Žarko Paić

Jedna od posljednjih autentičnih predstavnica francuskoga nadrealizma u razgovoru objavljenom u časopisu «Tvrđa», 1-2/2001. godine strastveno je odbila mogućnost svrstavanja tog umjetničko-životnoga pokreta u avangardu. Annie Le Brun je, naime, u svojem obrazloženju nadrealizam pojmila kao projekt «promjene čovječjeg poimanja», misleći čovjeka u njegovoj cjelini (osjetilnosti, spolnosti, umnosti), što se opire formalizmu avangarde. Ako nema jedinstvenoga nadrealističkoga stila ni u slikarstvu ni u književnosti, onda je posrijedi «pokret» oslobađanja žudnje svim sredstvima u svetokrugu individualne slobode protiv svih ideoloških podjarmljivanja umjetnosti/života. Nije me uspjela razuvjeriti da nadrealizam ipak jest izvorni avangardni pokret. Zašto bi inače pohvala slobodi i promjeni ljudske osjetilnosti i umnosti zahtijevala svezu kolektivnoga pripadništva nepokorivoj ideji sna, oslobađanja žudnje i rastrojstva osjetila s duhom kritičke pobune spram (malo)građanskoga kapitalističkoga društva opće prosječnosti? Nadrealizam je posljednji uzdah avangarde. On je u svojoj nesvodivosti na ideologije više od umjetnosti i više od života. Zato tolika strast Bretona za manifestima, još veća mahnitost Dálija za paranoično-kritičkim slikarstvom ljudske podsvijesti i genijalna ludost Artauda koji je kazalištu, kao istinskome prostoru zbivanja građanske (melo)drame laži i opsjena, poželio – kugu. Napokon, francuski nadrealizam je «pokret» koji u načelu smjera vlastitome dokidanju ozbiljenjem «ljepote» i «žudnje» u samome korijenu života, ljudskoj slobodi.

Njegovo uskrsnuće nije moguće. On je mrtva Knjiga umjetničke pustolovine 20. stoljeća, zacijelo najuzbudljivije i po umjetničkim dosezima najuzvišenije nakane da svijet postane sam umjetničko djelo kao fascinantni sklop veličajnosti tradicije i nemira tehno-poetske budućnosti. Oživjeti tu Knjigu s tisuću purpurnih cvjetova (pjesništva, proze, eseja, manifesta, humora, slikarstva, drame, teorijskoga spisateljstva) znači proživjeti misaono i strasno, s nužnom kritičkom distancom, nesvodivost cijeloga pokreta na spasonosni znak jednakosti. Pothvat esejistkinje, prevoditeljice i antologičarke Višnje Machiedo utoliko je veći što ni na francuskome jeziku nema paradigmatske povijesti nadrealističkoga pokreta u umjetnosti 20. stoljeća kao «žive» baštine riječi, teorije i slike. Mrtva Knjiga ne znači pokapanje jednoga pokreta u imaginarni muzej. Posve suprotno od toga. S antologijom Višnje Machiedo, žestokim polemikama u Francuskoj (primjerice, Annie Le Brun i Jean Clair) ili retrospektivnim likovnim izložbama u Parizu, nadrealizam iznova ima  moć vladanja našom suvremenošću. Zar tomu nije dokaz aktualnost Artaudovih tekstova, refleksivnost Charova pjesništva ili Dálijeva opjednutost glavnom traumom s početka trećega tisućljeća – paranojom ?

