Žarko Paić

Kako će izgledati tzv. izvanzemaljski život? Hoće li imati istu ili barem sličnu formu kao ljudski život ako i kad dođe do bliskoga susreta s nesvodivim objektom X? Zašto uporno mislimo da će susret biti na Zemlji i da će ‘oni’ doći do nas, a ne ‘mi’ do ‘njih’? I zašto pretpostavljamo da će  baš njihova inteligencija nadmašivati ‘našu’ ako smo već sada na putu homo kybernetesa i tehnološke singularnosti? Zar se čovjek ne misli iz ontologija i kozmologija procesualnosti poput onih Deleuzea i Whiteheada, prema kojima neprestano bivanje ili postajanje (devenir-becoming) drugim i drukčijim određuje našu ne-postojanu i ne-fiksnu „bit“ ili „prirodu“, a to znači da je heterogeneza i metamorfoza forme i sadržaja ono što „čovjeku“ na kraju njegove biološke evolucije podaruje mogućnost transformacije iz jedne u drugu formu, o čemu govori Nietzsche u Also sprach Zarathustra u onoj prispodobi o tri metamorfoze?

Ako susret shvatimo ne mesijansko-eshatološki poput susreta homo erectusa i čovjeka u špilji pored logorske vatre prije više od 20.000 godina negdje u Africi, kako to konfabuliraju antropolozi i pisci SF-književnosti poput genijalnoga Arthura C. Clarkea, po čijoj priči „Stražar“ je Stanley Kubrick snimio paradigmatski film ideja 2001. Odiseja u svemiru, već kao prožimanje i inter-civilizacijsko bio-tehnološko strujanje dvaju možda posve različitih i ujedno bliskih entiteta u kozmosu, onda se postavlja pitanje koje je u svojoj antinomiji mučilo i Kanta:  ako je svemir jedan, jedinstven i neponovljiv, može li onda biti više različitih mnoštava života s visokim stupnjem inteligencije koja su posve drukčija od onog što ima značajke jednog, jedinstvenog i neponovljivoga? Drugim riječima, ako u svemiru moraju vladati uz mala odstupanja isti fizikalni zakoni poput onih Newtonovih i Keplerovih o gravitaciji i gibanju tijela u prostoru-vremenu i Einsteinove znamenite formule E=M x C2, nije li nelogično i nemoguće da se izvanzemaljski život mora pojaviti baš u analogiji s ljudskom biološko-tehnološkom egzistencijom? Sjetimo li se kako izgledaju izvanzemaljci u sjajnoj TV-seriji Star Trek: The New Generation 1987-1994 zar ne vidimo isti spoznajno-teorijski i estetski problem, a to je da je za vjerodostojnost izgleda Drugoga i drukčijega, poput primjerice Klingonaca, na izboru samo analogija, kopija, simulakrum, hibridizacija i metamorfoze onog istoga i jednakoga? To je kao da iznova propitujemo razlike Heideggera i Deleuzea s obzirom na pitanje o biti ontologije kao metafizike, ali s novim pitanjem svih pitanja: zašto uopće nužnost da se egzistencija Drugoga određuje drukčije od Istoga?

          Ako ne možemo zamisliti Drugo drukčije od Istoga, onda nam nije problem u jeziku koji u načelu mišljenju podaruje mogućnost kazivanja onog neiskazivoga, već u mišljenju vizualizacije koja mora svagda polaziti i u mašti od stvarnosti slikovno pokazivoga kao forme onog što već uvijek jest i na Zemlji se događa evolucijski od ameba, mikroba, bakterija, bilja, životinja, čovjeka i strojeva, zar ne? Možemo, doduše, zamisliti i ono što je monstruozno i čudovišno poput Aliena iz uspješnoga SF-filma Scotta Ridleya i Jamesa Camerona, ali nije li to ono ‘isto’ u razlici spram nesvodivo Drugoga u mnoštvu kombinacija spoja biološko-tehnološkoga bestijarija, jer je biće izvan Zemlje s tzv. superinteligencijom moguće samo sinestetički predočiti u opažajno-slikovnoj formi, dok je ona zvukovna i spekulativno-refleksivna svagda u modulaciji tonova XY elektronske glazbe nastale s pomoću kompjutorskoga programa, dakle sintetički, a ne prirodno, a mišljenje se nikad ne vizualizira kao ljudsko mišljenje filozofa i umjetnika, nego samo kao tehnoznanstveni eksperiment sveze čovjeka i računala, zar ne? Nije li, međutim, bit tehnosfere u bio-tehno-kozmo-spiritualnoj evoluciji koja nadilazi materijalno-energetske forme inkarnacije-reinkarnacije-dekarnacije u logici ugradnje-razgradnje novih čipova u umjetni mozak?

