Žarko Paić

          Kvadrat, latinski se označava quadratum, prema svim rječnicima matematičkih odnosno geometrijskih pojmova, pravilan je četverokut, odnosno paralelogram, koji je omeđen s četiri jednake stranice, a one, pak, zatvaraju četiri prava kuta. Daljnja mu je značajka da ima dvije međusobno okomite dijagonale. No, govoreći metafizički, platonsko-kantovski, apriorno mu je zadano da svojom univerzalnom formom obuhvaća ili sadržava uz ovo svojstvo i to da je riječ o četverokutima kojima se može upisati kružnica sa zajedničkim središtem u sjecištu dijagonala. Dakle, unutar ili u središtu, u „biti“ ovog geometrijskoga lika nalazi se ono kružno ili sferično, što kvadratu podaruje atribut svojevrsnoga matematičkoga pojma koji pretpostavlja savršenstvo kruga u svojoj transcendentnoj biti. Usto, kvadrat je simetričan geometrijski lik s četiri osi simetrije, dvije simetrale stranica i dvije simetrale kutova. Površina je kvadrata P = A2. Po tome se u aritmetici druga potencija nekog broja naziva kvadrat toga broja.

Želimo li filozofijski govoriti o dva načina kojima se kvadrat pojavljuje u matematici, kroz geometriju i aritmetiku, onda možemo kazati da je prvi na strani bitka kao idealne ili stvarne stvarnosti, a drugi na strani mišljenja kao apstrahiranja i formaliziranja bitka. Brojevi kao simboli i jezik računanja su misaoni entiteti, a ne puki znakovi sabiranja i oduzimanja, množenja i dijeljenja. Pogledajmo sada ovo. Kvadrat je onaj koji obuhvaća ili sadržava kružnicu. Dakle, ono kružno ili sfera uvijek je u-bitku, a ne izvan njega. Biti-u-nečemu pretpostavlja da je to nešto kao aliquid ens nalik platformi ili prostoru koji podaruje samu bit onome drugome. Kvadrat je geometrijski lik koji odgovara idealnome metafizičkome četvorstvu bitak-bog-svijet-čovjek. Sfera se, pak, nalazi u njemu i opisuje ono četverostručno kao svagda dvojako. Dvije simetrale stranica i dvije simetrale kutova.

Kad sve to razložimo metafizički, vidimo da je paradoks kako je tek na kraju metafizike kvadrat dobio savršenstvo kruga svoje onto-theo-kozmo-antropologije i to s Maljevičevim crnim kvadratom na bijeloj površini. Simbolički kazano, crno-na-bijelo to je amblematska slika avangardne umjetnosti 20. stoljeća i još mnogo više od toga. To je slika kao ne-slika ili slika čiste ne-predmetnosti, ono metafizičko kao čista de-supstancijalizacija, jer u njoj nema ništa osim tog formalno-transcendentoga značenja geometrijskoga lika kao takvoga. Ovo je slika konstrukcije apsolutnoga Ništa i s njom otpočinje i završava suvremena umjetnost uopće. Čitava „vizualna logika“ suvremenosti o kojoj govori moja knjiga Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti jest transklasična logika tehnosfere koja je otpočela s Maljevičevim crnim kvadratom.

Nije to, dakle, bilo kakva „slika“, već „bit“ avangarde i suvremenosti uopće jer crno i bijelo nisu boje, već monokromi, odnosno ne-boje kao uvjeti mogućnosti svekolikog „bojanja“ i „kolorizma“ svijeta. Usto, Maljevičev je crni kvadrat univerzalna transcendentalna forma pojavljivanja svijeta kao logike konstrukcije autonomnih objekata. I bio je uistinu u pravu, kad je čitav svoj metafizički svijet nepredmetnosti shvatio kao ‘novu umjetnost’ za novi dizajn i to za novo komunističko društvo bez razlike rada i kapitala, izvanjskoga i unutrašnjega, noesisa i noeme. U „biti“ crnoga kvadrata ne skriva se više ništa, nikakav Deus absconditus, ništa misteriozno, već je riječ o samopokazivanju čiste forme mišljenja kao računanja ili konstrukcije svijeta koji više ne potrebuje sliku kao mimesis i reprezentaciju, već samo kao sliku bez svijeta, jer se „svijet“ proizvodi neprestano kao bivanje ili postajanje kvadrata koji emanira moć računajućega mišljenja i nemogućnost jezika kao kazivanja iz jednostavnoga razloga što se o Ničemu nema što za reći, kako je to, uostalom, na kraju svojeg Tractatusa logico-philosophicusa zapečatio Ludwig Wittgenstein.

Eto. Nihilizam, Wittgenstein, Maljevič, tehnosfera, crni monolit nalik crnome kvadratu u filmu Stanleya Kubricka, 2001. Odiseja u svemiru ‒ to je sve. Filozofija jezika završava kao zamuknuće i početak vizualizacije događaja, a kraj metafizike događa se izvan prostora-vremena ljudske egzistencije, jer i crni monolit i superačunalo HAL 9000 su transcendentalne forme mišljenja koje pretpostavljaju krug u kvadratu, a ne obratno.

Četiri su strane svijeta, dva su četvorstva, metafizičko i kibernetičko, četiri je broj onaj koji je sastavljen od dvije dvojke, i stoga kvadrat nužno mora biti crn, a površina na kojoj se nalazi bijela, jer sve drugo je derivacija ove fantastične tehnološke singularnosti pred kojom  ostajemo nijemi, zadivljeni i ravnodušni na sve što se zbiva i što će se dogoditi.

Nakon crnoga kvadrata sve postaje tek bijelo i sivo.