Žarko Paić

1.

Razgovaramo li „Mi“ više uopće? Kakvo je to pitanje? Pa, to je jasno i psima koji čekaju spokojno ščućureni ispod stola da njihovi „gospodari“ konačno prestanu blagoglagoljati satima za jutarnjom kavom dok sunce već pada okomito na zvonik stare velegradske katedrale. Aristotel je podario tako jednostavno preciznu definiciju čovjeka kao bića koje ima govor (zoon logon echon). Ako mu je već podaren govor kao njegova bit, onda je samorazumljivo da govor govori kao što rijeka šumi, a ptice cvrkuću i kao što medvjed brunda i kiše rominjaju. Govoriti sam sebi u bradu, doduše, može biti dijalog vrijedan svake pozornosti pod uvjetom da čovjek u svojim rodno-spolnim modifikacijama još uvijek ima što za reći. No, sve je ponavljanje i vječno vraćanje jednakoga, pa je i Nietzsche katkad ili često, moren strašnim migrenama koje su ga satrle da je bilo gotovo nužno ono što je doživio s onim konjem istinsko „torinsko ushićenje“, govorio sam sebi u onaj ničeanski golemi brk da ga ni on nije razumio što on to govorka ili jeziča i je li to što govori samo još jedan novi genijalni ili nemušti aforizam, ditiramb ili pseudo-logička tvorba mišljenja prevladavanja nihilizma kao najgore bolesti europske metafizike.

Govoriti ne znači razgovarati, jer je raz-govor moguć samo onda kad uistinu želimo čuti i Drugoga što ima za reći, a to je ne samo rijedak slučaj, već se sve više čini i nemogućim poslanstvom. Naime, taj opjevani Drugi zaslugom ponajprije Lévinasa i Derride, uvijek se naposljetku svodi na zahtjeve egologije i egocentrizma drugim sredstvima. Zato je tzv. Drugi kao bit razgovora zapravo misterij objekta X.

2.

Nije li paradoks da ni jedan filozofski tekst nakon Platona u formi dijaloga nije nimalo inventivan i ne donosi ništa “novo”? Heideggerov razgovor s onim Japancem o jeziku u knjizi Na putu k jeziku nikad mi nije bio nimalo zanimljiv. Daleko je zanimljiviji i inovativniji Valéryjev dijalog Eupalinos ili arhitekt. Sloterdijk je nakon što je objavio trilogiju Sfere napisao razgovor sam sa sobom. Njegove postavke iz tog „razgovora“ analizirao sam u petoknjižju Tehnosfera. Inače, neoplatonizam našeg Nikole Gučetića iz Dubrovnika i njegova dijaloga o ljubavi i ljepoti bio je opsesivno vezan s obnovom ove forme diskursa.

Evo, zašto mislim da je s Platonom “propala” ideje dijaloga i metafizike kao razlike ideje i zbilje u čistoj formi ljudskoga kazivanja. To sam u Knjizi lutanja već kazao: s Aristotelom i Metafizikom i Organonom filozofija je zapravo na putu onto-logičke “imanencije”. Čovjek kao filozof više ne misli govoreći na trgu s Drugime, jer je Sokrat kao figura živoga filozofiranja mrtav, odnosno metafizika je njegovim samousmrćivanjem zbiljski izgubila svojeg namjesnika/subjekta. Filozofiranje se premjestilo u filozofiju kao raspravu, traktat, studiju, knjigu koja nadilazi dramsku formu dijalektike-eristike.

A to znači da je Aristotel onaj koji uvodi u mišljenje Grka i Zapada tehno-logos kao znanstvenu artikulaciju monologa apsoluta sa samim sobom. Hegel u Enciklopediji filozofijskih znanosti završava povijest filozofije kao povijest onto-logike s umom koji Aristotel oslobađa od svih platonskih “mitologijskih” ostataka kao što je to ponajprije ideja. Heidegger u svojim sjajnim predavanjima o Aristotelu jasno pokazuje da ideja kao bitak  postaja energeia i to je samo korak do novovjekovne spekulativne “velike priče” o duhu (Geist) koji ne može imati svojeg sugovornika u Drugima, već u samome sebi.

