Žarko Paić

Knjigu Karla Krausa, Posljednji dani čovječanstva imao sam u vidu uvijek kad sam čitao Krležine drame Galicija/U logoru i Vučjak te romane Na rubu pameti i Zastave. Ostavimo sada one besmislene epitete kako je Fric Krleža zapravo hrvatski Kraus, jer je on s punim pravom mogao biti i naš Proust i Sartre, što li sve ne. Razlog zbog čega korelacije između ovih pisaca kao simboličkih apokaliptičara propale habsburške Monarhije iznova postaje pitanje intelektualne časti jednog uzaludnoga angažmana u pohvalu prosvjetiteljskoga kulta slobode i uma ne leži ni u čemu drugome negoli u analogijama između dva naizgled različita svijeta, modernosti i suvremenosti. Najznačajnija su filozofijska i književna djela, arhitektonska zdanja, glazbeni eksperimenti, likovna promišljanja, znanstveni dosezi nesumnjivo nastajali upravo u 20. stoljeću nakon I. svjetskoga rata koje u svojem dramskome kolažu monumentalnoga opsega obrađuje austrijski satirički pisac, glavni urednik i pokretač znamenita časopisa Die Fackel (Baklja). Posljednji dani čovječanstva imaju stoga istu stvaralačku i duhovnu dimenziju oslobađanja Europe od vlastite ukaljanosti genocidom i zločinom protiv Drugih kao i Chaplinova filmska komedija Veliki diktator u kojoj genij skeča i lakrdije ismijava totalitarnu kreaturu Adolfa Hitlera prije no što će stvarno svijet pretvoriti u pepeo Auschwitza i užas ratnih razaranja gotovo čitavoga svijeta. Usput, zar nije simptomatično da je sam Kraus na pitanje nekog novinara što misli o kaplaru-Führeru odgovorio kako mu na njegovo ime ništa ne pada na pamet. Ova knjiga, međutim, osim što je dijagnostika austrijskoga društva i njegova uzvišenoga raspada u doba „kad su operetni likovi igrali tragediju čovječanstva“, početak je i realizirani kraj ideje Knjige koja u formi diskurzivne kritike svijeta etičko-estetski najavljuje mogućnost spasonosnoga dolaska neke druge zore i svitanja s bakljonosnim znakom prolaza kroz apsolutnu tminu jedne umorne i sumorne civilizacije kao što to bijaše zapadnjačka.

          Kraus je svoju „knjigu“ koncipirao kao dramski kolaž sa složenom dijaloškom strukturom. Bit se njegove ne tek književne, već uopće spisateljske metode u najširem smislu riječi može nazvati avangardnom tehnikom montaže dijaloga i dokumenata. Ali, problem nije u „novosti“ ove metode koja je istovremeno postala ključnom za vizualnu umjetnost 20. stoljeća od dadaizma i nadrealizma, primjerice, do postavangardne medijske umjetnosti koja će dolaskom tehnosfere ili digitalnoga doba doživjeti posvemašnji vrhunac prihvaćanja u logici masovne kulture. Ono što je Krausovo djelo i pronalazak hibridnoga stila pisanja učinilo toliko radikalno-kritičkim sredstvom ogoljavanja same nihilistički obojane stvarnosti jest njezina sadržajna dvoznačnost ꟷ psihoza ratne apokalipse i ratnohuškačka propaganda. Bez novina kao tiskanoga medija Krausova knjiga Posljednji dani čovječanstva nije moguća. Štoviše, bez citata kao krunskoga medija posredovanja govora i kazivanja u doba totalne političke paranoje i neobaroknoga bijega u izmaštanu stvarnost kao utočište od traume Realnoga ne postoji to što čitamo i danas uglavnom gledamo kao Posljednje dane čovječanstva 2.0. Montaža (atrakcija) iz konstruiranoga svijeta medijskoga ludila počiva na citatnosti i zao je ova knjiga, hajdmo to tako apodiktički kazati, prvi istinski postmodernistički priručnik za radosnu apokalipsu. Zar ovo nije, pak, savršeni izraz Hermanna Brocha kojim određuje ono isto o čemu piše i Karl Kraus? Uglavnom, pogledajmo što sam autor u Proslovu svojeg djela kaže:

