Žarko Paić

         Botho Strauss, njemački suvremeni pisac i esejist, napisao je kako je komunikacija ne-riječ našega doba. U pravu je. Medijska zlouporaba govora ide tako daleko da ono jednostavno u ljudskome odnosu postaje posve kompleksno i komplicirano. Najdrastičniji primjer je kad čujemo kako su stanja i stvari takve da ih treba „iskomuniciriati“ valjda Drugima i s Drugima. Ovo je rezultat brutalnoga prijevoda engleskoga kao jezika know-how metafizike koji spaja pragmatiku i eshatologiju AI. Komunikacija pripada u temeljne pojmove kibernetičkoga sustava mišljenja tehnosfere. Ona je četvrti, finalni uzrok i svrha tehničkoga načina oblikovanja svijeta uz informaciju-povratnu spregu-kontrolu. Zbog toga ovdje više nije riječ o izvornome, prirodnome, tzv. ljudskome odnosu u sporazumijevanju govorom lice-u-lice u izravnome susretu u zajednici. S pronalaskom pisma i knjige formalno nastaje ne-prisutnost govora u formi teksta koji zamjenjuje živi govor sudionika u razgovoru.

        Zar nije Platon u svojem Sedmome pismu  pokazao da je bit pisma u tome što za razliku od govorenja ono napisano ovjekovječuje prošlost, dok živi govor jedino pripada sadašnjosti? Sokrat je stoga filozofirao tako što je razgovarao s Drugima u zajednici. Pisanje je nužno osamljivanje, jer zapisani govor pretpostavlja razgovor s Drugime u sebi. Usto, pismo kao ‘mrtvo slovo na papiru’ uvjet je mogućnosti onog što će Platon označiti mnemotehnikom ili umjetnim sjećanjem, a suvremeni francuski filozof Bernard Stiegler u svojoj cijenjenoj trilogiji Tehnika i vrijeme koristit će izraz gramatizacija svijesti. Međutim, pismo u svojoj tehničkoj modifikaciji govora ima instrumentalno značenje za mogućnost dijaloga kao učenoga ili literarnog društva čitatelja. Tiskarski stroj omogućio je in nuce masovnu reprodukciju pisanja kao teksta, ali to nije još totalna moderna komunikacija jer su mediji prijenosa informacija novine i knjige, dakle tiskani mediji s paradigmom jezika. Tek će novi mediji poput fotografije i filma s paradigmom slike dovesti do mogućnosti vizualne komunikacije. No, ta slika je, doduše, tehnička slika kako to tvrdi Vilém Flusser, pa ipak bez mogućnosti izravne komunikacije kao teleprezencije. Kibernetička će teorija biti tek onda realizirana u praksi kad nastupi čista digitalna komunikacija s pomoću kodirane informacije kao slike. Tekst postaje funkcija slike, a ne obratno.

           Komunikacija se pojavljuje kao vodeća riječ u humanističkim znanostima 1960ih godina. U francuskome časopisu Communication iz 1968. godine tekstovi postmodernih teoretičara Baudrillarda i Virilioa vrve novim pojmovljem iz kibernetičke teorije, semiotike i informatike. Filozofija i sociologija otada postaju diskurzivne prakse onoga što više nije ljudska neposrednost govorenja i spontanost slobode, već tehnološko posredovanje koje izaziva ‘response’ na svaku novu informaciju. Na taj način komunikacija se pojavljuje kao vizualna interakcija između interaktora na mreži, a ne tradicionalno postavljenih ljudskih subjekata. Nije stoga začudno što je jezik ove komunikacije brutalno rastjelovljeni engleski jezik za potrebe čiste pragmatike znanja kao jezik posvemašnje tehničke komunikacije. Interakcija nije otuda spontanost mišljenja i osjećanja, već nužnost responzivnosti na višoj razini učinkovitosti tehnosfere.

             Mi smo ‘iskomunicirani’ kao tehno-apriori jedne kontingentnosti događaja s kojim smo u stalnome odnosu imperativa interakcije, jer tehnički svijet nije vizija, već program, nije život, već kod, nije igra, već virtualna singularnost.