Žarko Paić

1.

Kad više nigdje nema mjesta za savršeni bijeg od ovoga života, jer posvuda je isto, i vlada ravnodušnost i zlo pušteno iz bezdana nekog potonuloga stoljeća u slomljenom venecijanskome zrcalu, kad se sluti skori dolazak savršenoga stroja za proizvodnju ništavila, a površine su glatke kao čelik i iza njih nema više razloga za tajnu, kad na ishodu ljeta sve obuzima nagon za užitkom u pogledu na posljednji tračak svjetlosti od kojeg duša postaje nalik okamenjenu crnome psu kojeg nema na iluminiranome rukopisu Apokalipse iz St. Sever slavne francuske romanike, ne preostaje nam drugo osim nove ozarenosti i samoće.

2.

Sve smo prošli i nigdje nismo našli boljeg pribježišta od ove velebne utvare koja nas je pratila čitavim putem satkanim od kala i krhotina rimskoga mozaika na kojem košuta pije vodu iz plemenitih ruku nekog težačkoga boga zgrbljena u leđima i s licem kojeg je prerovala lepra. Vjerovali smo u mistiku glazbe i u moć riječi onog drevnoga jezika na kojem je napisan Hiperion prije no što smo zapali u dosadu ponavljanja svjetske boli i njemu srodnoga ludila namijenjenog samo neubrojivima i neozidanima. Sada smo ovdje gdje jesmo i gledamo kroz tuđe kristalne oči kako se sve samo ubrzava do vrtoglavice, kako sve postaje prijelazno i nestalno, zakrivljeno u svojoj fraktalnoj želji za stapanjem s nečim što nema ni oblik, ni boje, ni zvuk, ni bilo što uzvišeno i ljudsko, već samo u svojoj neiskazivosti i nijemosti i neodređenosti podsjeća na čudovišna stanja koja su poput tjeskobe i nemira s platna ranih njemačkih ekspresionističkih filmova puki znakovi racionalne mistike horora i ništa više. Spasit će nas samo znakovi nove ozarenosti i samoće.

3.

          Govor je izgubio svoj predmet, jezik svoju ljepotu i sjaj postojanosti bez velikih promjena, samo još slike svjedoče otporu spram jednoznačne umnoženosti sjena što se privijaju uz stupovlja grandioznih mostova i željezničkih terminala kojima tumaraju plemenski ustrojene horde obloglavih, napušenih i željnih krvi. Pod jednim od takvih simbola onog što Baudrillard savršeno naziva primitivnom društvom budućnosti leži truplo divlje svinje koju oblijeće roj muha u brišućem letu. Naziru se daleka stovarišta od željeznih cijevi i horizont preplavljen sunčevim padom niz šumske putove iznova stvara razloge za nove ozarenosti i samoće.

4.

Prelazimo zaleđene rijeke i gutamo gorku rakiju vlastite slobode poput skorenoga mlijeka. Sve je još uvijek dovoljno podnošljivo i pomalo hrapavo, sve se još može promijeniti u hodu pod uvjetom da pronađemo novi putokaz za odlazak dalje od ove apsolutne nigdine koja više nikome ne predstavlja baš ništa, pa ni nihilizam više ne označava drugo osim povijesnoga sjećanja na dane kad je želja za nadilaženjem trulih temelja svijeta imala svoje opravdanje i mišljenje se uzdalo u spoj drevne mudrosti i dekadentna stila mjesečara i svečane podrugljivosti. Iza nas su „davni dani“ i „razorena carstva“, labirinti mitskih nemani i muzeji umreženih iluzija, a ispred nas ꟷ nove ozarenosti i samoće.

5.

          Tko smo to „Mi“ i što nas čini tako različito istim u zajedničkome poslanstvu zemlji, tlu i podrijetlu kojemu se klanjaju oni što ne drže do sebe i predaju se još u zipci varljivome zazivu plemenskoga zavjeta krvi? Strah od slobode bdije nad kupolama katedrala, unosi se u tijelo poput zlokobna virusa i uzgaja strpljivo i štedro vjekovnim prenošenjem s koljena na koljeno. Važno je biti svatko-i-nitko i diviti se spomenicima povijesti beznačajnosti koji propadaju u žitko blato i ništa se više tome ne može oduprijeti. „Mi“ smo veliko Ništa i gledamo u svoj ponor od zlata tražeći razloge za vjeru u nadolazeću budućnost. Toliko novih ozarenosti i samoća, toliko čiste svjetlosti i zaborava praznine!

6.

Šuplja su vremena i mračna je duša usmjerena baš posve u sebe. Nitko više ne iščekuje drugi dolazak onoga što ne dolazi. Riječ „dolazak“ je posljednji zalog ovog događaja koji se najbolje može iskazati slikom čovjeka koji prekriva svoje lice dok iznad njega zastrašujućom brzinom prolazi prigradski vlak u tutnjavi i netko u blizini pjeva refren davne pjesme Doorsa Mistery Train baš ovako: Train, train/Coming down the line/Train, train/Coming down the line/Well that mean old rotten train/Took the only friend of mine/Train, train… Šuplja su vremena…i sve će biti dobro, zar ne, jer dolaze nove ozarenosti i samoće, dolaze novi dani i mračna je duša usmjerena baš posve u sebe.