Žarko Paić

1.

Na prostranstvima bespuća i u duši gubitnika…sve proizlazi iz jedne od najboljih autorskih izvedbi druge polovine 20. stoljeća u obliku „ploče“/CD-a iz 1982. godine onog koji će nakon Boba Dylana obilježiti popularnu glazbu i masovnu kulturu svoje Amerike i onog što nazivamo svijetom u njegovoj planetarnoj globalnosti. Kad sam prvi put slušao tu melankolično-suicidalnu i nadasve neotklonjivo čistu narativnost „Bossa“ čiju glazbu treba doživjeti upravo u samotnoj vožnji beskrajnim autocestama mitske Amerike kao u ranim noir-filmovima Davida Lyncha, bilo mi je jasno da je njezina moć ravna onome što mitopoetski progovara iz negativne eshatologije jedne anti-Whitmanove epopeje slobode, urlika i pada u vlastiti bezdan duševnoga posrnuća. Nije slučajno početak dekadentno-apokaliptičkih 1980ih godina kao slutnje i najave onoga što će Amerika postati upravo „danas“ kad Bruce Springsteen uznosi duh autentičnoga glasa revolta protiv srozavanja demokratske tradicije vlastite zemlje na bjesomučnu fundamentalističku i autokratsku vladavinu „ludoga cara“ i njegovih militantnih podanika ostvaren u ovoj njegovoj životnoj umjetničkoj viziji i realiziranoj etičko-političkoj distopiji onog što Jean Baudrillard u svojem eseju/putopisu „Amerika“ iz 1986. godine naziva primitivnim društvom budućnosti.

          U jednom tekstu Iana Croucha iz 2012. godine u slavnome New Yorkeru naslovljenom „The Original Wrecking Ball: Bruce Springsteen’s Nebraska“ autor navodi Davida Burkea koji je zapisao povodom ovog albuma kako se

„njegove teme povezuju s političkom i ekonomskom klimom koja je obilježila rane Reaganove godine. Springsteen je rekao da ga je Reaganov izbor prestrašio i potaknuo na novootkrivenu političku svijest. Burke citira Springsteenov intervju u kojem je Boss rekao da je „Nebraska“ priča o gubitku zajednice i „duhovnome slomu“, vremenima i mjestima kada ljude „jednostavno upucaju negdje gdje se čini da ništa nije važno“. Među pjesmama s pričama na albumu, baladama o ubojstvima, ispovijestima i jadikovkama na samrtnoj postelji ima mnogo socioloških označitelja. Loše cijene uništile su obiteljsku farmu. Banka će im uzeti kuću. Vijetnamski veterani su prevareni sa svih strana. Netko je zatvorio tvornicu automobila u Mahwahu.“

Sve je to referencijalni okvir Nebraske, ali Springsteen nije tek autorski glas neke socijalne „duhovne obnove“ Amerike i svijeta kao ni prononsirani zagovornik danas izrazito popularne repolitizacije suvremene umjetnosti. Njegova je angažirana političnost ona koja se očituje u građanskoj neposlušnosti i jasnoga aktivizma na strani liberalno-demokratskih snaga u borbi protiv ekstremizma i gaženja vrijednosti koje je „Pax Americana“ uspostavila tijekom 20. stoljeća unatoč svih svojih zastranjenja i užasa neokolonijalizma i neoimperijalizma sve do danas. Glazba je autonomno polje vladavine simboličkih tragova jedne uistinu moćne poezije. U njoj se stapaju sve forme folka i popularne kulture Amerike kao uzvišeni sklop onoga što iznad svega zavodi masovnu publiku svojom autentičnom emocionalnom katarzom. I zato je Nebraska ne samo duhovno utočište za sve „luzere“ kao i mitopoetska slika slomljenoga american way of life u doba okrutnoga neoliberalizma koji iza fasada trijumfa spektakla i novoga militarizma kao vladavine informacijsko-kognitivnoga kapitalizma skriva raspad ljudske društvenosti i ravnodušnost spram patnje Drugih.

„Nisam imao svjesnu političku agendu ili društvene teme“, tvrdio je Springsteen u svojoj autobiografiji. „Tražio sam osjećaj, ton koji se činio kao svijet koji sam poznavao i koji još uvijek nosim u sebi.“ Evo radničkih ambicioznih ljudi, onih koji su odustali od te utrke i sanjara na rubu koji su ispunjavali noći na šetnicama i beskrajne vožnje autocestom na prva tri Springsteenova albuma, crescendo bijega i ekstaze koji je vrhunac dosegao na albumu Born To Run iz 1975. godine. Ali puno je manje nade u tim ciklusima kriminala i obračuna posve običnih ljudi prisiljenih na očajničke mjere. Kako ovaj sablasni fatalizam prelazi brzinom Sun-rockabillyja u Johnnyju 99 i State Trooperu u nepovrat!

