Žarko Paić

1.

          U davno doba snovi su bili blagoslov za sanjača, odmor od nesnosne tlake mukotrpnoga življenja ili, pak, jednostavno utonuće u tajnu svjetskoga bezdana (Urwelt i Weltalter) o kojem na različite načine zbore i Schelling i Freud. Funkcija sna za pragmatički poredak društvenoga ubrzanja biti suvremenoga kapitalizma jest predah od neumitne moći entropije kao slike posvemašnjega rasapa ne cjeline svijeta, nego fraktalnoga totaliteta koji se svagda iznova preuređuje tako da nalikuje razbacanim kockama u praznome japanskome paviljonu.

2.

Insomnia (Nesanica) je norveški triler iz 1997. o policijskome detektivu koji istražuje ubojstvo u gradu koji se nalazi iznad Arktičkog kruga. Istraga pođe užasno po zlu kada on greškom ustrijeli svojeg partnera i pokuša to zataškati. Naslov filma odnosi se na njegovu nemogućnost spavanja, rezultat njegove krivnje, predstavljene nemilosrdnim bljeskom ponoćnoga sunca. Insomnia je bio filmski prvijenac redatelja Erika Skjoldbjærga. Scenarij su napisali Nikolaj Frobenius i Skjoldbjærg, a soundtrack Geir Jenssen. Film je nadahnuo američki remake s filmom Insomnia iz 2002. godine slavnog redatelja Christophera Nolana s Al Pacinom i Robinom Williamsom u glavnim ulogama.

Film je apsolutno najbolji medij prikazivanja ove psihosomatske nelagode, koja katkad prelazi u traumu jer se spavač iznenada budi iz kratkog i isprekidanoga sna na rubu začudne jave i more ga strahotne scene iz vlastita života od krivnje do primisli o slabosti sebstva koje je toliko krhko da u preispitivanju slabosti i krivih odluka u proteklome životu dospijeva do izazivanja samokrivnje i zapadanja u stanje depresivne pasivnosti. Za razliku od književnosti (novele ili romana), nesanica je sablasna struktura kinematičkoga psyché jer se njezina nesvodiva čudovišnost pokazuje i pojavljuje kroz nemogućnost spokojstva koje san podaruje čovjeku umornome od samoga sebe.

Noć se zaustavlja u lomovima neonskih svjetala. Sanjač se neprestano podiže iz kreveta, gleda na ulicu i vidi možda siluetu kakvog psa-lutalice. Vrijeme prolazi u želji za odgodom onog što neminovno mora doći, jer nesanica je uvijek pitanje svijesti o vremenu-u-prostoru, budući da je u njezinome izvorištu svagda neki oblik stvarne ili imaginarne krivnje počinjene u prošlosti koja se nastoji neuspješno izbrisati iz pamćenja.

3.

Evo kako psihoanaliza u Americi još krajem 1940ih godina definira stanje nesanice. Vidjet ćemo, uvijek je posrijedi stanje između tjeskobe i krivnje.

„Pojam nesanice možda se može primijeniti na simptomatski ograničeno stanje i jasno se razlikuje od nesanice koja se javlja zbog svjesno percipiranih stvarnih situacija ili od neke otvorene neuroze ili psihoze. U osnovi, anksioznost je uzrok svih oblika nesanice. Manifestacija tjeskobe, međutim, razlikuje se kada je povezana s potisnutim emocionalnim čimbenicima od one povezane sa situacijama vanjske okoline. Nesanica u svom užem značenju može se razlikovati od opće nesanice po tome što osoba koja pati od nesanice nije svjesna dubljih uzroka svoje nevolje. Prava nesanica traje dulje vrijeme, dok je opća nesanica često samo prolazne prirode. Osoba koja pati od nesanice sama sebi daje mnoga objašnjenja zašto ne može spavati. Često se boji da će izgubiti razum, učiniti neku štetu ili umrijeti od iscrpljenosti. Nesanica se općenito ne smatra zasebnim neurogenskim entitetom čak i kada postoji kao izolirani simptom i neukrotiva je.“(1947), Psychoanalytic Review, 34(2):141-168)

          Freudovo Tumačenje snova iz 1899. godine, temeljno djelo psihoanalize, uvodi koncepciju psihe spavanja kao čvorišta nesvjesnoga života. Usto, Freud nam pokazuje načine na koje se krivnja zbog naših nedopuštenih želja neprestano uvlači u naše umove koji sanjaju, ugrožavajući krhku unutarnju ravnotežu našeg sna. Tjeskobe koje nas sprječavaju da zaspimo u mnogome su slične noćnim morama koje nas probude. Ipak, temeljni problem s kojim se psihijatrija i psihoanaliza u 21. stoljeću mora suočiti još je kompleksniji od onog koje je gotovo prije sto i trideset godina objasnio sam Freud. Razlog je ne u snovima, jer su oni uvijek preradba onog što Jacques Lacan naziva Realno i u njega upisuje svu bezdanost i traumatičnost svijeta, već u svezi mišljenja i bitka, da to kažemo tradicionalno ontologijski.

