Žarko Paić

Danski filmski redatelj Lars von Trier voli šokirati svoju publiku prije ili poslije premijere filmova poput Dogvilla ili Melankolije nesuvislostima i blasfemijama spajajući pritom antisemitizam, pornografiju i narcizam. Filmovi su mu uglavnom vrhunski, i u njima problematizira sukob između religioznih dogmi i slobodarstva, i to tako da uvijek stradaju goli anđeli i zanesene heroine u doba hiperrealnoga kaosa i prijetećega zla iza pojavnih maski društva spektakla.

Ono što ga spašava od odmazde „političke korektnosti“ jest njegova nesuvislost, jer svi misle da ono što on javno govori nije baš ono što on stvarno misli, ako uopće ono što misli ima neku postojanost i logičko-povijesnu koherenciju. Nije slučajno u jednom razgovoru o svojim filmovima kazao da razumije svojeg oca i braću koji njegove filmske uratke u pravilu smatraju sranjem i prestaju gledati te lude i shizofrene slike i prije no što su zavladale ekranom.

Nije li njegova masovno-medijska uloga koju je sam sebi namijenio zapravo inscenacija onog što ne proizlazi uopće iz njegovih kritičko-dekadentnih filmova o mahnitosti vladanja Drugim iz religioznoga ili političkoga fanatizma hibridne ideologije raskomadane svijesti, već iz želje da svoju autoironičnu ljušturu promatrača svijeta kao univerzalnoga kaosa ogoli do nesuvislosti upravo onime što izaziva od javnosti kritičke reakcije tipa: „Trier je idiot i treba ga tretirati kao takvog.“

Ne, Lars von Trier nije idiot. On je raskol vlastite taštine i bezuvjetne želje za ovladavanjem filmskim platnom s pomoću ikoničnih scena ljepote i užasa: On je postmoderni Visconti u ruhu psihotičnoga manijaka koji vlastite rupe-u-sjećanju dovodi do predmeta sociopatske analize svijeta u kojem ne postoji više nikakav apsolutni vrijednosni sustav pravila. Sve je izokrenuto i sve smjera apokalipsi kao estetskome Unheimlichkeitu koji zavodi svojom uzvišenom nesuvislošću.

Uostalom, svi su njegovi glavni likovi u najboljim filmovima žene i to zauvijek ostaje kao prekretnica u suvremenoj vizualnoj kulturi: Kirsten Dunst, Emily Watson, Nicole Kidman…

Što još preostaje od njegovih dokumentarno-metafizičkih fatamorgana u kojima višak krvi i doniranje sperme nadilazi granice svih naših iskonskih strahova pred okrutnim bogovima odmazde i lažnoga uskrsnuća?

Europa u plamenu, svijet kao mahnita bolnica međusobno premreženih korporativnih igri za prijestolje Moći, iščekivanje nekog posve drukčijeg i slikovno fascinantnijeg Sudnjega dana, seks u praznim grobovima, epidemija novih horor-komedija, totalno miješanje svega s ničeg i ničega sa svačime, ali sa stilom čovjeka koji je pripadao kao osnivač pokretu Dogma 95…

          Volim njegove filmove jer su čista transverzala zla koje ne vlada ovim svijetom iz jednostavnog razloga što ovaj svijet više nema svoju metafizičku postojanost i iluziju stvarnosti. Svijetom još samo vladaju slučaj i „beskonačna brzina“ umnožavanja razlika. U tome se Lars von Trier tako savršeno snalazi iza kamere koja ulazi u vidokrug estetiziranih tijela i njihovih neuroza, psihoza i vječite želje za izbavljenjem od već nečega mračnoga i nesuvisloga.