Antologija Višnje Machiedo u dvije opsežne knjige podastire nam na uvid svo bogatstvo raznolikosti nadrealističkoga iskustva umjetnosti. Reprezentativan izbor tekstova u njezinome i prijevodu drugih autora, uvodni eseji uz svakog odabranog umjetnika, kao i ključni tekst otvaranja prve knjige «Poezija mora nekamo voditi (Prolegomena)», kojim autorica stvara hermenutički ključ za čitanje labirinata tekstualnih/životnih mreža francuskoga nadrealizma zaslužuje višestruku kritičku pozornost. Antologija je podijeljena slijedom logike uvodnoga eseja, prijevoda Bretonova glasovita «Manifesta nadrealizma», poezije/proze s kojom završava prva knjiga. Ne treba posebno spominjati da u korpus francuskoga nadrealizma pripada i književnost Radovana Ivšića. Druga knjiga otpočinje izrekama i igrama, poslovicama i aforizmima, teorijom/kritikom/esejistikom, a završava kronologijom i godinom 1973. kada umire Pablo Picasso. Slikovni prilozi kao ilustracije tekstualnoga užitka s naslovom «Nadrealizam u umjetnosti» čine ornamentalnu krunu tog dvoknjižja za samotne noći i ljepotu razaralačkoga stroja naših od hiperrealnosti ovog duha vremena obamrlih žudnji. Zbog nemogućnosti ekstenzivne analize svih izazova Francuskoga nadrealizma Višnje Machiedo u ovom obliku iskaza, valja se ograničiti na pristup njezinome spoznajno-kritičkome uvodnome eseju. Na posljetku, iz njega proizlazi sustav vrednovanja, smjer tumačenja i usporedne teorijsko-književne prosudbe. Za autoricu je bjelodano da se pobuna nadrealizma spram svijeta života i umjetnosti zapadne kulture radikalno suprotstavlja onome do danas još vladajućem smjeru (post)strukturalističke «igre staklenim perlama» u kojima suha rešetka teksta nadvladava život. Nije slučajno već u prvim uvodnim rečenicama naveden Breton iz La lampe dansl’horloge iz 1948. «U duhovnom pogledu, gdje više nema vatre, nema više ničega.»

Stoga je odlučna ideja dvoknjižja Višnje Machiedo da ne zapadne u napast neke domaće kompilacije nadrealističkoga pokreta. Ovo je tvrdoglavo, samosvojna antologija. Ali nipošto svodiva na neutemeljene sudove zbog toga što antologičarka može iskazivati posve druge umjetničke preferencije od nadrealističkoga pisma. Pokazujući mjerodavno da se obuhvatnost nadrealističkoga «projekta» preobrazbe ljudskoga poimanja zbilje ne sažimlje ni u paralogičkome ni u puko imaginarnome slijedu pretpostavki, potrebno je prethodno razgrnuti maglu kanona jednoga pokreta. Ono što se u uvodnome tekstu nazivlje «paradoksalna sablast» sastoji se u ponovnome razotkriću pitanja čovječnosti kao nad-realne pustolovine bitka. Kad je koncem pedesetih aura nadrealizma izgubila sjaj, što je Georges Bataille imenovao «ugušenom žudnjom» postalo je jasno da poezija ne vodi oslobođenju, kao što će to propašću libertinske utopije studentske pobune 68.’ tek trideset godina poslije cinično porno-terapeutski dijagnosticirati Houellebecq, već da je sazrelo vrijeme posvemašnjeg ravnodušja, vrijeme mandarina teksta poput Rolanda Barthesa. Je li nadrealizam uopće vjerodostojan koncept avangardne preobrazbe umjetnosti iz radikalne volje života samog za drugim oblikom opojnosti od rada, znanosti i napretka? Naizgled bi se moglo pomisliti da Bretonova sinkretička energija nadahnuta Sadeom, Fourierom, misticizmom Meistera Eckharta, alkemijom i Rousseauom, a ne toliko Freudom, kako se uobičajeno pogrešno misli, nema moć radikalnosti jednog Maljeviča ili negatorsku furiju Marinettijeva futurizma. Ali, stvari stoje posve drukčije. Višnja Machiedo upućuje da u toj paradoksalnosti sablast nadrealizma ima iskonski odnos spram vremena. Ovdje se ne veliča puka prolaznost sadašnjosti. Ovdje opsjednutost zbiljom nadilazi, kao što sam naziv pokreta govori, realističke zakone govora i umjetnosti. Nadrealizam u sebi objedinjava i mističnu potragu za utopijskim Svetim Graalom i filozofsku refleksivnost razotkrivatelja osjetilnosti potčinjene razumu. Svi veliki nadrealistički pjesnici (Char, Breton, Aragon, Arp, Peret, Ivšić, Le Brun) pokazivali su neotklonjivu ustreptalost s mišljenjem glavnog problema filozofije 20. stoljeća – vremenom. Zato autorica ima pravo što na mnogim mjestima, premda katkad odveć intuitivno a ne dostatno brižno za samu stvar filozofskoga tumačenja pjesničke kaže nadrealista, spominje Heideggera. Upitno je, međutim, jesu li nadrealistički pjesnici prije Heideggera pridali pjesničkome jeziku «ontološko utemeljenje». Heideggeru je unatoč otvorenosti spram nadrealizma Réne Chara ili Paula Celana prva i posljednja Riječ smisla pjesništva kao otkrića kaže zaborava bitka bio «njegov» Hölderlin. Zar treba podsjećati da je duhovno prijateljstvo Réne Chara, antifašističkoga borca, i Martina Heideggera, prokazanog kolaboratora s nacizmom kratko vrijeme rektorata u Freiburgu, bilo više od prolazne sklonosti duhovnih srodnika? U Vier Seminareiz Provanse krajem šezdesetih godina vidljiva je ta međusobna upućenost mišljenja zaborava bitka i nadrealističke poetike vremena što poput anđela lebdi nad rijekom sjećanja.  