Hegel završava povijest metafizike kao metafizičku artikulaciju logosa kao spekulativno-dijalektičkoga auto-poiesisa. Mišljenje koje ne može misliti samo sebe, pa zato za Hegela nema “filozofije filozofije”, to je granica metafizike i ostaje zauvijek jer je rođena u bezdanu ideje i njezino je podrijetlo platonsko, dakle tamno i neodredljivo, pa zato ona divna alegorija o špilji. To je ujedno najgenijalnija slika mišljenja, ali i granica metafizike uopće. Čovjek nikad ne može izaći iz špilje bitka. Ako to i jednom učini, onda je to njegova smrt i prelazak u transindividuaciju čiste svjetlosti ideje božanskoga. Filozofija kao autopoiesis postaje tehnosfera i ona nužno mora biti napisana kao hegelovski novi totalitet u šest svezaka. Dijalog je, dakle, čista “umjetnost konceptualne tautologije” jer onaj koji misli nije više udvojen (Ja i Ti), već utrojen (tertium datur).

3.

Misliti samoga sebe kao autopoiesis nije moguće više u granicama jezika i zato je Wittgenstein morao napustiti poziciju Tractatusa, jer nije mogao dospjeti do same biti jezika iz njega samoga, već iz logike. Rekao bi Vanja Sutlić: treba čitati naslove filozofskih knjiga kao zadaću mišljenja i kao “program” mišljenja u dotičnoga mislioca. Nije, dakle, Ludwig Wittgenstein “slučajno” napisao baš svoju prvu i odlučujuću knjigu “filozofije jezika” pod naslovom Tractatus logico-philosophicus.  Čemu, dakle, ovo Logico uz Philosophicus? To je temeljni problem čitave metafizike od Heraklita preko Aristotela do Hegela: logika koja onto-logiju ograničava na mišljenje “o” bitku, biću i biti čovjeka.

Logika je dijaloga onkraj svake logike dostatnoga razloga, jer razgovor se vodi uvijek sa svrhom i bez svrhe, logički i alogički, i njegova je “bit” ne u izgovorenome, već u neiskazivome kao igri mišljenja sa samim mišljenjem. Problem s dijalogom kao raz-govorom jest u tome što je reduciran na logosferu i iz nje ne može izaći osim bijegom u  neiskazivost.

Zen-buddhistička “mudrost” performativne šutnje, ludizma i parabolizma samo je druga strana zapadnjačke metafizike, ona koja je reducirana na panteizam i a-logizam istoga. Pisati znači biti kroz slikovno-govorno otvaranje onog događaja iz kojeg nastaje i govor i smisao bitka uopće. Izvorno je u Platona u Sofistu na jednom mjestu logos određen kao slika (eikon) sabiranja onog razasutoga i taj se moment u Platona nikad zapravo nije dostojno tematizirao. Platon je morao napustiti ovu slikovnu “logiku” govora, jer mu inače koncept ideje koja dolazi iz božanskoga izvora dobra ne bi mogaobiti uvjet mogućnosti svekolike metafizike. Sve je začeto i određeno već u iskonu mišljenja i sve je stoga nužno rastemeljeno u suvremenosti s tehnosferom.

Ne može biti dobre slike tehnosfere koja bi se mogla mjeriti s Nam June Paikom i njegovim Misliocem koji gleda u TV-slike. To je još bila konceptualna video-ironija jer je oponašala Rodinova Mislioca. No, nakon toga nema više slike koja bi bilo što oponašala, pa bi AI koji misli u pozi Rodinova Mislioca bilo naprosto besmisleno mimetiziranje već mimetički mimetiziranoga.

Tehnosfera je samo ono „oko“ HALA 9000 iz Kubrickove Odiseje koje nas kao Kleeove slike “gleda”.

Govoriti nakon toga znači slušati ono neljudsko iz kojeg proizlazi bit govora onkraj granica jezika. Kraj dijaloga?

Sami zaključite!