Žarko Paić

Bilo je to odmah jasno čim su Deleuze i Guattari svoje posljednje poglavlje knjige Što je filozofija? naslovili „Od kaosa do mozga“. Već je time razbijen linearni slijed metafizike uzroka i svrhe. Pojmovlje je postalo odveć profano i pragmatički glatko poput IT-estetike računala i pametnih telefona, a odgovaralo je prodoru tehnoznanstvenih istraživanja svemira i svijesti čovjeka i umjetne inteligencije robota. Sve pršti od neologizama i hibidnih sklopova konceptualne montaže. Kaos je, dakako, shvaćen ne iz perspektive Hesioda i njegove teogonije, već iz horizonta fizikalne teorije determinističkoga kaosa kao odstupanja od linije kretanja u matematici i kao rasap sustava u biokibernetičkome smislu. Ujedno metafora i temeljni pojam pozitivnih znanosti u fizici, kemiji i biologiji kaos je imao ne više konstitutivno značenje, već regulativno, što znači da je bila riječ o uređivanju drukčije mišljenih odnosa između bitka i mišljenja, između nastanka svijeta i njegove sudbine u budućnosti.

Možda je najbolje uzeti kao primjer jedan kibernetički pojam francuskoga filozofa tehnologije Gilberta Simondona kao što je to metastabilna ravnoteža koji je ukazivao na promjenu u shvaćanju ekvilibrija u prirodi ulaskom tehničkoga svijeta. Ova nova ravnoteža bila je zapravo ne-ravnoteža u metafizičkome smislu riječi, jer se radilo o spajaju elemenata fraktalizacije i spiralizacije u novu cjelinu koja više nije bila nadređena dijelovima, nego se sklapala iz sklopova kontingencije i emergencije događaja. Otuda kaos označava vladavinu ontologije postajanja s njegovom beskonačnom brzinom transformacija, a mozak nije organ ili tehnički prenosnik mišljenja s pomoću jezika, već dispozitiv novoga načina mišljenja primjerenoga za novi tehnički svijet. Mozak ne misli vertikalno-horizontalno. On misli transverzalno u svojoj hiperplastičnosti. Samo je po sebi jasno da se radi o umjetnome mozgu ili onom koji se može neuro-kognitivno dizajnirati. I pogledajte kako izgledaju moćne i estetski čudovišno fascinantne vizualizacije u digitalnome dizajnu upravo mozga kao bioničkoga organa mišljenja. Prikaz kore i sinapsi miješa se s plavim okvirom hiperplastične forme koja nalikuje metastabilnoj ravnoteži grčke kacige i filmskoga Aliena.       

          Dizajnirati mozak označava mogućnost, zbilju i nužnost re-programiranja mišljenja polazeći od biti tehnosfere. Umjesto Aristotelove organologije koja je bila jezgra metafizike, sada je na djelu neuro-kognitivizam tehnogeneze kojom se mogu ‘isprintati’ nedostajući organi u procesu nadomještanja prirodnoga umjetnim. To samo znači da je mozak postao nadomjestiv i premjestiv dispozitiv mišljenja kao djelovanja ne iz spontanosti volje za djelovanjem, već iz volje za djelovanjem kao spontanošću uporabe mišljenja kao know-how alata. Sve što nam treba za život u složenome tehničkome svijetu nalazi se u mnoštvu međusobno povezanih i umreženih ‘crnih kutija’ pamćenja kao uvjeta mogućnosti sjećanja, a ne obratno.

Sjećanje je proces nesvjesne proizvodnje živih događaja prema modelu kauzaliteta-teleologije, a pamćenje je dispozitiv svjesne kontrole sjećanja u formama Velikog Trećeg, onog što Husserl naziv tercijarnom retencijom ili mnemotehnikom poput arhiva, knjižnica,  muzeja, kinoteka, digitalnoga skladišta informacija. Dizajnirati mozak znači poboljšati njegove spoznajno-estetske mogućnosti, ali ne i etičke, jer se to ne može ‘programirati’ i zato je ljudska svijest kao model za neljudsku bioničku zapravo misterij čiste kontingencije. Imati dobroga robota u kući znači imati poslušnoga roba koji radi sve što mu se kaže. Ali imati zloga androida koji remeti sustav funkcionalnosti tehnosfere znači u tendenciji imati posla s mogućnošću samouništenja čovječanstva. To je ono čega se bojao Stephen Hawking, da će, naime, napredna AI razviti mogućnosti čudovišne zloporabe ljudskoga svijeta u tehničkome okružju i da će to biti nemoguće izbjeći bilo kakvim aplikacijama preventivnoga neutraliziranja i suspendiranja AI-monstruma.

