Žarko Paić

Tvrdi se da filozofi nisu ljudi sa životopisima. Ta se predrasuda još uvijek ustrajno dograđuje na sveučilišnim katedrama pod izlikom ozbiljnosti „uzvišenoga“ poziva kao što je poučavanje i obrazovanje neupućenih u misterij filozofijskoga mišljenja. Ako se iza jezika „čistoga mišljenja“ skriva život hedonista, razvratnika ili sveca u ljudskome liku, utoliko bolje za buduće hagiografe. Već je Diogen Laertije u svojoj anegdotalnoj (alternativnoj) kronici grčke mudrosti sačuvao zgode i nezgode filozofskih učitelja po kojima znamo za Sokratovu nevolju sa Ksantipom „oštrokonđom“, a bez čega ne bismo vjerojatno ništa znali o Diogenu kiniku iz bačve i kiničkoj školi u grčkoj filozofiji kojoj je Peter Sloterdijk svojom najboljom knjigom filozofijske esejistike, kultnom Kritikom ciničkoga uma, posvetio uistinu cijelu knjigu u svim njezinim povijesnim metamorfozama. Sigurno je da bez Diogena Laertija ne bismo znali za onu zgodu iz života Diogena kinika kad mu u pohode pred atensku skupštinu dolazi i sam Aleksandar Makedonski, tražeći savjet od mudraca. Umjesto obzirna savjeta državnik (diktator, tiranin ili despot, u ovom slučaju razlike nisu bitne) dobije „frišku figu“ – zapovijed da se makne s mjesta na kojem stoji, jer filozofu zaklanja Sunce dok se sunča gol i javno masturbira. Suvremeni hagiografi pamte Heideggerovu opasku o životopisu Aristotela, koja se odnosila i na samoga Heideggera: rodio se, radio i umro, bez obzira na smisao filozofije i filozofa prema Platonu iz dijaloga Fedon. Rüdiger Safranski je svojom briljantnom monografijom o Heideggeru naslovljenom Ein Meister aus Deutschland: Heidegger und seine Zeit (Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1996.) pokazao da je mislilac bitka i vremena u međuvremenu uz mišljenje ponešto i zbiljski ljubio u tzv. faktičnome životu i to ne samo „platonski“. Epizoda s Hannah Arendt nije, dakle, bila tek izmišljotina zlobnika i malograđanska podvala građanski urednom braku filozofu iz Todtnauberga. Svi, također, znaju za zagonetnu Wittgensteinovu navodnu izreku pred smrt: „Proživio sam čudesni život.“ I doista, ako je Kant cijeli život šetnjom u isti sat izluđivao mehaničke ure crkve u Königsbergu, ne maknuvši se iz pruske provincije do smrti, kazavši na postelji uz posljednju pomast ono još zagonetnije: „Es gut!“, za Ludwiga Wittgensteina, rođena 26. travnja 1889. godine u Beču, može se kazati da je bio idealno dijete 20. stoljeća što je već otišlo u zaborav sa svojom savršenom tehnikom, zrakoplovima, logičkom rešetkom smisla, arhitekturom čistih formi, ratovima i jezičnim igrama.O njegovu statusu filozofa jezika u 20. stoljeću dostatno govori povijest analitičke filozofije. Ona može „napredovati“ samo uz pretpostavku da je uvijek svjesna tko joj je uistinu omogućio „biti“. Ako je za povijest filozofije mjerodavni metafizički razgovor Platona i Aristotela kao metafora misaonog tijeka povijesti Zapada, onda je već postalo bjelodano da se u 20. stoljeću može govoriti o samo dva filozofa koja su odredila misaone temelje zapadnoga kruga kraja metafizike. To su Martin Heidegger i Ludwig Wittgenstein. Između njih nikad nije bilo ni najmanjeg doticaja. Dijalog je izostao. Pitanje jest bi li uopće bio moguć upravo zato što su im putevi mišljenja bili radikalno različiti i suprotstavljeni. O tome čak ni izvrsna knjiga njemačkoga filozofa mlađe generacije Thomasa Rentscha ne podastire dostatno utemeljenu vezu (Heidegger undWittgenstein: Existential – und Sprachanalysen zu den Grundlagen philosophischer Anthropologie, Klett-Cotta, Stuttgart, 1985.) Prijeporno je korištenje oba mislioca za konstrukciju neke „nove“ filozofijske antropologije nakon poduhvata Schelera, Gehlena i Plessnera. Mislilac bitka i vremena i mislilac jezične igre ostali su bezdanom odijeljeni. Pitanje jest ima li pokušaj susreta još uopće nekog smisla, kad je odavno hermeneutička filozofija i fenomenologija krenula svojim smjerom, jezičko-analitička filozofija svojim. Između povijesnosti i iskonskog razumijevanja vremena, s jedne, te interpretacije mogućnosti jezika u kontekstu svijeta kao slučaja, zjapi praznina.

