Žarko Paić

U razgovoru između Jorge Luis Borgesa i Ernesta Sabata, 14. prosinca 1974. godine, Sabato kaže da je za vrijeme Francuske revolucije bilo knjiga koje su se nazivale Djevica i republikanka, a poruka je moralizatorska.

‘Revolucije su konzervativne u umjetnosti. Francuska revolucija nije izabrala za uzor Delacroixa i njegovo revolucionarno i strastveno slikarstvo, već akademskog Davida, slikara pompiers.ʺ (Borges-Sabato, Razgovori, Dečje novine, Gornji Milanovac, 1978., str. 24. Sa španjolskoga prevela Đurđina Matić.)

Pompiers na francuskome inače znači raskoš, luksuz. No, ono što je ovdje rečeno uistinu je savršeno točna prosudba. Kad znamo koga je Marx preferirao kao glavne pisce za novi ‘proleterski’ ukus, iako su oboje vrhunac građanskoga realizma, Balzac u francuskoj književnosti i Dickens u engleskoj, pa potom estetski ukus Lenjina koji nikako nije bio na liniji Maljevičeva suprematizma i sovjetske avangarde, stvari stoje uistinu paradoksalno. Sve su revolucije u političkome smislu obrat duštvenih snaga u smislu vladavine klasno-socijalne piramide Moći kapitalizma, pa je posve zapravo samorazumljivo zašto je novi vladajući estetski kanon bio onaj koji je slavio i Georg Lukács u svojoj Teoriji romana, jednoj od najdogmatskijih knjiga uz njegovo Razaranje uma koje sam čitao u mladosti. Ni mladi Lukács me nije nikad odveć zanimao, iako je u svojem neokantovstvu s knjigom Duša i oblici bio na zavidnoj razini spekulativnosti. Uglavnom, kanon revolucionarnih estetika je taj dosadni i ujedno popularni, omiljen među narodom i lijevim i desnim političkim ideologijama 20. stoljeća, način prikazivanja i predstavljanja života u građanskome društvu, ali u slikarstvu i arhitekturi s pečatom neoklasicizma, koji se do danas naziva realizam. Budući da je Francuska revolucija bila nasilna pobuna trećeg staleža ili tzv. naroda u smislu najniže klasno-socijalne pozicije, a socijalizam-komunizam je bio radikalni nastavak ideja ove Revolucije drugim sredstvima posve je razvidno koji je stil umjetnosti mogao biti primjeren novoj društvenoj grupaciji u borbi za vlast. Realizam je na ovaj ili onaj način totalna estetska konfiguracija mimesisa, a njezin simbolički smisao mora odgovarati interesima političke klase koja najavljuje novi poredak. U tom pogledu, politizacija umjetnosti otpočinje kao korak unatrag ili kao estetska ‘konzervativna revolucija’. U logici politizacije umjetnosti sve bi drugo bilo pogubno i nesukladno krajnjem cilju kao što je to eshatologija Naroda, Klase, Partije, Vođe, Apsoluta u formi zrcalne slike stvarnosti kao iluzorne konstrukcije života pod uvjetima revolucionarne promjene.

Ipak, sve to još ne znači da bi valjalo realizam apsolvirati kao ne-ukus vladajuće klase koji se profilirao kao najviša razina ukusa građanstva 19. stoljeća u isto vrijeme kad nastaje i prvi novi tehnički medij umjetnosti kao što je to fotografija. Sabato govori o umjetnosti moraliziranja i puritanizma, a to nisu estetske kategorije, već referencijalni okvir viktorijanske ćudorednosti koja je umjetnost doživljavala kao javni iskaz lojalnosti i vjere u tradiciju ionako već odavno prerađenu za potrebe sentimentalnoga uresa slavne monarhije, kako engleske tako i francuske koja je, pak, s Napoleonom pretvarala zasade revolucionarnoga terora u bonapartizam novoga imperija. Nitko osim dekadentnih i avangardnih umjetnika, tih subverzivnih heroja modernizma poput Charlesa Baudelairea kojeg su filozofijsko-književno ovjekovječili u svojim tumačenjima Walter Benjamin i Michel Foucault, nije nikad bio lud za šokom, provokacijom i eksperimentom u umjetnosti. Zašto? Zbog toga što smo od antike i skolastike naslijedili dva pojma koja su zacementirala masovnu vjeru i puka i elite u raskoš realizma. Jedan je estetski pojam, a drugi politički, naravno. Riječ je o mimesisu kao umijeću oponašanja stvarnosti vjerodostojnim prikazivanjem onog što je lijepo i uzvišeno u prirodi, te o očuvanju tradicije ili konzervativizmu koji se uvijek aktivira kao zvono za uzbunu u trenutku kad revolucije prijete izgraditi novi svijet na ruševinama staroga. Što je, dakle, politizacija umjetnosti negoli lijeva ili desna mimetičko-konzervativna obrana tradicije u znaku njezina pretvaranja u simbol trajnosti i postojanosti Ljepote. Uostalom, u Francuskoj revoluciji upravo je Louis David realistički prikazivao novo božanstvo. Evo, kako to opisuje Leon Rosenthal u svojoj knjizi Louis David.

ʺZna se da je tijekom svečanosti Najvišeg bića Robespierre zapalio konstrukciju zvanu ‘ogavno čudovište ateizma’ iz čijeg se pepela pojavio Kip Slobode.ʺ

Što bi to drugo trebalo značiti negoli da svaki državni soc-naci-post-novi realizam uvijek treba mahnitost reprezentacije u formi transcendentalnoga performansa. Samo što takav performans nije namijenjen za umjetnike, već za masovni puk ili Narod i naziva se spektaklom. Problem nije, dakle, u tradicionalnoj konzervativnosti realizma u umjetnosti. Umjesto toga, daleko je čudovišnije to što se svaki takav estetsko-politički obrat u odnosu revolucije i umjetnosti poziva na slobodu stvaranja i pod njom misli moć vlastite reprezentacije života kao spektakla. Narod kao masa nikad nije puka fikcija mnoštva. To je vox dei, populus i etnos kao demos koji ne može bez estetske iluzije stvarnosti i njezina spektakularnoga uprizorenja u raskoši vlastite bijede.