Žarko Paić

Kakav je to drevni obred?

         Pred hladnoćom Augustova zida      

         položene ruka noćnog prolaznika

         ostavlja trag.

         Postoje neke geste i pravila

         po kojima razaznajemo gdje počinje

         moć spektakla, a gdje završava

         razuman strah od nemoći,

         bolesti, neizvjesnosti

         onog što će doći.

         Sada je to samo navika.

         Jednu noć vraćali smo se

         pulskim Forumom i susreli

         podivljale pse. S nama je bio

         i slovenski arhitekt-filozof Janko R.

         Slušali smo ga pažljivo

         dok je mjerio kutove.

         Slušali smo kako tišina

         poput svjetlosne zrake

         prodire trgom,

         ulicama,

         lukom.

         Janko R. nam je tu noć

         pokazao što znači otvorenost.

         Nikad nije prije tog događaja

         bio u ovom gradu.

         Ali bilo je dovoljno znati

         ideju solarno-astralne konstrukcije

         mjesta postavljenog u okružja

         da bi se vidjelo kako

         geometrija i misterij svemira

         nisu odijeljeni.

         Sve se otvara odjednom

         i nenadano.

         Pod kupolama i svjetionicima Sredozemlja

         i predosjećaj promjene života

         ima drukčiju arhitekturu.

         Okamenjene siluete postaju znakovi

         buduće prošlosti ugasnuća drugoga

         carstva

         – ne onog zbog kojeg nasljeđujemo

         bizarno opake orgije

         i ideju svjetskog građanina. 

         Psi su zahvalno polegli

         pred trijem hrama.

         Ništa se presudno nije dogodilo.

         Otvorilo se još jednom

         samo ono neiskazivo –

         ljepota susreta

         pod zvijezdama,

         povjerenje u mudrost,

         čudesan prizor tišine.

         I ništa više.

         (Iz knjige URONJENI, Fraktura, Zaprešić, 2009.)