Osmo i najmlađe dijete bogatog industrijalca Karla Wittgensteina i Leopoldine rođene Kalmus pripada duhu bečkoga fin de siéclea svojom čudesnom, paradoksalnom „dušom“. Stoga nije začudno da se u knjizi Allana Janika i Stephena Toulmina, Wittgenstein’s Vienna životopisu filozofa logike posvećuje toliko pozornosti. S njegovim „slučajem“ završava se priča o duhu vremena zlatnoga Beča u kojem je usporedno bio moguć suživot kavalerije i Brocha, baronesa i Musila, opereta i Rotha, kavana i Krausovih Posljednjih dana čovječanstva. Univerzalnost i kozmopolitizam Wittgensteinova duha nije proizlazio samo otuda što je kao „katolički Židov“ upio svu otvorenost Beča spram svijeta. Mladi je Ludwig po svemu bio nekonvencionalni ljubitelj tehnike i arhitekture, pa je sklonost filozofiji naizgled bila u drugome planu. Studirao je na Visokoj tehničkoj školi u Berlinu. No, više se zanimao za aeronautiku i odlučio znanje usvršiti u Manchesteru. Kod Freggea je učio matematiku, a kod pacifista i moralista Bertranda Russella logiku na Cambridgeu. Sve do početka I. svjetskoga rata borio se kako pomiriti strast za zrakoplovstvom s logičkim filozofiranjem, što je u svojoj prokletoj ozbiljnosti svodilo život na igru matematičko-logičkih pravila. Zato je i mogao glasoviti ekonomist John Maynard Keynes u knjizi My Early Beliefsupozoriti na Wittgensteinovu ironiju kad je riječ o njegovim „učiteljima“ poput Ayera za kojeg je rekao: „Ayerov je problem u tome što je on uvijek pametan.“Bez životnoga iskustva Wittgensteinu je svaka filozofija bila besmislena, pa ma koliko se površnome motritelju lektira njegovih knjiga čini odveć dosadnom logičko-analitičkom uspavankom za uvijek budne doksografe. Početak I. svjetskoga rata dočekao je u odori k.u.k. mornarice kao dragovoljac na brodu Goplana na rijeci Visli kod Krakowa. Kraj apokaliptičnih godina ratnih uništenja zatekao ga je na talijanskome bojištu, gdje je zarobljen i tek u kolovozu 1919. pušten kući. Svoj prvi veliki filozofijski spis Tractatus logico-philosophicusobjavio je 1921. godine u časopisu Anali prirodne filozofije. Neshvaćeni genij ubrzo razočaran napušta filozofiju. Kao pučkoškolski nastavnik u Trattenbachu u Donjoj Austriji izaziva sablazan, skita se Hütteldorfom kao vrtlar u samostanu Milosrdne braće, a kao arhitekt zadivljuje geometrijskom jednostavnošću i funkcionalnim „očajem“ svoju sestru Margaret Stonborough izgradnjom njezine kuće u Beču u Kundmanngasse str. 19. Kad je 1929. godine definitivno napustio Austriju i otišao na Cambridge, gdje predaje logiku, matematiku i filozofiju jezika na Trinity Colledgeu, bilo je jasno da je epizoda s Ludwigom u oblacima završena. Filozof je konačno postao „javno dobro“ premda je dosljedno razvio teoriju o privatnome karakteru jezika i njegovoj uporabi u zajednici korisnika privatnih jezika.Filozofijska istraživanja objavljena su 1953. godine u Oxfordu usporedno na njemačkome i engleskome jeziku, dvije godine nakon smrti Wittgensteina. Hrvatski