Žarko Paić

       Počelo je to s Foucaultovim predavanjima o biopolitici na Collѐge de France krajem 1970ih godina kad je doveo u svezu pojmove biopolitike i upravljaštva (gouvernementalité), tvrdeći da je sam život postao predmet politike u drukčijem značenju od tradicionalne borbe za vlast u prostoru demokratskoga poretka ili diktatura. No, život to nikad ne bi mogao biti sam po sebi da iza njega nije stajalo dvoje: nova tehnologija i nova politika kao neoliberalni sustav kibernetičkoga upravljanja sustavom i okolinom koja se pojavila pod imenom kraja ideologije. Tada je sama logika upravljanja svijetom s pomoću racionalnoga izbora kapitalističke ekonomije povezane s usponom novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija postala reduktivna moć života bez viših ciljeva i svrha osim u onome što je rani Lyotard nazvao libidinalnom ekonomijom. Uskoro, na tragu Foucaulta, talijanski filozof Giorgio Agamben otvorio je ovu „veliku priču“ raspada metafizičke strukture mišljenja u suvremenoj politici na taj način što je biopolitiku shvatio polazeći od pojma homo sacera, čovjeka-bez-svojstva, ili figure posthistorijskoga izbjeglištva-prognaništva-apatridstva u svijetu kao postimperijalnome prostoru suverenosti koja iz temelja redefinira status modernog koncepta nacije-države.

Biopolitička se situacija otuda posve logično mogla razumjeti kao demokratski deficit novoga svjetskog poretka vladavine liberalnih načela u kapitalizmu zasnovanome na kognitivno-informacijskim načelima „društava kontrole“. To je samo značilo da se čovjek više ne može shvatiti politički kao onaj koji pripada u okružje pravno-normativnih okvira zapadnjačke civilizacije od Kanta do Hannah Arendt bez njegove posvemašnje redefinicije. Subjekt nove posthistorijske situacije nije više bio čovjek urođen u svoju naciju, državu, građansko društvo, već bezavičajni kvazi-subjekt koji pripada „mnoštvu“ u raskorijenjenome svijetu i tvori, doduše, apstraktni pojam „čovječanstva“, ali na krajnje negativan način polazeći od svoje suvišnosti. Homo sacer bio je posljednji politički čovjek metafizike Zapada koji, sukladno Agambenovoj analizi rimske pravno-političke tradicije, postoji unutar Imperija kao biće isključenosti, ali nije rob niti građanin, već biće koje preživljava na rubu svijeta, odbačen i prezren jer nema nikakva građanska prava. Time je koncept tzv. ljudskih prava postao i službeno himera nepostojećeg međunarodnoga poretka. Što smo mogli očekivati od daljnje analize u području filozofije politike i politologije na ovim krhkim temeljima biopolitike negoli da će uskoro sve postati još makabričnije i da će biopolitika prijeći u stanje tanato-politike, a da će sve to još u nekih teoretičara, ne baš pronicljivih ali svagda tjeranih nagonom aktualizma događaja, dobiti prizvuk tehno-bio-tanato-politike. Neka razumije tko može!

Uglavnom, od Foucaulta do Agambena i njihovih nemisaonih adepata danas, vlada temeljni „ontologijski deficit“ ove teorije političkoga i politike koja u suvremenoj filozofiji politike nosi tragove utjecaja Heideggerova mišljenja, „mislioca iz Francuske“, kako je to jednom ironično kazao Oliver Marchart, njemački teoretičar društva i politike, autor zanimljivih knjiga o poststrukturalizmu i društvu i tzv. postfundacionalizmu u političkome mišljenju danas. I sam sam dobio u jednoj afirmativnoj recenziji o mojoj knjizi Neoliberalism, Oligarchy and Politics of the Event: At the Edge of Chaos, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2020, „etiketu“ hajdegerijanskoga politologa, o čemu ovdje neću dalje govoriti.

Dovoljno je istaknuti kako nije nimalo začudno zašto Heideggerova sjena pada na mišljenje političkoga u doba globalno-planetarnoga nihilizma u 21. stoljeću kad sve što je imalo smislenost kao referencijalni okvir demokracije u moderno doba postaje naprosto ništavno, od ljudskih prava, multikulturalizma, tolerancije, pojma univerzalne slobode i bezuvjetne pravednosti do koncepta jednakosti. Zato je inflacija ne-političkih pojmova, da to kažemo šmitovski, poput života i smrti uz neizbježnu tehnologiju, očekivan učinak posvemašnje misaone nemoći pronalaska tzv. alternative ovom svijetu kojeg mnogi nastoje odrediti upravo takvim rogobatnim i brutalno profanim sintagmama za jezik slomiti. Nije problem ni u biopolitici kao tanatopolitici, na koju se naslanjaju privrženici talijanske škole mišljenja sa Espositom i drugima. Isto tako nije ni problem u tzv. tehno-tanato-politici, jer se podrazumijeva da ova nova tehnologija proizvodi u svojim negativnim učincima sveopću ljudsku ravnodušnost i narcizam koji u suvremenoj politici koincidiraju s fenomenom rastuće apatije u izbornim procesima. Ne, problem je u tome što je politika kao uvjet mogućnosti ljudskoga djelovanja u zajednici ostala bez svojeg subjekta i supstancije, od naroda do participativnoga građanina nacije-države i kozmopolisa i svedena je na taj famozni neoliberalni „racionalni izbor“ između već postojećih alternativa.

