Žarko Paić

1.

Knjiga Miodraga Kalčića-„Kine“, esejista i publicista, suverenog poznavatelja teorije znanosti i suvremenih kretanja u teorijskoj fizici, filozofiji, kozmologiji i ,mnogim drugim interdisciplinarnim područjima znanstvene produkcije u 21. stoljeću naslovljena je  PULA U ZNANOSTI, „ZNANOST U PULI“. Kalčić nedvojbeno ima reputaciju jednoga među najboljim i nadasve kritički usmjerenim poznavateljima pulske prošlosti kao i povijesti Istre, i to osobito u aspektima kulturne povijesti, arheologije, kinematografije, književnosti, suvremenih urbanih tema. Već sam naslov njegove knjige tekstova koje smo mogli čitati i saznavati toliko novih bezuvjetno neophodnih informacija nakon njegova kritičkoga „ljuštenja“ svih povijesno nagomilanih mistifikacija i društvenih mahom ideoloških mitologema različitih profila  na stranicama časopisa „Nova Istra“ (ur. Boris Biletić), upućuje na nešto krajnje paradigmatski za kulturnu povijest ove zemlje koja se pojavljuje na tako plastičan način kroz logiku „navodnika“.

„Znanost u Puli“, ne, nije to samo lokalni slučaj očitog kampanilističkoga megalomanstva, pseudo-mesijanskih nastojanja da se istina zamaskira u „najnovije“ teorijske mode i trendove, već ima dalekosežne posljedice za „duhovnu situaciju vremena“ ove zemlje i njezine opsjednutosti polu-istinama koje se uzdižu na razinu svojevrsnoga kulta i dogme. Kalčić je kao fizičar, kulturni povjesničar i književnik ponajprije onaj autor koji je godinama u položaju izabranog „autsajdera“ na istančani način autoritativni pratitelj i komentator obesmišljavanja znanstvenih i kulturnih vrijednosti koje su upravo u „tom, čudnome starome gradu“ (kako piše James Joyce još 1905. svojem bratu u Dublin) dospjele do transparencije. Iz prve ruke mogu svjedočiti da je njegov radikalni sud o statusu tzv. postmoderne teorije i značaja Gillesa Deleuzea za ono što nazivam pojmom tehnosfere blizak „fizikalizmu“ i „pozitivizmu“ i stoga onkraj mojih stajališta o odnosu „realizma“ i „konstruktivizma“. No, čak i unatoč ovih spoznajno-teorijskih nesuglasnosti oko filozofije znanosti, smatram da ono što misli i piše u svojim radovima ima uvijek snagu povjerenja u strogost principa kojim se znanstvenost znanosti mora upustiti u istraživanje svojih područja bez napasti pada u bezdan svekolikih mistifikacija.

2.

No, posebna je vrijednost ove knjige u svojevrsnoj epistemološko-društvenoj dekonstrukciji svih onih paraznanstvenih pristupa različitim fenomenima znanstvenosti i pokušaja da se ideja i realizacija temeljnih znanstvenih postulata i heurističke vrijednosti njezinih strogih metodoloških načela koristi u tzv. javnome prostoru elaboracije stavova. Autor jasno i precizno „skida pozlatu“ s mitova o današnjim trendovski nastalim „kulturalnim znanostima“ u postmodernome kontekstu i ključu i to, što se uopće ne očekuje, unutar toponomije svoga grada, Pule, od različitih pretjerivanja i zamagljivanja istine o njezinim rimskim izvorima, pa do radikalne kritike tzv. partikularističkih pristupa znanosti u slučaju pseudo-kritičnosti slučaja Alberta Einsteina iz feminističke perspektive (u slučaju književnice Slavenke Drakulić) sve do iznimno čitljivih refleksija o zloporabi alkemije i astrologije u znanosti.

U cjelini, ova knjiga koja spaja istodobno strogost znanstvenosti i lakoću spisateljskoga umijeća vrsne književnosti, jer je argumentacijski postupak autoritativno potkrijepljen s mnoštvom bilješki primarne i sekundarne literature uz gotovo „borgesijansko“ poniranje u labirint tekstova koji se međusobno nadovezuju, uključuju i isključuju, predstavlja više od uobičajene monografije i popularizacije znanosti. Njezin je način izvođenja temeljnih postavki, vođenje rasprave i naposljetku zaključni postupak u mnogim aspektima uzorno provođenje ideje kako ono o čemu se piše mora biti ne samo dosljedno ispitano sa svih motrišta, već i stilski izvedeno tako da čitatelj istinski može uživati u tekstu od početka do kraja knjige.

3.

Što je to ꟷ Pula?

Nisu to samo Augustov hram, rimski spomenici i tragovi veličajne prošlosti, već i suvremenost onoga što je ovaj misterijski i rubni grad kojem su pečat udarili geostrateški prostor, oskudno vrijeme i vjekovna i prolazna carstva i republike ostavio u nasljeđe nadolazećim naraštajima lutalica i prolaznika za koje ova knjiga neće imati možda svoju istinsku recepciju (ali to je tako i ne treba se time posebno baviti) kritičkoga znanstveno-kulturnoga vodiča kroz imaginarij onoga što povijest grada čini autentičnim događajem u kojem koegzistiraju i vjerodostojne „istine“ i „mitomanije“ bez nužnog razloga da prve u potpunosti nadvladaju druge.

Pula?

To je što se mene tiče samo po sebi jasno nakon čitanja ove knjige: to je „Kina“.