Žarko Paić

        U eseju „Oživljavanje slike“ u kojem se bavi slikarstvom Diega Velázqueza španjolski filozof Ortega y Gasset lucidno upućuje na problem korelacije između uma i tjelesnosti iz obrata tradicionalne metafizičke sheme platonizma prema kojem ideje određuje pojavnost stvarnosti. Sada, naime, sami prsti slikara-majstora postaju stvaralački organ nastanka ljepote i uzvišenosti.

ʺSlikarski prsti su, kaže Bellini, talijanski pisac iz istoga 17. stoljeća, dita pensosa, misaoni prsti, prsti koji razmišljaju i u kojima je sažet sav naboj nečijeg postojanja, kao u prekidaču dinamo stroja prije no što će sijevnuti iskra. I upravo je to ono što trebamo oživjeti, ponovno vidjeti kako se događa, djeluje i nastaje, kako bismo mogli tvrditi da uistinu vidimo potez kistom.ʺ (José Ortega y Gasset, ʺOživljavanje slikeʺ, u: Dehumanizacija umjetnosti i drugi eseji, Litteris, Zagreb, 2007., str. 117. Sa španjolskoga prevela Dunja Frankol.)

        Prsti su materijalno-energetski eficijentni uzrok stvaranja novoga. To može biti bilo što, zidarstvo, kuhanje, pantomima, pisanje, bacanje kamena u more za vrijeme oseke koji pravi divne osmice na površini. Stvaranje nije moguće svesti jedino na tzv. umjetnost kao neki sveti prostor odjelovljivanja bitka. No, prsti u kibernetičkome shvaćanju više nisu dita pensiosa već digitalni neurokognitivni „alat“ proizvođenja umjetne stvarnosti s kojom postajemo atraktori tehničkoga svijeta. Uostalom, digitalnost se odnosi na pokrete prstiju na tipkovnici, na pokretu „miša“ koji omogućuje brzinu kretanja slikom izmjerenom u pikselima na tzv. sučelju računala. Ova prstomisaona operacija stvaranja novoga događaja počiva na pojmovlju kontingencije i emergencije, te virtualne aktualizacije  a ne na kantovskim kategorijama modalnosti kao što su mogućnost, zbilja i nužnost. Pogledamo li kako se razlika između prstiju u baroknome španjolskome slikarstvu i onih u okružju digitalnoga dizajna s pomoću umjetne inteligencije odigrava u načinu materijaliziranja/dematerijaliziranja površine na kojoj ostaju tragovi i znakovi stvaranja novoga, vidjet ćemo kako se u prvome slučaju radi o otporu drva, stakla, papira i njihovoj grubosti spram minucioznoga nasilja kista ili pisaljke koji urezuju samu ideju u materiju kao čistu formu slikarstva i spisateljstva. U drugome, pak, slučaju posrijedi je glatkoća i čistoća artificijelne površine s kojom se stapamo i uranjamo u virtualnost bez otpora.

         Sjetite se, Vi analogni dinosauri Guttenbergove galaksije kakav sam i sam, kako smo brutalno lomili prste na mehaničkim pisaćim strojevima 1970-1980ih godina i kako se do praskozorja čula buka one strojopisne kugle i valjka koja kad dođe na kraj reda zahtijeva prebacivanje s pomoću okretaja uređaja s desne strane, a papir šušti među prstima poput svitka božanstvenog vrgoračkoga duhana. Sada, hm, sada, prsti su izravno povezani s našim umornim mozgom i mozgovljem, pa smo osuđeni na programsku podršku onog što neurokognitivisti pripisuju enaktivnoj svijesti. Vjerojatno će se ubrzo završiti ovaj digitalni ples homokibernetičkoga svijeta čim AI dospije do stadija autopoiesisa i čim nam u uho ugrade senzore nalik onima iz Borg-kolonije u nekoliko sjajnih epizoda TV-serije Zvjezdane staze.

         Prsti će nam biti možda manje stvaralački usmjereni na hvatanje i oblikovanje formi u metamorfnoj stvarnosti postdigitalnoga svijeta aplikacija i neurokognitivnih mreža. No, nećemo ih izgubiti kao nepotreban instrument ove posljednje preobrazbe biološke tjelesnosti u tehnološku singularnost. Mislio sam da ću kad prestanem pušiti ujedno prestati i misliti. Kad dođe taj dan, taj strašni dan apsolutnoga pročišćenja tijela, duh će mi prestati proizvoditi refleksivne ludorije i stvarati te silne problematične pojmove jer će mi ruke i prsti biti lišeni ovisnosti i elementarnoga zadovoljstva u radu na Lustprinzipu. Nije mi tada još palo na pamet da će time ovo posvemašnje oslobođenja od tjelesnih nakupina otrova biti duhovna preobrazba i put spram čiste misaone avanture koja nadilazi sve prethodno u znaku robovanja užitku prstohvatne metafizike corpusa mysticuma.

          Prsti koji motaju cigaretu i plešu u ritmu ničeanskih lutanja prostorima prevladane metafizike kakvi bijahu oni Vanje Sutlića ili poetska mappa mundi autora zbirke Diktator Josipa Severa dok se ne dimi „hašiš“ kao i prozna kozmogonija dima i magle u liku Danila Kiša dok njegova duša ispraća Oca E.S. s kolodvora u Subotici na dugome putu u krematorij izabranoga naroda, to su PRSTI onkraj svekolike tjelesne tragedije uzvišenoga duhovnog bitka, to su PRSTI mitopoetske vedrine stvaranja u ovom jednokratnome životu koji se živi u posvećenosti mudrosti i muzama tamnoga sjaja.

           Nije, dakle, sve iščezlo s krajem onih misaonih prstiju o kojem tako divno zbori španjolski filozofski Don Kihot. Premjestilo se u nešto posve drukčije i drugo, u prostor čistine i nigdine, u duh tehnosfere s kojim svakodnevno općimo i odlazimo čak i u smrt poput digitalnoga traga praznine koji se „učitava“ u naše drugo JA, ono koje pripada posthumanome stanju i koje je kao i Sokratova duša naprosto besmrtno i zauvijek kruži svemirom poput glatkoće crnoga megalita iz Kubrickova filma 2001. Odiseja u svemiru.

          Ah, prsti moji misaoni, opustite se i onda full speed ahead, čeka Vas još toliko nezapisanih stranica u transverzalnoj povijesti svijeta! Čitav arhipelag snova i vizija nadolazeće filozofije.