„Izvedba drame čiji bi opseg prema zemaljskome mjerenju vremena ispunio otprilike deset večeri zamišljena je za kazalište na Marsu. (…) Suvremenici koji su trpjeli da se zbivaju stvari što su ovdje zapisane neka pravo da se smiju stave iza dužnosti da plaču. Najnevjerojatnija djela o kojima se ovdje izvještava doista su se dogodila; samo sam slikao ono što su činili. Najnevjerojatniji razgovori koji se ovdje vode bili su doslovce izgovoreni; najzvučnije su izmišljotine citati. Rečenice čija je bezumnost neizbrisivo upisana u uho prerastaju u životnu glazbu. Dokument je figura; izvještaji se izdižu kao likovi, likovi skončavaju kao uvodnici, feljton je dobio usta koja se monološki glasaju; fraze stoje na dvjema nogama ꟷ ljudi su zadržali samo jednu.  (…) Jer svekoliku sramotu rata nadilazi sramota ljudi koji više ništa ne žele znati o njemu, podnoseći, doduše, da jest, ali ne i da je bio.“ (Karl Kraus, Posljednji dani čovječanstva: Tragedija u pet činova s predigrom i epilogom, Disput, Zagreb, 2015., str. VII-VIII. S njemačkoga preveo Sead Muhamedagić, redaktura prijevoda Damjan Lalović.)         

Nije, ipak, ova metoda za dijagnostiku zla i izopačenosti života u visokome društvu moderne opčinjenosti ugodom i lagodnošću prebivanja između salona za masažu, bordela i konjušnice za k.u.k. časnike i njihove obzirne dame bez kamelija ono što pripada dobu dokumentarnosti i citatnosti svijeta kao teksta. O, ne! Metoda je neobično dobro primjenjiva i u 21. stoljeću u doba naše vizualne suvremenosti kad digitalni kod prethodi govoru i jeziku, kad iconic turn prethodi linguistic turnu, kad užitak u narcizmu i voajerstvu ima daleko veće spoznajno-destruktivne mogućnosti raskrinkavanja ideologije od svekolikoga carstva semiotike i njezinih umnoženih znakova. Slika u doba tehnosfera postaje više od figure, više od alegorije, više od ludila izvještaja o ratnim zbivanjima i njihovim pozadinskim logističkim mahnitostima. I Krausovo baš kao i Krležino Kraljevo treba shvatiti kao transcendentalne forme kritike jezika i slike samoga društva i kulture satkanih na vlastitome duhovnome kretenizmu. U čemu je, dakle, ta analogijska razlika između Knjige koja oslikava unutarnju bijedu habsburške imperijalnosti u doba raspada i Knjige koja eventualno ulazi u bit suvremenosti kao tinovski kazano skalpel kaosa? Ako je neporecivo da je sadržaj ovog autentičnoga Krausova prikaz i predstavljanje same društvene laži rojalizma i katolicizma kao ideologije koja svoju čudovišnu geopolitičku glad za teritorijima Drugih na Istoku i Balkanu uvijek zakrinkava najvećim dosezima kulture i uma od arhitekture do glazbe, od književnosti do Wittgensteina, onda je bio u pravu Krleža kad je u eseju o Karlu Krausu napisao kako je pitanje „suvremene tragedije operetne stvarnosti“ pisac i urednik Baklje riješio u književnome smislu citatom.