prijevod kapitalnoga Wittgensteinova djela (Filozofijska istraživanja, NZ Globus, Zagreb, 1998. prijevod Igor Mikecin) bila je konačno prigoda da se recepcija filozofa jezičnih igara dovede do „normalizacije“. Tako se iznimnost njegova mišljenja vratila tamo gdje i pripada, a ne zauvijek nastanjivala područje mistike koja više stvara poteškoće negoli što pridonosi raspravi o bitnim pitanjima filozofije. Zadaća je filozofije, kako misli Wittgenstein, objasniti bit iskaza. Preciznije, zadaća je filozofije objasniti bit svih činjenica čija je slika sud. „Bit je izgovorena u gramatici.“ (FI, 371.) Bit bitka, svijeta, života i jezika stoji, dakle, u pitanju i odgovori se čine smislenim samo ako se stave u kontekst svijeta, života i jezika. W. Stegmüller je pokazao da je Wittgenstein transformirao Kantov transcendentalni idealizam s područja uma na područje jezika. Budući da jezik i svijet nisu izolirana područja, riječ je o izvornim činjenicama koje su posredovane formom ljudskog jezičnoga djelovanja. Ta se formula iz Tractatusau Filozofijskim istraživanjimajoš preciznije artikulira. Svrha je filozofije otuda logično razjašnjenje misli. Zato filozofija ne može biti nikakva znanost, nego djelatnost koja se bavi istinom jezičnih igara. Taj pojam koji je Wittgenstein skovao da bi pokazao bit jezika, a kojim se u postmoderni mnogo služio Jean-Francois Lyotard, upućuje na značenje „gramatike“, „pravila“ ili „računa“ za istinu iskaza.  Za razliku od Heideggera koji je u običnome, prirodnom jeziku vidio posvemašnje trunje metafizike, tragajući za jezikom koji će etimologijski nadići okvire metafizike, Ludwig Wittgenstein zadivljuje uljeze u filozofiji jednostavnošću primjera i prikaza situacija u kojima se oprisutnjuje njegova temeljna postavka iz Tractatusa kako je svijet slučaj u kojem su granice „mojeg“ jezika granice „mojega“ svijeta. Jezične igre mogu se naučiti kao što dijete uči šah ili algebru. No, one su uvijek kao gramatika „bitka“ vezane uz oblik života kao cjelokupna djelatnost neke jezične zajednice. Nema jezičnih igara u zrakopraznome prostoru. Jezik je uvijek transcendentalno obzorje svijeta kao ljudske zajednice. Ako se Wittgensteinova zadaća filozofije razumije u njezinoj reduktivnoj teorijskoj strategiji osvještavanja jezika u situacijama oblika života, bit će bjelodano da se u njemu, kao ni velikim metafizičarima novovjekovlja, primjerice Leibnizu, zagonetka i mistika svijeta ne nahodi iz pitanja kako svijet uopće jest, nego iz fakticiteta da on uopće jest. To je ono Leibnizovo temeljno metafizičko pitanje na koje upozorava Heidegger u raspravi Was ist Metaphysik? – zašto uopće jest nešto nego radije ništa? Dok se, međutim, Heidegger iz gramatičkoga oblika glagola biti navraća na ontologijsko-temporalno ustrojstvo bitka, Wittgenstein ono „jest“ izvodi iz nužde jezika u tvorbi stavova. No, neiskaziva forma svih činjenica, bit svijeta, ono faktičko da svijet uopće jest, što podastire pitanje