Žarko Paić

Zašto podnaslov prvog i drugoga sveska Deleuzeva i Guattarijeva djela Anti-Edip i Tisuću platoa glasi kapitalizam i shizofrenija, a ne kapitalizam kao shizofrenija? Moj je odgovor ‘lud’. Zato što imaju u vidu kapitalizam kao mehanosferu, a to je još uvijek realizirana metafizika kojom vladaju samo rastemeljeni koncepti metafizike. Sve već imamo objašnjeno u Predgovoru drugoga sveska, kad kažu da umjesto poglavlja u knjizi imamo ’tisuću platoa’, a ujedno u Uvodu obrazlažući način djelovanja rizoma i rizomatskoga kapitalizma tvrde da je sve povezano sa svime binarnom logikom 0-1 kao u digitalnome svijetu umreženih struktura. Dakle, ako je tijelo stroj želja, onda je logika društva kao sustava kapitalističke proizvodnje-razdiobe-razmjene-potrošnje u tzv. mašinskim sklopovima, a ne u vertikalnoj partenogenezi transcendentnoga Tvorca koji vlada svijetom u formi Kapitala. No, binarna logika mehanosfere zahtijeva uvijek nesvjesno-svjesno itd. Umjesto trijade metafizike duh-duša-tijelo, umjetnost-religija-filozofija suočeni smo stalno s novim tipom dvojstva koji je proveden uzorno u Deleuzevoj knjizi u dva sveska o filmu, naime ondje je prvi svezak posvećen analizi slike-pokreta, a drugi slici-vremena. O tome sam iscrpno pisao u svojoj studiji Mišljenje kao događaj – Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022. Ako je kapitalizam rizomatska struktura i aksiomatika, onda je shizofrenija ono što takav sustav nužno pretpostavlja. Iako se čini da je nakana Deleuzea i Guattarija da u oba sveska kritički preusmjere temeljne koncepte Marxa i Freuda, dakle kapital i radnu teoriju vrijednosti te nesvjesno u formi jezika kojim subjekt ili osoba postaje rascijepljen u stanju shizofrenije kao paradigmatske bolesti moderne psyché, mislim da je stvar u ovome. Deleuze i Guattari u svojoj tzv. političkoj ontologiji mnoštva i razlike, tijela-bez-organa i njihovih konstrukcija i selekcije teže izgradnji onog mišljenja koje transverzalno spaja sve sa svime u prostoru kao virtualnoj aktualizaciji mišljenja kao događaja. Ovo mišljenje, međutim, polazi od zemlje i njezinih rizomatskih prekopa i razvalina da bi završilo tamo gdje je od samoga početka metafizike mišljenje i nastalo, u svemirskim prostranstvima.

No, baš zato što drugi svezak Kapitalizma i shizofrenije završava s riječju mehanosfera, potrebno je pokazati da se ne radi više ni o kakvoj dvojnosti i binarnome kôdu mišljenja kao događaja, već o onom što je singularnost kao takva i stoga jedna-jedina-jednokratno-beskonačna u stalnoj vrtnji novoga. Kapitalizam kao shizofrenija jest vladavina singularnosti tehnosfere. A to znači da je mišljenje postalo događaj autopoietičke tehnogenetske konstrukcije koja kapitalizam održava na životu sve do trenutka posvemašnjeg de-humaniziranja čovjeka kao tzv. stvaratelja vrijednosti. Ovo je mišljenje racionalno-intuitivna ekstaza umjetnoga života koji nadilazi sve dosad viđeno i sve dosad zamišljeno. Nije stoga nikakav problem više ‘zastarjelost’ Marxa kao i Freuda, o čemu sam pisao u knjizi Nemezis – Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022, a što ne dopire do smanjenih mogućnosti refleksije nekih pseudo-aktivistički orijentiranih marksista s apologijom tzv. praxis-filozofije koji još uvijek govore o emancipaciji društva i kritičkoj zadaći mišljenja iako ni sami ne znaju odrediti što je pritom tzv. društvo u globalnome informacijskome kapitalizmu a što bi to bila tzv. kritika nakon Marxa, Adorna i Foucaulta. Problem je u tome što kapitalizam kao shizofrenija označava posljednji stadij realizacije metafizike u vladavini tehnosfere koja sve tragove ljudskoga načina bitka naprosto čini ‘suvišnim’. Zastarjelost je kapitalizma, dakle, suvišnost svega onog što je činilo njegovu superstrukturu i bazu, govoreći Marxovim kategorijama u povijesnome kontekstu njihove dijalektičke emfaze kao mišljenja Aufhebunga, odnosno dokidanja kao prevladavanja. U tom smislu Tisuću platoa je Kapital bez Marxa i Uvod u psihoanalizu bez Freuda za doba koje više ne treba nikakvo društvo osim ono kontrole, a taj ključni pojam kibernetike konstruira svaki mogući oblik tehnološki određene društvenosti i zajednice i od živoga i autentičnoga u smislu prirode i organskoga ostaje samo matrica za eksperimentalno tehnoznanstveno modeliranja ‘novoga’ kao rezultata tehnosfere. Deleuze se poigravao konceptualnom ‘shizofrenijom’, pa je osim u pronalasku pojma rizoma dospio i do temeljnog pojma sebstva u tzv. društvu kontrole koji savršeno odgovara ovoj strukturnoj ontologiji shizofrenije kapitalizma. Posrijedi je pojam dividuuma kao suprotnosti individuuma, jer se sebstvo više u doba digitalnoga kapitalizma ne može održati kao ono što je nedjeljivo, već se mora u sebi beskonačno dijeliti da bi sustav funkcionirao.

