Žarko Paić

       U svojim ubitačno-narcističko-kritičkim zapisima i teorijskim manifestima, knjigama, intervencijama u javni diskurs o usponu i propasti ne samo hrvatske arhitekture pod terapeutskim nazivom Tri pilule Krešimir Rogina izjavljuje bez kompromisa da arhitekti više nemaju svoje mjesto uzvišenih graditelja u prostoru dolaskom umjetne inteligencije, već ih jedino spašava od mesijanske eutanazije selidba u područje čistog duha kojim arhitektura prostor iznova promišlja i stvara-razara, baš onako kako je to kazao Walter Gropius da su sva naša djela samo krhotine. Rogina je kao moj dugogodišnji bliski prijatelj i suputnik u ovom ‘ludilu’ zvanom promišljanje suvremenosti na istoj liniji kao i moje postavke iz četvrtog sveska Tehnosfere u kojem se bavim pitanjem o ‘sudbini’ arhitekture nakon realizacije metafizike i kibernetičkome sklopu informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije. Ono što ne žele razumjeti tzv. filozofi u našoj maloj morbidnoj Arkadiji posvećeni istraživanju uglavnom ničega iz tradicije i modernosti shvaća jedan radikalno postmoderni arhitekt-pisac-provokator u svojim analizama digitalnoga doba još od 1990-ih godina. U biblioteci ‘Psefizma’ izdavača DAGGK, u kojem je kao urednik objavio niz knjiga Baudrillarda, Virilioa, Le Corbusiera, Cachéa, Tschumija, Augéa i drugih filozofa, antropologa i arhitekata, ustrajno je zagovarao onaj pristup koji povezuje veličajne vrhove arhitektonskoga majstorstva i ekscentričnog otvaranja apsolutno novih perspektiva u mišljenju-stvaranju koje arhitekturu približava eksperimentalnoj igri suvremene umjetnosti u trijadi instalacije-performativnosti-konceptualnosti. Razumijemo se i kad šutimo jedan protiv drugoga, i kad se ne slažemo oko nekih pitanja, primjerice oko statusa Rema Koolhaasa i njegova koncepta generičkoga grada. No, nije predmet ovog zapisa naša interakcija u prožimanju filozofske analize arhitekture s arhitektonskom teorijom i praksom. Ne, ono što me posebno intrigira u njegovu pristupu uvjetno rečeno modernističkoj tradiciji arhitekture na ovim prostorima jest njegova apsolutna apologija djela Viktora Kovačića kao prvoga u Pantheonu jedne jadne i bijedne kulture kao što je hrvatska koja i nadalje uzdajući se u načelo mediokritetstva i obuzdavanja i neutraliziranja velikih osobnosti jaše na metli tihe inkvizicije i javnoga odstrela svojih nesvodivih razmetnih sinova i kćeri. Rogina, dakle, tvrdi da je moderni duh Kovačićeve arhitekture u odnosu na isti slučaj slovenskog genija Jože Plečnika daleko iznad potonjeg s njegovim anticipirajućim stilom postmodernoga eklekticizma. I obrazlaže svoju tvrdnju da je Viktor Kovačić sav u ideji čiste materije kao ideje gradnje i vizualizacije prostora u duhu neoklasicizma, dok je Plečnik simbolizacija čiste forme u prostoru kontinuiteta povijesne tradicije poput njegova slavnog tromostovlja u Ljubljani i rekonstrukcije dvorca Hradčani u Pragu.

        Plečnik je, recimo to tako neobvezno i slikovito, platonist po zadatku spoja figuracije i ornamenta u strukturu moderne gradnje i urbanizma, dok je Kovačić neoklasični aristotelovski modernist kojemu je posvećenost titanskome oslobođenju forme iz arhajske moći materije egzistencijalna zadaća. Rogina poštuje Plečnikov projekt obnove i razgradnje povijesti iako ga ironizira i katkad mu prigovara sklonost pretjeranome esteticizmu kao kiču. Za njega je Kovačić naprosto paradigma čistoće duha modernizma jer ništa ne mistificira i ništa ne uvodi suvišno u svoju ideju jasnoće i kristalne strukture arhitektonskoga upisa u tkivo življenja nakon kraja slavne i neslavne tradicije gradogradnje. Problem s odnosom forme i materije, uvjetno kazano, jest u tome što je ova tipologija moderne i postmoderne arhitekture imala svoj referencijalni okvir društva i kulture kao znaka bezuvjetnoga napretka i skladnoga razvitka prostora izgradnje-razgradnje. Duh materije i duša forme unatoč silnih razlika u pristupu skladno su mogle prebivati jer ih je povezivala metafizička struktura onog što je već i suprematistički avangardist Kazimir Maljevič u svojim manifestima ostavio nedodirljivim u refleksiji odnosa staroga i novoga. To nedirnuto bijaše ideja grčkoga hrama kao univerzalnoga znaka s kojim arhitektura postaje umjetničko preoblikovanje ne samo prostora gradskoga obitavanja, već ponajprije smisla modernoga života koji postaje dinamičan i transverzalan u svim aspektima.

       Što je, dakle, bit ove raspre između modernizma i historicizma, neoklasicizma i postmodernizma u zamecima između Kovačića i Plečnika? Ne zacijelo da bismo se navijački svrstali uz jednog ili drugoga, pa glorificirali materiju i aktualnost naspram forme i bezvremenosti. Ne isto tako da bismo kritički prigovarali materijalistima i formalistima da su nedostatno poticajni za buduću arhitekturu, koja je uostalom posve ostala bez svojeg metafizičkoga oslonca i pluta u kibernetičkoj igri oprostorenja (Spatializing) i jednolične zapalosti u korporativnu logiku informacijskoga kapitalizma ‘developera’ i njihove svete mantre tzv. sinergije poduzetništva, inovacija i kreativnosti u tzv. epohi vladavine pragmatičkoga jezika know–how mišljenja. Ništa od toga. I Kovačić i Plečnik su tragovi onog što je arhitektura nepovratno izgubila, a to je demijurški čin stvaranja djela-kao-događaja ljepote, uzvišenosti, znaka i funkcionalnosti arhitekture koja je mogla još imati svoju autonomiju u doba nastanka ideja kuće kao stroja vremena. Danas je to muzealizirano zlatno doba arhitekta-kao-umjetnika koji je stvarao povijest i protiv svoje volje. Tehnosfera konstruira situacije i događaje, kao što digitalna arhitektura postaje estetizirano dizajniranje svijeta kao trijade potrošnje, prometa i zabave u tzv. generičkome gradu koji se urušava u svojim krhkim platformama od struna zato što je vrijeme preostalo za arhitekturu ono koje formalno i materijalno ‘oprostoruje’ ništa drugo negoli ustrojeno mišljenje totalne mobilizacije gradova kao apokaliptičkih metropolisa bez duha i duše, onog što su Grci nazivali kerygma i psyché.

Arhitektura onkraj opreka forme i materije svodi se na društvo kontrole i na interaktivnu komunikaciju između znakova i slika bez značenja. I to je ono što se ne može izmijeniti nikakvom novom ‘revolucijom’ ni estetskom niti političkom, kao ni povratkom Kovačiću ili Plečniku, jer je prošlo vrijeme ljepote i utopije. Ovo je jednostavno doba entropije i zato nije začudno što je pred kraj života Francis Bacon slikao pijesak nalik pustinjskim dinama i što se posljednje mjesto gradnje u prostoru pronalazi još samo u pustinji koja raste neizmjerno, naprosto raste i to je naprosto tako.