Ključne riječi francuskoga nadrealizma poput žudnje, imaginacije, slobode i ljubavi ne smiju se shvatiti apstraktno. Totalni prevrat života znao je u doba mračnih ideologija komunizma i fašizma ne samo Bretonu i Aragonu pomutiti lucidnost mašte. To je jedan od glavnih problema s nadrealizmom danas, kad se iz drugoga obzorja, iz kritike ideologije želi razumjeti zašto je pokret oslobođenja žudnje pojedinca djelomice hrlio u zagrljaj kolektivizma. Antologija Višnje Machiedo ne upušta se u taj sociologijski, ali bitan problem pada vjerodostojnosti pokreta «subverzivne mašte». Pojam žudnje u nadrealizmu doista nije istoznačan s Lacanovim pojmom. I premda će upravo nadrealizam – od Bretona do Le Brun – suvremenoj kulturi vratiti pravo na Sadea i njegov ateistički kult razaranja građanske krinke obzirne seksualnosti, odnos tog umjetničkoga pokreta i religioznosti posve je sukladan avangardi. Ako je Maljeviču i Kandinskome bila potrebna nekovrsna nova mistika, za nadrealizam će mjesto božanskoga uvijek biti s onu stranu institucionalnoga kršćanstva. Alkemija, ezoterija, hermetizam… Kult slobodne ljubavi i žudnje koja žudi više od života, zato uistinu pogođeni naziv nad-realizam (surréalisme), pretpostavlja pobunu spram svih društvenih tabua. Imaginacija, san i rastrojstvo osjetila od Rimbauda znače trenutak čiste pobune spram svake vrste realnosti koja počiva na susprezanju mašte pod jaram znanosti i teorije. Zašto je u književnome, pa i slikovnome smislu nadrealizam, premda «mrtav» pokret, ostavio najviše traga kad je posrijedi ono što zovemo veličina umjetničkoga djela? Zacijelo ne samo zbog odanosti podsvjesnome, iracionalnome, žudnji. Nadrealizam je do krajnjih konzekvencija doveo ideju romantike o umjetniku kao geniju imaginativne žudnje. Njegov kolektivizam ipak je primarno metapolitičke naravi, što je Višnji Machiedo dokaz da ono što preostaje jest ipak nada da «poezija mora nekamo voditi».

Antologija Francuski nadrealizam ne bi nikad bila moguća bez sanjarske i tvrdoglavo uporne odluke, s rafiniranim osjećajem za perfekcionizam prijenosa duha i melodioznosti francuskoga jezika u hrvatski, da nadrealizam valja oživjeti ne kao kompilaciju «već viđenoga» i napisanoga, nego kao ne-napisanoga i otvorenoga teksta za moguća nova čitanja i, zašto ne, dopunjavanja u dvoknjižju unijetoga. Za čitatelje željne istinske žudnje za svetkovinom metafora, začudnih simbola, mreža značenja u tekstovima Bretona, Chara, Artauda i mnoštva drugih uvrtštenih autora antologija Višnje Machiedo predstavlja iznimni trenutak, baš kao s početka u njezinome prijevodu moćne poeme Tristana Tzare «Na visokom plamenu» –prođe tisuću i tisuću godina, a bijaše tek jedna noć.

To je onaj trenutak kad gori i sagorijeva vrijeme u vječnosti, kad riječ upaljena u poetskoj zublji vremena ima smisla. Za taj trenutak isplati se čak i patiti, prkoseći poput Chara i nadrealista svakom novom obliku reda i kaosa.