Žarko Paić

Jedan od glavnih razloga što više nema smisla rabiti tradicionalni pojam ideologije u marksističkome smislu jest to što mi nemamo posla sa sviješću o nečemu kao predmetu intencionalne svijesti, govoreći Husserlovim jezikom fenomenologije. Umjesto tzv. krive, pogrešne ili lažne svijesti i modela camere obscure koju spominje Marx u svojem glasovitome tekstu uz objašnjenje ovog pojma koji do danas spopada neomarksiste svih boja, pa i Žižeka koji u razgovoru za Jutarnji list tvrdi da su ljevičari glupi, a on je valjda okorjeli desničar ili post-fašist, što li već, rekao bi Gibonni u jednoj pjesmi već kako se namisti,  stvar je u tome što apsolutna Moć tehnosfere u formi suvremenih vizualnih medija konstruira stvarnost, koja ne postoji sama od sebe. Tako otpada dvoje, i subjekt i objekt, pa je svaki daljnji govor o tzv. sublimnome objektu ideologije ništa drugo negoli ordinarni promašaj.

Ništa ne stoji danas iza ideologije koja postaje totalna propaganda sustava državno-partijsko-imperijalne Moći, kakva se danas provodi s Putinovim ratnim strojem u ratu u Ukrajini, osim gole moći, mase i brutalnosti jezika kao slike destrukcije koju, naravno, čine oni Drugi. Kad više nema tzv. intencionalnoga predmeta svijesti koji se nazivao stvarnošću i to još objektivnom, u pitanje dolazi spoznajno-teorijsko istraživanje ‘istine’. U pravu je bio Peter Sloterdijk kad je 1983. godine u svojem najboljem djelu Kritika ciničkoga uma ideologiju definirao kao ‘prosvijećenu lažnu svijest’ koja sve što čini, čini svjesno i upravo s posvemašnjom željom da proizvodi pomutnju u svijesti Drugoga time što ne okoliša i ne pravi se ‘ludom’. Ovaj bezobzirni cinizam najbolje je iskazao Poncije Pilat svojim pitanjem na suđenju Isusu Kristu kad mu Bogočovjek priznaje da je došao na svijet kako bi svjedočio istinu: Istina, hm, a što je to istina?

Povratak pojma propagande u 21. stoljeću svjedoči o totalnome teroru upravo te tzv. istine koju proizvode tajne službe i državozlotvorni mediji kao procedure retoričko-vizualnoga zastrašivanja Drugoga. Ono što inscenira vazalni propagandist ruske televizije Vladimir Solovjov kad histerično urla, prenemaže se, zapovjedno psuje da je krajnje vijeme baciti RS-28 Sarmat ili Sotonu II, interkontinentalno oružje Sudnjeg dana na London, Berlin, Pariz, Washington samo je nastavak onoga što je na mnogo sofisticiraniji način patentirao Jospeh Goebels, otac-utemeljitelj moderne propagande uopće, kad je tražio radikalnu promjenu psihofizičke stukture čovjeka koji želi iskorjeniti taj zloćudni bacil židovstva iz duše njemačke kulture.

Problem je bio u tome što je proizvodnja stvarnosti u doba nacizma bila još uvijek ne-transparentna jer se zasnivala na medijskoj funkciji prijenosa poruke zvukom. Radio je u tom pogledu medij savršene diskurzivne Moći imaginacije iz koje se stvarnost projektira kao iluzija govora. Tome usuprot, televizijska je slika početak vizualne ogoljenosti života na izravni prijenos sublimacije zla s pomoću mozaične slike, kako je TV definirao Marshall McLuhan. Sve sam ovo pokušao objasniti u zadnjem poglavlju moje knjige The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, 2022, str. 197-218. Pritom je naglasak premješten na ono što je prvi patentirao bivši američki predsjednik i knez svih telepopulista svijeta Donald Trump.

Riječ je, naime, o pojmu fake-news, a to se ne odnosi na pseudo-formu poluistina ili obmanjujućih vijesti u funkciji prokazivanja Drugoga, već na sustavno ‘trolanje’ Drugoga u medijskome razračunavanju u politici, s onu stranu svih pravila tzv. etike. Fake-news je, dakle, propaganda u svojem totalnome načinu razaranja metafizike do krajnjih granica inscenacije Moći kao reality-show programa u kojem politika postaje velebni spektakl kojeg svi obožavaju upravo zato što je njegova ‘istina’ upravo ono što je tako vizionarski najavio tvorac pojma „društvo spektakla“, francuski neomarksistički teoretičar i neoavangardni umjetnik Guy Debord. Formulacija u kojoj određenje spektakla u „Komentarima uz društvo spektakla“ iz 1988. godine plijeni posebnu pozornost jest sljedeća:

„Društvo modernizirano do stadija integriranog spektakla karakterizira se kombiniranim učinkom pet glavnih značajki, a te su: neprekidno tehnološko obnavljanje, stapanje ekonomije i države; poopćena tajna; laž bez odgovora i vječna sadašnjost.ʺ (Guy.Debord, Društvo spektakla & Komentari društvu spektakla, ARKZIN, Zagreb, 1999., str. 182. S francuskoga preveo G.Vujasinović)

          Pet temeljnih istina onog što „danas“ pokriva pojam ideologije kao nove medijske komunikacije svodi se na tehnološku začaranost digitalnom slikom, na kognitivni kapitalizam Velikog Mozga države-imperija, na pseudo-transcendenciju politike koju uvijek vode Drugi od papa do ajatolaha, od masona do mafije, od porno-kraljeva do petro-monarhista, na „istinu“ koja počiva na sustavnoj laži i koja se upravo ponosi time što je laž bez odgovora, te na Aristotela, koji je, kako je poznato, bitak shvatio upravo kao vječnu sadašnjost ili nunc stans.

Ako mislite da ovo možete razoriti sredstvima tzv. Ideologiekritik, onda ste glupi desničar, jer samo desničari „danas“ još vjeruju u to da je Kulturkampf najbolji put u izgradnju svijeta kao spektakla univerzalne laži. Ljevičari i dalje čitaju Žižeka, a to je kao da gledate po stoti put već viđeni skeč iz filma Braće Marx Dan na trkama (A Day at the Races) iz 1937. godine gdje Groucho uzima naivnome liku pet dolara iz đepa i uvjerava ga ovim riječima da to što vidi zapravo ne vidi:

Vjerujete li Vi svojim očima ili mojim riječima?

Ideologija nije pitanje vjere, nego kraja njezine Objave, kad umjesto Božjega glasa dolazi u središte slika golog Ničega. Zato je posljednja tajna propagande u onome što je Denis de Rougemont odredio tako što je kazao kako je najveća pobjeda đavola nad čovjekom to što ga je uvjerio u vlastito nepostojanje.

That’s all folks.