2.

Naslovna i uvodna pjesma napisane su iz stajališta Charlesa Starkweathera, koji je zajedno sa svojom 14-godišnjom djevojkom Caril Ann Fugate ubio 11 ljudi u pohodu od Nebraske do Wyominga krajem 1957. i početkom 1958. godine. Springsteen je najbolje poznavao ovaj slučaj iz ranoga Malickova filma Badlands, ali budući da je već napisao nezaboravnu himničku pjesmu s tim nazivom, prvo je novu nazvao “Starkweather” prije nego što je promijenjena u Nebraska za ovaj album. Sjetimo se Badlandsa u kojem Terrence Malick pripovijeda povijest jedne američke mahnitosti kroz izvrsnu glumu Martina Sheena, Sissy Spacek i Warena Oatesa. Neo-noir ozračje snimateljske uronjenosti s divljim krajolikom u kojem egotrip i dosada mladih buntovnika dovodi do krvoprolića Drugih ostavlja nas danas bez daha. Ovo je naprosto remek-djelo kao i Malickov ključni film Days of Heaven. Pripovijedanje lika u Springsteenovoj Nebrasci uistinu djeluje uznemirujuće ravnodušno. On preuzima ton iz stvarne Starkweatherove posljednje pisane poruke u kojoj je rekao da mu zapravo nije žao jer se on i Fugate samo “malo zabavljaju”. Springsteena su u jednome intervju stoga pitali pokušava li pronaći obris nade u svim pričama koje su njegove pjesme tako vjerodostojno kazivale.

“U pravilu, da”, rekao je, a zatim zastao. „Ali onda pjesma poput Nebraske, ne znam kakvu nadu možete izvući iz nje osim možda da je netko još uvijek tu da ispriča priču.“ Intrigantna fusnota uz Nebrasku je njezina sličnost s ranijom pjesmom o serijskome ubojici, Kinky Friedmanovom „Baladom o Charlesu Whitmanu“. Whitman, marinac i izviđač, ubio je 14 ljudi snajperskom puškom s tornja sa satom na kampusu Sveučilišta u Teksasu 1. kolovoza 1966. Slučajevi su različiti i Friedmanov ton može skrenuti prema mračnome humoru, ali završni stihovi svake pjesme su jezivo slični. Što je to Amerika nećemo nikad saznati samo iz dokumentarnih filmova o masovnim zločincima, atentatorima i čudovišnoj opsjednutosti mistikom oružja od ranih dana divljega Zapada do sadašnjosti u kojoj teror s ulica ulazi u prepune baptističke crkve, na samotna šetališta sveučilišnih kampusa, u velike robne kuće i u svijet obasjan snopovima neona i oceanima krvi. Ono što je Amerika to su ponajbolje pokazali njezini sinovi i kćeri, djeca pobune i ekscentrični nomadi pop & rock poezije kao i vrhunski književnici poput Trumana Capotea, Thomasa Pynchona i J. D. Salingera.

Springsteen pjeva u Nebrasci: „Ako pitate zašto sam učinio ono što sam učinio / Gospodine, pretpostavljam da na ovom svijetu postoji samo zloba.“ Friedman: „Većina ljudi nije mogla shvatiti zašto je to učinio / A oni koji su mogli ne bi to priznali / Još uvijek ima puno izviđača.“ Nakon naslovne pjesme Nebraske slijede četiri pjesme koje su Springsteena uzdigle na najvišu razinu modernih tekstopisaca. Premda prvih pet pjesama na albumu Nebraska odjekuje kao palimpsest “Junglelanda” ili “Thunder Roada” bez kojih ni dana nema nijednog poštenog Bossova koncerta, ništa zato, sve je ipak poput divnoga simulakruma, ponavljajuće različito i novo. No, nesumnjivo najupečatljivije pjesme iz Nebraske su zacijelo “Atlantic City”, “Mansion on the Hill”, “Johnny 99” i “Highway Patrolman”.

„Mansion“ djeluje osobno i refleksivno, jer je posve drugačija pjesma od Hank Williamsove „Mansion on the Hill“, iako je utemeljena na istoj premisi o stahotnome jazu između onih koji su rođeni s više i onih koji su rođeni s manje socijalno-klasnih atributa svoje društvene egzistencije. To je pjesma prepuna malih detalja, u kojoj Springsteen doslovno blista, a njezino mjesto na ovoj ploči nikada se nije činilo slučajnim. Uostalom, sve je u pjesmi savršeno posloženo: zvuk, narativnost, poruka. To je očigledan predah između četiri pjesme o nasilju i smrti. „Atlantic City“ i „Johnny 99“ su, pak, priče o očajnim ljudima koji se okreću zločinu. Nijedna pjesma nimalo ne opravdava zločin. Obje ga objašnjavaju, oštro kroz sjajnu rečenicu koju Springsteen stavlja u obje pjesme: „Imam dugove koje nijedan pošten čovjek ne može platiti.“ Obje pjesme su poput duge i trome rijeke koja je svojim tijekom sve silovitija, nepokorna, sveobuhvatna i refleksivno-emocionalno snažnija, a to krasi Springsteenovu poetiku od samih početaka do danas. Naravno, tome je prethodio dvostruki studijski album s filmski ikoničnom naslovnom pjesmom River iz 1980. godine.  

