Žarko Paić

Htjeli mi to ili ne, uvijek smo negdje svrstani, posloženi u neku ladicu s drugima sličnim ili srodnim nama u mišljenju. Poslije nas, možda čak i za života, određuju se duhovni smjerovi koje slijede naši učenici i pristalice naših stavova. Nije samo filozofija tako ustrojena u životu čovjeka da tijekom povijesti ima svoje škole i pravce mišljenja i da čak i nakon svih prohujalih povijesno-epohalnih mijena riječ platonizam upućuje na vladavinu ideje nad zbiljom, a predsokratici označavaju prve filozofe u mitsko doba i nakon njega koji su pisali u fragmentima, mitopoetski kazivali i izražavali se u jeziku logičkih zagonetki, paradoksa i aporija. Osim filozofije, poznate su nam i neke znamenite škole u fizici poput one s Nielsom Bohrom u Kopenhagenu iznimno utjecajne za razumijevanje kvantne mehanike. U renesansi, pak, svjedočimo o kiparskoj školi Michelangela ili u neoavangardnoj umjetnosti 20. stoljeća o situacionističkome pokretu s vodećom figurom Guya Deborda.

Svaka od tih škola prozvana po glavnome misliocu ili umjetniku ima svoj nepisani kanon teorijskih postavki i vrijednosnih postulata, a ono što je pritom osobito intrigantno za masovnu javnost često se događa da u polemičkoj raspri s pripadnikom druge škole o biti istine ili o biti filozofije i umjetnosti dolazi na vidjelo i ono psihološki govoreći kompleksno i traumatsko, Unheimlich i drzovito u nasrtu na Druge ne samo nizom logičkih argumenata, već i salvom uvreda i drugim sredstvima ovog osebujnog Kulturkampfa. Razlog ove žestoke i permanentne borbe za primat u volji za moć mišljenja leži u težnji da filozof kao takav nužno vodi i usmjerava ne samo svoje učenike, već i potencijalno čitav svijet spram onoga što on smatra zadaćom mišljenja i njegovom posljednjom svrhom. Najbolje je to iskazao Vanja Sutlić u svojem posljednjem razgovoru za medije u „Startu“ 1989. godine kad je kazao da je filozof najveći diktator. Svatko tko misli da je to pretjerivanje i da ne odgovara biti stvari zapravo ne misli i izmišlja razloge da bi obranio neobranjivo, naime to da je filozof najveći zagovornik demokracije, tolerancije i pluralizma. Da umreš od smijeha. Pa, zašto onda uopće ulaziti svojim idejama u javnost ako ne zbog toga da postanu zbiljskom moći promjene svijeta, zašto su Hegel i Marx, učitelj i njegov učenik koji ga je prevladao, njemački Aufhebung, u praksi rada kao znanstvenoj povijesti, a ovo je Sutlićeva formula za bit suvremenosti, uopće govorili „pretenciozno“ i „ironično“ da ako tzv. činjenice osporavaju njihove teorijske uvide utoliko gore po činjenice, zar zbog toga što su tvrdoglavi bikovi po horoskopu poput onoga tko je u jednome razgovoru rekao što se mene tiče, ja nisam marksist?

Umjesto starogrčkih izraza za okupljanje privrženika oko glavnog učitelja, majstora mišljenja, a to imamo i u tradiciji zen-buddhizma s ‘diktatorskim ovlastima’ Učitelja i njegova Koana, a i Platon u Teetetu razglaba o odnosu učitelja i učenika i discipline potrebne da se savlada nauk u filozofiji, uobičajeno je od 20. stoljeća govoriti o filozofijskim orijentacijama. Primjerice, orijentacije su tako fenomenologija, hermeneutika, strukturalizam i poststrukturalizam, psihoanaliza, marksizam, analitička filozofija, kognitivizam, konstruktivizam, realizam itd. Neka vodeća imena ovih orijentacija su Husserl, Heidegger, Gadamer, Barthes, Derrida, Deleuze, Freud, Lacan, Badiou, Wittgenstein, Davidson itd. Orijentacija je oznaka za usmjerenost u mišljenju spram toga je li svijet vječan ili je nastao u vremenu, je li stvarnost nešto osebično i objektivno ili zasebično i subjektivno, kako ontologijski odgovoriti na pitanje o smislu bitka, zašto čovjek jest ili nije mjera svih stvari, je li Bog u svijetu kao imanencija i može li se samosvijest pripisati i nekom drugom biću osim čovjeku.

Filozofijska orijentacija je ujedno i ono što razlikuje nekog filozofa kao pripadnika fenomenologije od drugoga kao pripadnika ili pripadnice poststrukturalizma. To je samoodređenje vlastita stava u individualnome i kolektivnom smislu. Ipak, to ne znači da su osobe koje misle u okviru i granicama uporabe temeljnih pojmova psihoanalize nesposobni dohvatiti bit Heideggerova mišljenja, iako je između Heideggera i Lacana doista jaz svjetova, a još više između marksizma i analitičke filozofije. Stvar je u tome da filozofijske orijentacije pokazuju pluralnost i otvorenost mišljenja oko promišljanja biti bitka, bića i biti čovjeka, što ne znači da će se filozof odreći svoje pozicije u mišljenju čak i ako u tzv. javnom diskursu nije priznat kao mjerodavni vođa u sveučilišnome ili nekom dugom institucionalnome pogonu unutar kojeg filozofija još možda ima moć i vjerodostojnost onog što Lyotard naziva znanjem ekspertne skupine na tragu Wittgensteinova pojma jezičnih igara. No, ono što „pokreće“ orijentiranje u filozofiji nije nikakva psihologija Vođe i mentalni sklop odnosa nadređenosti-podređenosti na temelju autoriteta na čemu je izgrađena ideja škole i sveučilišta.

Filozofija je „diktatura mišljenja“ koje se pojavljuje kao dar posebnoga pojedinca da slijedi njezina složena pravila i jezik, posvećenost njezinoj zadaći i po cijenu života poput Sokrata i Spinoze i posljednje ali najvažnije da onaj koji filozofijski misli nikad ne zapadne u kušnju postati sluga Bogu, moralu i znanosti. Njegovo je poslanstvo u doba tehnosfere da ostane dosljedan svojim idejama i da napusti vjernost svakoj mogućoj školi i svakoj filozofijskoj orijentaciji koja ne može razumjeti da je vrijeme filozofije prošlo i da njezini izgledi u nadolazećoj budućnosti ovise jedino o moći  stvaranja novoga mišljenja onkraj redukcije na svjetonazor, pragmatiku i komunikaciju s Drugim. Budućnost ne pripada orijentacijama u mišljenju, već mišljenju kao otvorenosti orijentacije koja nam osvjetljava put kroz ovu tamu beskrajnoga nihilizma.