Sama je zbilja postala paradigmatsko stanje apsolutne nesanice jer život i kapital više se ne razdvajaju uopće. Sama ideja kapitala prelazi iz transcendentalnoga stanja pojavljivanja zbilje u fantazmatski stadij sublimnoga objekta onog što određuje smisao društvenih promjena koje su u znaku ubrzavanja procesa rada i transformacije znanosti u čistu tehnosferu. Drugim riječima, nesanica je postala fluidno stanje mahnitosti samoga života u složenim uvjetima postojanja neoliberalnog informacijsko-kognitivnog kapitalizma. U romanu Dona DeLilla i filmu Davida Cronenberga Kozmopolis (2012. godine) glavni antijunak Eric Packer, milijarder s Mannhatana, pati od nesanice i postupno gubi razum. No, njegova nesanica nije ona o kojoj je govorila psihoanaliza 20. stoljeća, već gotovo uz narcističku psihopatologiju temeljna bolest subjekta koji oslonjen samo na svoje samokrivnje i samopriznanja mora bezuvjetno „biti“ onaj koji nadilazi svojim odlukama i svojim „uspjehom“ samoga sebe. Sve drugo je poraz i pad u bezdan mračniji od najcrnje tame.

I zato je nesanica uistinu simptom ili predznak kaosa i entropije suvremenosti na razini društvenoga, političkog i osobnog rastrojstva.

4.

          Biti-budan, to je gotovo istočnjački, mudroslovni imperativ uspostavljanja odnosa između svijesti, samosvijesti i zbilje polazeći ne više od racionalnoga „subjekta“ kao u Descartesa i zapadnjačke metafizike novovjekovlja. Umjesto toga, biti-budan pripada prosvijećenosti Istoka od budhizma do taoizma i Zen-filozofije. Tu će zapovijed u svojim esejima često ponavljati Béla Hamvas, majstor-mislilac arhajskoga nadahnuća poput Scientae Sacre i Nevidljivoga zbivanja. No, u slučaju nastanka univerzalne i globalno-planetarne nesanice koja nema izravne sveze s kozmologijskim utjecajem planeta Saturna i djelovanja našeg satelita Mjeseca na fluidnu maštu ispaćenih sanjača, biti-budan znači biti osuđen na neizmjernu patnju suočenja s demonima vlastite savjesti i krivnje kao tjeskobne situacije vremena s kojom se više nije moguće razračunati nikako drukčije negoli farmakologijski i naravno najradikalnije uopće ꟷ povratkom u stanje nove arhajske opuštenosti, barem kao iluzije i privida pravog stanja stvari u ovome svijetu totalne akceleracije.

Ne biti-budan, već biti-kao-spavati i sanjati možda ništa, čistu prazninu događaja kojeg se s buđenjem više i ne sjećamo. Tijelo je u doba tehnosfere postalo toliko rastjelovljeno i istodobno istrenirano do mjere stereoidne mehanike koja zahtijeva sve više brzine i sve više „adrenalina“ da je iz njega nestala duša, ne i duh, koji se preobrazio u ludilo neurokognitivizma.

Ako je Aristotel u svojem djelu O duši (Peri psyché) upravo dušu izjednačio s bitkom, jer sve počinje i sve završava s njezinim sjajem i usahnućem, nije li možda samorazumljivo da ni tijelo ni duh ne mogu vratiti povjerenje u ovaj svijet i njegove mračne neonske transverzale koje se iz noći u noć pokazuju kao posljednja granica pada tehnološke samosvijesti u vlastiti bezdan.

Nema bolje filmske scene o ovom stanju duševne melankolije i ujedno apologije moderniteta negoli u TV-seriji Berlin Alexanderplatz Reinera Wernera Fassbindera iz 1980. godine snimljenoj prema motivima romana Alfreda Döblina. Glavni antijunak, Franz Biberkopf, bivši zatvorenik i ubojica svoje djevojke Ide, vraća se u Berlin i nalazi se neprestano u kušnji preživljavanja u miljeu kriminala i opscenosti podzemlja. Jednu od mnogih noći u svojoj iznajmljenoj sobi s pogledom na neonsku svjetlost berlinskih ulica ispija sanduk piva i u stanju opsjednutosti alkoholom, klonućem duha i magičnim djelovanjem nesanice postaje stopljen s onim što filmu podaruje začudnu sublimnost slike onkraj granica vidljivoga zbivanja.

Das ist KINO!

Nesanica je kinematičko stanje umora duše od vlastitih joj granica koje već sutra treba prijeći ili ostati zauvijek ukopan u nemogućnosti sna.

5.

Dylan Thomas, velški pjesnik i boem, iznimna osobnost engleske i američke književnosti 20. stoljeća, koji je nakon totalne alkoholne eskapade i njegova neukrotiva dionizijskoga temperamenta pao u komu u onom kultnome svratištu za umjetnike u New Yorku naslovljenom Chelsea Hotel, u svojoj pjesmi I fellowed sleep pjeva:

I fellowed sleep who kissed me in the brain,
Let fall the tear of time; the sleeper’s eye,
Shifting to light, turned on me like a moon.
So, planning-heeled, I flew along my man…

Poezija se poput teške nesanice uvlači u snove čovjeka umorna od imperativa budnosti

i pada u

           bezdan

                      od vremena.