       Što znači dizajnirati mozak? To ne znači misliti ljudski onako kako je to kazao Heidegger u knjizi Što znači misliti? s glasovitom i prijepornom postavkom da znanosti ne misle. Bilo je jasno da je time htio samo reći da filozofija misli posve drukčije od pragmatičnoga znanja modernih znanosti, ali isto tako i od bilo kakvog političkoga svjetonazora i praktične mudrosti. Filozofija misli tako što ostavlja svijet u njegovoj svjetovnosti nedodirljivim, dok tehnoznanosti pragmatično mijenjaju strukturu svijeta. Dizajnirati mozak znači tehnoznanstveno ga poboljšati i osposobiti da sam misli, što iskazuje pojam autopoiesisa kao biti tehnosfere.

Ako mozak kao umjetni mozak dospije do samosvijesti ‘svojeg’ autonomnoga položaja kojim postaje svjestan tko je i što je, onda tek možemo govoriti o umjetnoj inteligenciji kao početku napredovanja do superinteligencije o kojoj promišlja oksfordski filozof kognitivist Nick Bostrom. Ono što se ne može, dakle, dizajnirati kao program niti kao vizija umjetnoga mozga jest područje etičke post-i-transhumane ekvivalencije. To znači da ne možemo znati ništa o njegovoj nesvodivoj drugosti u etičkome smislu, od ranjivosti srca, plemenitosti duše, žrtvovanja za zajednicu u ime suosjećanja s patnjama Drugoga td. Sve što možemo na sadašnjem stupnju razvitka AI jest spekulirati o tome što bi bilo kad bi bilo da AI ima tzv. etički osjećaj. Ako ništa drugo, ovo naše neznanje je konačan dokaz da je sve u mozgu i da je duhovno-duševno ustrojstvo čovjeka kao modela za misleći stroj u svojoj protežnosti pitanje enaktivizma tijela a ne ništa izvan tijela.

Misliti je moguće i izvan ljudskoga tijela, ali takvo mišljenje kao što je dobro promislio Jean-François Lyotard u ogledu „Može li biti mišljenja bez tijela?“ u knjizi Neljudsko zahtijeva posve drukčije pojmovno-kategorijalno određenje odnosa noesisa i noeme, svijesti i njezina predmeta, polazeći od transformacije vizualnoga koda u programski jezik umjetne inteligencije. Mišljenje se ne može dizajnirati jer je singularna kontingencija događaja mišljenja bez kojeg ne može postojati ono ljudsko-suviše-ljudsko, a tome pripada i ono etičko, ali ne kao nešto misteriozno i nedokučivo. Ono etičko nije posljednja granica onoga ljudskoga i neljudskoga iz jednostavnoga razloga što ethos nije ništa vječno i nepromjenljivo, ništa zauvijek dano i sudbinski ugrađeno u ljudsku bit poput osjećaja dobra i zla.

Zato smatram sve tzv. etičke male priče o odnosu čovjeka i tzv. superinteligencije ili etike i post-i-transhumanizma promašenim i uzaludnim ‘naklapanjem’ čak i kad se u sve uplete „notorni“ Nietzsche s njegovom Genealogijom morala. A što ako nam AI-kao-ChatGPT održi sat moralke koja će biti ili u znaku etičkoga fudamentalizma ili u znaku etičkoga relativizma i na kraju nas proglasi patetičnim amoralistima koji iz straha za svoje metafizičko nasljedstvo teroriziraju AI s Bogom, etikom i demonologijom?        

          Misliti znači biti otvoren svijetu kao mogućnosti da iz kaosa nastane i drugi kaos i da iz mozga ne nastane ništa drugo negoli posve drukčiji mozak od ovog koji nam zadaje glavobolju i od kojeg često ne možemo pobjeći nigdje drugdje negoli u čistu prazninu ne-mišljenja kao takvoga.

(v. https://link.springer.com/chapter/10.1007/978-3-031-15959-6_27)