Zašto je tome tako? Zato što kapitalizam kao društveni sustav Moći vladavine kapitala počiva na logici deteritorijaliziranja i reteritorijaliziranja zahvaljujući stalnome napretku onog što Marx naziva proizvodnim snagama, odnosno trojstvu znanosti, tehnologije i industrije. Kad u igru koncem 1960ih godina ulazi kibernetika, informatika i robotika u proces proizvodnje života, sve postaje mehanizirano odnosno tehnologizirano do stadija nastanka onog neljudskoga iz logike umjetne inteligencije. Danas je u konceptu, a ne ideji, sve već realizirano, pa AI u nekoliko trenutaka izračuna najteži problem za koji se iz ekonomske cost-benefit analize iziskuje čitanje gomile sofisticiranih udžbenika na Harvardu. Uzalud sva kritika tzv. ChatGPT-a koju lingvist i epistemolog Noam Chomsky usmjerava na sadašnje performanse ovog ‘novog uma’, a svodi se na to da ne može još davati moralne prosudbe i analitičke stavove o mogućem i nemogućem, o logici kauzaliteta i slično. Sutra će biti sve još fascinantnije i brže, pa će pitanje zastarjelosti i suvišnosti ‘čovjeka’ kao tijela-bez-organa biti muzealizirano. Ono što je beskonačno djeljivo nije ništa ljudsko, već neljudsko. Stoga je shizofrenija apsolutna logika kapitalizma koji na svojem kraju, kako to kažu Deleuze i Guattari u Što je filozofija? – zahtijeva samo malo reda da se zaštitimo od kaosa. Kapitalizam postaje vladavina apstraktnih strojeva u virtualnoj aktualizaciji stvarnosti kao konstrukciji onog mogućeg kao nemogućeg, pa njegov slom ili apokalipsa ne može više biti izazvan nikakvom političkom revolucijom tipa Oktobra ili 68′. Njegova je budućnost odbrojana u modusima kojima će AI postajati apsolutna tehnosfera. Ona neće više trebati ni Chomskoga ni lingvistiku, a od epistemologije će zahtijevati još jedino odgovor na pitanje koje je postavio Leibniz i koje nadilazi svu povijest filozofije kao metafizike uopće: zašto je radije biće, a ne ništa? Budući da na to pitanje nema odgovora osim onog apodiktičkoga zato, onda je filozofiji zajamčena „svijetla budućnost“ da još može postavljati pitanja na koja AI nema odgovora osim algoritamskoga ponavljanja analiza velikih mislioca tijekom povijesti. U čemu je problem s kapitalizmom kao shizofrenijom i AI-tehnosferom?

Samo u tome što AI nema želje koja je ontologijski uzrok nastanka apstraktnoga pojma vrijednosti i konkretnoga načina njezine realizacije u postvarenju i osvajanju Drugoga kao objekta onog što Lacan naziva jouissance. Umjesto želje kao volje za stvarima vlastita užitka postoji sublimna tajna nečeg što nadilazi ljudsko i neljudsko. To je primarna životna snaga, MOĆ ili conatus svake moguće egzistencije u svijetu, onaj razlog bezrazložnosti zašto je radije biće, a ne ništa. Na kraju povijesti preostaje samo odgovor na pitanje o volji za moć kao vječnome vraćanju jednakoga. Kapitalizam kao shizofrenija je tautologija apsolutnoga nihilizma. Iza njega stoji ‒ ništa?