Zato imamo zapravo „iracionalni izbor“, jer ovo više nije nikakva tehnologija moći koja deterministički negativno utječe na stvarni život političkih ljudi u suvremenome svijetu. Posrijedi je moć apsolutne tehnosfere koja nije sredstvo za neku drugu svrhu, nije puki instrument novoga „totalitarizma“ kojeg svi na ovaj ili onaj način vide u skrnavljenju današnjih demokracija i usponu autokracija u svijetu, Kad bi to bilo tako, onda bi povratak tzv. humanosti i tzv. etičko-političkome obratu metafizike tipa Lévinasa i Derride bio spasonosni lijek za aktivno djelovanje protiv strategija programirane globalne smrti kao takve. Umjesto toga, potrebno je misliti radikalno i fundamentalno drukčije od ove struje bio-tanato-politike koja u ljevičarskim ili desničarskim krugovima intelektualaca radi potpunu pomutnju.

Sve što se danas politički zbiva, događa se u šmitovski određenome Groβraumu i ima značajke vladavine tehnosfere koja nadilazi klasičnu instrumentalnu funkciju tehnike-tehnologije u odnosu politike i ljudskoga života. Politika je doista postala borba za apsolutnu moć odlučivanja o referencijalnome okviru života bez metafizičkih postulata koja u konačnici nužno ima karakter neutraliziranja i suspendiranja Drugoga svim dostupnim sredstvima. Otuda su svi današnji događaji u svijetu ratova i kriznih situacija, od ruske invazije na Ukrajinu do izraelsko-palestinskoga rata, rezultat totalne mobilizacije tehnosfere kao podjarmljivanja Drugoga do njegova zatiranja kao neprijatelja u metastabilnoj mreži djelovanja. Problem je, međutim, što je sve što se događa u tzv. stanju kaosa i raspada međunarodnoga poretka ne samo „dosadno“ jer nema ništa „novo“ u razvitku i napretku geopolitike uopće što već nije bilo „aktualno“ u 20. stoljeću, a rješenja konfliktnih situacija preventivnim ratovima i invazijama postaju samo daljnji korak u širenju kaosa na svim područjima života od ekonomije do svijeta života u interkulturalnim odnosima.

Život i smrt kao predmeti političkoga djelovanja u smislu biopolitike nisu otuda ništa drugo negoli strategija hiperpolitizacije u posthumanome stanju koja načelno svaki fenomen pretvara u pitanje odluke o vrednovanju i akumulaciji moći. Ovaj ničeanski model aksiološkoga prevrednovanja svijeta dovodi do toga da je paradoksalno kibernetika kao sustav upravljanja društvima kontrole na globalno-planetarnoj razini ona koja ljudsku strast za politikom preobražava u permanentno odlučivanje o životu-i-smrti čovjeka kao onog što sam Agamben naziva biopolitičkom robom na kapitalističkome tržištu. Mišljenje političkoga i politike u doba tehnosfere stoga je ne samo stalno kretanje u krugu poput zatočenika u ograničenome prostoru zatvora ili logora, što stvara učinak neinventivnosti i ponavljanja bez kraja i konca, već je i osuđeno na brzi zaborav zbog toga što su tzv. politički mislioci i teoretičari ove tehno-bio-tanato-politike sluge spektakla i medijskoga aktualizma, pa nemušto drže javnost u intenzitetu raspri o onome što je „već viđeno“ i što se samo opetuje kao ista paradigma mišljenja do krajnjih granica ništavnosti.

Da, potrebno je konačno i to odlučno reći. U politici i političkome mišljenju baš kao i u estetici i estetičkome mišljenju, a isto vrijedi i za različite etičke zaokrete i fundamentalizme, nema više ništa bitno „novo“ i otvoreno za drukčiji smjer nadolazeće budućnosti. Tehnosfera je „sasušila“ i reducirala sav patos politika odlučnosti na mjeru opsesivno-kompulzivnoga poremećaja i shizofrene potrebe da se Drugi pojavljuje kao pseudo-sebstvo Moći bez subjekta i supstancije. Moje knjige o političkome i politici u doba tehnosfere su u svim aspektima mišljenja realizirane i zato njihov proročanski učinak treba preventivno otkloniti i više ih uopće ne čitati jer realizacija mišljenja predstavlja apokaliptički događaj kraja smislenosti svake tehno-bio-tanato-politike.