„On je citirao nepatvorenu stvarnost i prilijepio je u svoj ratni album kao izrezak iz jednog kriminalnog vremena. (…) U tom i takvom citiranju ima šopenhauerovske romantične mržnje na sve što je ljudsko, a oštrina toga gledanja ostala je bez takmaca.“ (Miroslav Krleža, „Karl Kraus o ratnim stvarima“, u: ESEJI, 1, Oslobođenje, Sarajevo i Mladost, Zagreb, 1979., str. 82.)

I što nastaje kao psiho-socijalno-kritički afekt ovog albuma koji nije slučajno Peter Sloterdijk u svojem ranome djelu Kritika ciničkoga uma iz 1983. godine uvrstio u tzv. kardinalne cinizma I. svjetskoga rata, doba kad je nastao u ideji totalitarizam, kraj nacije-države, apokalipsa Zapada i dizajnerski funkcionalizam Bauhausa? Nastaje učinak totalnog rastrojstva svijeta, humor kao nihilistički skalpel, raskrinkavanje javnoga diskursa politike i morala, svođenje života na elementarne čestice okrutnosti biologizma. Fotografiranje masovnih ubojica sa svojim žrtvama i medijsko poigravanje s njihovim posljednjim uzdahom, izjednačenje heroja i kukavica dodatkom kakve treće figure u slici kao medijskome ornamentu uz lascivni ili krajnje benigni tekst iz posve drugoga konteksta. Kraus pokazuje svijet kao medijsku konstrukciju one logike koju Sloterdijk naziva logikom i-i, a to označava mogućnost da u istom nizu kao informacijskome rangu budu zastupljeni i geniji i idioti, enciklopedija i cirkus. To je kraj svake prosvjetiteljske iluzije kako modernost počiva na čistome umu i da je Weberov kult racionalizacije najviši stupanj ljudske civilizacije uopće. Posve suprotno, sve otklizava u bezdan i sam život postaje ono što Krleža u jednom drugom eseju o Krausu iz 1938. godine, naslovljenom „Uspomeni Karla Krausa“ kaže kako je

„Kraus imao neobično jako razvijenu, nagonsku, upravo paklenu slutnju kako stiže oluja, kako se javlja opasan vihor i kako će carski Beč doživjeti svoj neizbježni brodolom.  (…) Danas, kada je konac tu, on izjavljuje kako nema više ništa da kaže..“ (Miroslav Krleža, „Uspomeni Karla Krausa“, u: ESEJI 1, str. 106.)

Baš je to da ne samo Kraus više nema što reći na ono što se događa sa svijetom koji je postao suvremeni album sretnog suživota užasa, cinizma, gluposti i samoreklame kraj smislenosti ideje Knjige. Citat se nadomješta slikom kao citatom, a u doba post-tragedije kad umjesto bečkih opereta plešemo na hip-hop globalne uravnilovke bez stila i bez razloga nije nimalo važno je li književnost u formi romana ili drame, poezije ili proze, eseja ili feljtona dostojna razračunavanja s onim što sam događaj stvara od svojih čitatelja i gledatelja, naime, ravnodušne voayere koji iako im je već odavno svega preko glave i nadalje vjeruju da radikalna kritika sustavnoga kretenizma možda ipak ima nekog smisla. Vi sami procijenite je li to ispravan sud kao zaključak ovog zapisa s tri linka kao citata iz suvremenoga medijskoga cinizma. (Usput, i Krleža u onom svojem prvome eseju o Karlu Krausu i njegovu djelu Posljednji dani čovječanstva navodi njegova tri citata, pa zašto da to ne izvede i pisac ovog Krausova, zar ne?)

1. Jutarnji list – HDZ-ovac na ‘obljetnicu nevremena’ organizirao zabavu za 200 ljudi. Sve je završilo pijankom i tučnjavom!
2. Jutarnji list – Vandalizam u centru grada, uništen plakat posvećen velikom piscu: ‘Nekome u Zagrebu očito smeta petokraka!’
3. Putinov propagandist: Spalite morone u Europi. Neka biraju – Posejdon ili Sotona (bhstring.net)