o smislu života i svijeta ipak se Wittgensteinu ukazuje kao problem koji pripada nekovrsnoj „teologijskoj diferenciji“ Boga i svijeta. Na tom se temelju njegov odnos spram zadaće filozofije nalazi uistinu na rubu. Ako je „filozofija borba sredstvima našeg jezika protiv začaranosti našeg razuma“ (FI, 109), ili, pak, ironijski iskazano, u analogiji s izumom drugog glasovitog bečkoga mislioca 20. stoljeća – Sigmunda Freuda i njegove psihoanalize – kao terapija za određenu vrstu bolesti, onda je bilo jasno da je pozitivizam Wittgensteinova mišljenja kao bit logičkoga pozitivizma bečkoga kruga samo drugo ime za pokušaj dokidanja metafizike drugim sredstvima. Svi kritički i polemički odgovori Wittgensteinu pogađaju zapravo njegovo pozitivističko „ozbiljenje“ filozofije u jezičnim igrama određene zajednice.

          Nastojeći izgraditi okvir za pravilnu uporabu jezika u istraživanju biti svijeta, života i jezika samog filozof vedrine i mistike bez Boga dospio je do gramatičke uporabe filozofije koja ima pripomoći ljudima „oslobađanju muhe iz muholovke.“(FI, 309). To je situacija kad se jezik u metafizičkome smislu podvrgava buncanju i snoviđenjima izvan svakog logičkoga pravila. Tako se Ludwig iz oblaka spustio na zemlju jezičko-analitičke filozofije. Za Britance i Amerikance njegov je filozofijski čin neupitna dogma mišljenja 20. stoljeća. Logički pozitivizam filozofiji je možda doista vratio običnost i samorazumljivost. No, zar je Platonov ili Aristotelov jezik „obični“ govor? Zar se transcendentalno obzorje svijeta i života svode na jezične igre? Nema smisla izvlačiti kritiku Wittgensteina iz Heideggerove kritike metafizike jezika. Budući da je dijalog izostao, bolje je promišljati probleme koje Wittgenstein razmatra kao probleme oblika života i jezika u svijetu začaranom mistikom tehnički proračunljive zbilje. Više od svega što je iz goleme ostavštine paradoksalnoga filozofa jezika ostalo suvremenim baštinicima, privlači Wittgensteinov stil pisanja i njegova arhitektonska opsesija svojevrsnim geometrijski čistim prostorom duše bez ornamenta metafizike, bez sjećanja na dubinu i tajnu, baš poput programa arhitekture i umjetnosti bečkoga pristupa umjetnosti u djelu Adolfa Loosa: „Ornament je zločin.“ Možda sve to nije imao na umu austrijski književnik-mizantrop po savjesti Thomas Bernhard kad je u romanu Wittgensteinov dvoracportretirao svojeg sugrađanina kao genija logike i iskustva života. No, nenadmašni cinik ionako je sve filozofe, pa čak i Nietzschea, volio začarati mahnitošću austrijske provincije, gdje nitko nije normalan dok mu se to ne dokaže na sudu (zdravoga razuma?). Čitajući Filozofijska istraživanjai Tractatusu novom kontekstu nakon smrti postmoderne može se osjetiti potreba za terapijom u kojoj pacijent dopušta psihoanalitičaru da ga vodi kroz vlastite snove. A u nesvodivome svijetu i mistici snova vlada neprijeporno temeljni Wittgensteinov „zakon“: o čemu se ne može ništa reći, bolje je šutjeti.