U njegovom filmu “Born In the U.S.A.” vidimo kako je na turneji Springsteen često izvodio „Atlantic City“ i „Johnny 99“ sa svojim E Street bendom, i bili su kao i uvijek nenadmašno ekstatični što se događa čak i danas na njihovim spektakularnim koncertima diljem svijeta na najvećim stadionima i arenama. Isto vrijedi i za akustične verzije pjesama. „Highway Patrolman“ iznosi jednu od najstarijih prijepora ljudske povijesti: pronalaženje ravnoteže između podrške obitelji i zalaganja za ono što je etički ispravno. Pripovjedač, Joe Roberts, krenuo je uzvišenim putem i postao policajac. Sve se međusobno umrežava kroz pad i uzdizanje, kroz pretkazivanje nečeg što pripada istinskoj tradiciji američke moderne umjetnosti, poezije i filma ponajprije, od Walta Whitmana do Elie Kazana i Terrencea Malicka. Amerika je upravo to što vidimo u njihovim filmovima i što slušamo u Springsteenovoj glazbi.

Jer Bruce Springsteen je u istinskome smislu „propovjednik“ i „mesijanski pronositelj“ jedne posve začudne i autentične verzije Otkrivenja koja nikad ne napušta onog tko prolazi agoniju i sumrak svih onih vrijednosti bez kojih bi Amerika ostala samo i jedino Badlands. Slušajući Nebrasku svih ovih godina uvjerio sam se da je ono postojano i nepromjenljivo sadržano samo u Springsteenovu glasu moćnih vibracija melankolije i apokalipse, nade i iskupljenja, ozarene sreće i užitka što pripada zajednici svojih globalno-planetarnih poklonika i u godinama kad posvemašnje razočaranje u ljude i skeptička mudrost dostojanstva uzvišene tišine ne dovodi nužno do pristanka uz rijeku zla što ostavlja za sobom ruševine i trulež od obećane zemlje nade i divne utopije slobode.

3.

Iako mogu sebe ubrojiti među one koji nakon Boba Dylana smatra Springsteena najznačajnijim pjesnikom američke pop & rock glazbe i relativno upućenoga u njegov opus, knjige i različite eseje o golemom opusu njegova stvaralaštva, a u jednom svojem tekstu o postdemokraciji i vladavini oligarhijskoga tzv. crony-kapitalizma koji pretpostavlja grabež i korupciju na isti način kao što desničarski populizam pretpostavlja vladavinu narcističkih šarlatana i logiku neofašističkoga Kulturkampfa na kraju sam umjesto zaključka citirao njegove stihove iz pjesme „We Take Care Of Our Own“, (https://zarkopaic.net/blog-post/politika-bez-ideologije/ vjerujte mi, tek kad sam krenuo u pisanje ovog fragmenta kaosa saznao sam za nešto teorijski izazovno i posve opravdano.

Naime, postoji web stranica časopisa koji se naziva BOSS: The Biannual Online-Journal of Springsteen Studies i već je objavljeno nekoliko iznimno dragocjenih priloga iz interdisciplinarnoga područja muzikologije, pop kulture, kulturalnih studija i sociologije pop & rock glazbe. https://boss.mcgill.ca/index Kao što vidite iza svega stoji McGill, Sveučilište u Montrealu, Kanada. Ovo je znak da se misija ne samo briljantne glazbe i popularne kulture koja obilježava našu suvremenost svojom porukom i snagom vjerodostojne borbe za temeljne ideje koje su Ameriku uzdigle do „imperija slobode“ širi baš tamo gdje je to i dostojno. Ovaj je prilog, naposljetku, ipak tekst o onome što je ime 37. savezne države SAD-a pretvorilo trajno u umjetničku sliku i jezik našeg vremena kad na prostranstvima bespuća i u duši gubitnika čujemo odjek mračne ljepote rezonantnije uistinu više od zvuka izgubljenog u daljinama jednog napuštenoga svijeta.

Everything dies baby that’s a fact
But maybe everything that dies someday comes back
Put your makeup on fix your hair up pretty
and meet me tonight in Atlantic City…