Ako je tako, ideja o susretu s izvanzemaljskom inteligencijom čini se da nužno pretpostavlja usavršavanje ili poboljšanje čega ‒ virusa, bakterije, životinjskih predatora, čovjeka ili mislećega stroja ili možda hibridizacije svih ovih bio-tehnoloških formi u stalnoj metamorfozi jednoga u drugo i obratno i da ono što Kurzweil naziva „spiritualnim strojem“ nije ništa drugo negoli anti-evolucija kao trans-i-meta evolucija svemira u njegovoj nesvodivosti kao takvoj? Spekulacije o susretu s tzv. nadmoćnom izvanzemaljskom civilizacijom i životom u svim astrofizikalnim i kozmologijskim teorijama ne razlikuju se od negativne teo-eshatologije SF-književnosti i vizualne kulture i filmova, zar ne? Pa, u čemu je uopće razlika između straha pokojnoga Stephena Hawkinga s autopoietičkim umrežavanjem tehnosfere ili superinteligentnih računala koji će nas uništiti i dolaska izvanzemaljskoga života koji će nas razoriti? Nije li to samo „pozitivistički“ diskurs, katkad na razini banalnosti i trivijalnosti medijske komunikacije, koji opetuje drugim sredstvima pitanje Schellinga o odnosu biti ljudske slobode i zla kao onog što nije kao u Kanta negacija dobra, već ono nesvodivo onkraj logike čistoga uma i svekolike spekulativne dijalektike njemačkoga idealizma?

Strah od nestanka biološko-duševno-duhovne vrste zvane „čovjek“ postaje više od straha od smrti individuuma i čitave vrste u svemiru koja već kolonizira druge planete naše zvjezdane galaksije, zar ne? Ne nazivamo li taj strah nečim bitno ontologijskim, a ne ontičkim, što izaziva stalnu tjeskobu ne pred nečim stvarnim kao takvim, pred konkretnim bićem, već pred onim što nije ni bitak niti biće, a to onda može biti samo događaj ne-određenosti, kontingencije i emergencije onog Drugoga i drukčijega uopće?

          Možemo li misliti Drugoga ikako drukčije negoli je to postavio Lévinas u svojem Totalitetu i beskonačnome iako je on u likovima stranca, tuđinca, izbjeglice i prognanika, azilanta i apatrida, beskućnika i nomada uvijek i samo mislio ono ljudsko polazeći od onoga neljudskoga? Ono neljudsko, pak, kao da se zaustavlja na onome mehaničkome ili automatskome, dakle, strojnome, pa je samorazumljivo, zar ne, da se ono neljudsko pripisuje teoriji kompleksnosti u okviru posthumanoga stanja mašinerije koja misli u formi računanja poput robota-kiborga-androida? No, što ako taj levinasovski iskaz o misteriju bezuvjetno Drugoga koji je, dakako, nesvodiv i autonoman, oslobodimo bilo kakve mesijansko-eshatološke konotacije, koja je ionako dvojbene učinkovitosti u praktičnoj politici tzv. interkulturalnosti danas jer zahtijeva ono nemoguće kao moguće, da, naime, udomimo i guju u njedrima iz elementarne etike suosjećanja spram Drugoga, bio on i zvijer i satrap ili što god Vam drago? Što ćemo drugo dobiti negoli čistoću deontologijskoga Drugoga koji istinski može biti samo i jedino alien?

Ali, nije li nužno da se sloboda Drugoga, pa bio on i onaj užasavajući destruktor ljudske civilizacije, misli drukčije od ne samo ontologije i etike, već i svake moguće angelogije i demonologije u svemiru, koja nam kaže da postoji dobro-o-sebi i ujedno zlo-o-sebi, da je prostor-vrijeme kozmičke apokalipse ono isto, jednokratno i jedinstveno i da osim one Vingeove „tehnološke singularnosti“ postoji jedna moćnija i nezamisliva za ljudsku inteligenciju uopće, ona koja proizlazi iz faktičnosti jedne čudovišne kontingencije iza koje ne stoji ništa osim druge i drukčije povijesti i evolucije svemira kao takvoga? Sokrat i Kant su nam u tome misaoni savjetnici jer nakon svega ipak ništa ne znamo i ne možemo znati kako, kad i zašto će se pojaviti izvanzemaljski život objekta X s kojim ćemo morati razračunati se na ovaj ili onaj način. A što ako na kraju za bilo kakav odnos komunikacije s njime kao objektom X jedino vrijedi ona najzagonetnija i najmisaonija Wittgensteinova izreka:

Kad bi lav mogao govoriti, mi ga ne bismo razumjeli.