti pluriperspektivno, mnogoliko i mnogostruko. Slike, mirisi baštine i povijesti, prizori iz svakodnevice, virtualni svjetovi i mreže, dolasci i odlasci, velika živost gibanja. Pa ipak znamo da iza svega stoji iluzija tromosti. Samo iz nje kazališni brod na ovom gradskome trgu zadobiva smisao. Utonuće u čistu umjetnost života koji se želi skameniti u trenutku samoće i postati samoprikazivalačka moć sna.

          Tek kad se razapne jarbol i kad se popne na sam vrh, može se vidjeti svjetlost trome pučine. Spektakli razaranja više tu ne znače ništa. Katastrofe i masovne nesreće još manje. Sve je uračunato u igru prikazališta virtualnoga otoka oko kojeg se, možda nipošto začudno, skupina manjih nazivlju ꟷ Vražjim. U sukobu svjetlosti i tmine, anđeoskih tvrđava i vražjeg arhipelaga, u tom manihejskome dvoboju nastaje svijet kazališne vedrine. Kakav god bio u vrijeme prevrednovanja težine kolumbovskoga teškog brodovlja, on iziskuje lakoću premještanja. Ako su brodolomnici ljudi bez zavičaja i doma, onda im ovaj brod što opsjednute mitovima i baštinom grčke kulture podsjeća na ulazak u konzolu Trojanskoga konja znači više od iluzije da stvarnost može postati pozornicom mahnitosti i snova. Oni koji ulaze “na” kazališni brod više nisu ni lukavi Ahejci ni tragični Trojanci. Oni koji ulaze žele vidjeti dalje od dugog negromantova nosa ili Prosperove snovitosti, s onu stranu Vražjih otoka, tamo gdje odavno ne vidješe nikad toliko otvorenog mora, kako zanosno govoraše Nietzsche u Gaya Scienzi.

          Može li kazališni brod biti više od utočišta čovjeku koji od života traži sve više i više brzine ꟷ sve više i više praznine? U ovom gradu pomisao na nesreću pripada samo ludom apokaliptiku koji poput svakog bolesno umišljenoga pisca umišlja da je Ivan s Patmosa i da će mu otok ostati vječno progonstvo. No, zar se u tomu ne skriva prostor sreće koji uzalud tražimo preko mora?