Žarko Paić

1.

          Ako to kaže Fernando Pessoa u zapisima naslovljenim „Kritike“, onda to mora biti tako! Nemojte ništa drugo čitati jer su sve druge tzv. znanstvene knjige kao i drevne Sanjarice i proročka zaviještanja što se tiče budućnosti bezvrijedno naklapanje o ničemu. Pjesnika u povijesti svijeta nije bilo puno, pa oni koji s pravom zaslužuju taj dični naziv proizvoditelja novoga kako glasi doslovni prijevod grčke riječi poiesis, a na hrvatskome je stara riječ začinjanje ponajbolji prijevod uopće, nikad ništa ne govore uzalud. Svaka je njihova riječ dostojna uklesane ploče s više od deset tzv. zapovijedi. Tako je bilo u doba Grka s Homerom, u Rimu s Vergilijem, u srednjem vijeku s Danteom, u novome vijeku sa Shakespeareom, u modernome razdoblju s Baudelaireom i u suvremenosti s nasljednikom Camoesovih Luzitanaca koji nadilazi sve već viđeno i opjevano ikada. Evo, uvjerite se sami:

„Duboko sam uvjeren da u savršeno civiliziranom svijetu neće postojati druga umjetnost osim proze. Ostavit ćemo zalaske sunca samim zalascima sunca, a u umjetnosti njegovati jedino njihovo verbalno poimanje, pretačući ih tako u pojmovnu glazbenost boje. Ne bismo klesali tijela u kipove, ona bi sama, vidljiva i dodirljiva, zadržavala svoj pokretni obris i svoju meku mlačnost. Gradili bismo kuće samo da u njima boravimo, što konačno i jest njihova svrha. Pjesništvo bi služilo da se djeci približi buduća proza, jer poezija je uistinu infantilna stvar, mnemonička, pomoćna i početnička. (…) Pisati znači zaboraviti. Književnost je najugodniji način da se zanemari život. (…) Roman je priča o onome što se nikada nije dogodilo, dok je drama roman predočen bez pripovijedanja. Pjesma je pak izraz ideja ili osjećaja u jeziku koji nitko ne koristi, jer nitko ne govori u stihovima.“ (Fernando Pessoa, „Kritike“, u: Dražen Katunarić, prir., O romanu, Litteris, Zagreb, 2019., str. 437-438. S portugalskoga prevela Tanja Tarbuk)

Hoćemo li išta moći prigovoriti ovome? Primjerice, da je poezija bit jezika i da sve Pessoine proze od onih neognostičkih o đavolu i mjesečini, bankaru-anarhistu i druge nisu dostojne ni jednog njegova stiha iz jedine zbirke koju je objavio svojim imenom i prezimenom za života ꟷ Oporuka (Mensagem). Nadalje, da su sve njegove proze samo nastavak njegove poezije drugim sredstvima i da to isto vrijedi i za neke od najznačajnijih romanopisaca modernosti i suvremenosti (a pritom mislim na 19. i 20. stoljeće, ne i na ovo naše 21. stoljeće jer je ono po mojem sudu ne samo kraj poezije i kraj proze već i kraj umjetnosti u apsolutnoj mito-poetskoj prozi estetizacije tehnosfere) kao što su to Proust, Joyce, Durrell i Broch. Naravno, najznačajnijega književnika 20. stoljeća ostavljam paradigmatskim slučajem u kojem filmska slika prethodi jeziku, pa baš stoga nema ni jednog dobrog filma načinjenog po njegovim romanima i prozama.

Dokaz su filmovi Orsona Wellesa, Proces i Michaela Hanekea, Dvorac. Nemojte mi samo reći da ste uživali u njihovu pokušaju da nas uvedu u vladavinu oprostorenosti događanja (spatializing) namjesto prelaženja iz prostora i vremena proze u magiju filma kao u njihovim najboljim filmovima kao što su Građanin Kane i Bijela vrpca.

Kafka, dakle, nadilazi sve ovo što Pessoa iskazuje o vladavini proze nad poezijom i sintetičkome jedinstvu kazivanja jezika književnosti koji zapravo nema svoj povlašteni diskurs jer roman nije kao ni film, što bi rekao neomarksistički filozof Alain Badiou, čista forma ili žanr kao što to nije ni film, već se sastoji od drugih formi ili žanrova. Paradoks je našeg doba u književnosti da je „izraz ideja ili osjećaja u jeziku“, što Pessoa ostavlja za poeziju koju nitko ne koristi u zbiljskome govoru u tome što je baš Franz Kafka odbijanjem figure metafore doveo ideju književnosti do apsolutnoga zida jedne proigrane epohe.

Ta je epoha u znaku onog što je Hannah Arendt prepoznala u ogledu o Kafki kao pisca „mašinerije neljudskoga“. Je li, ipak kad se sve ogoli do krajnje supstancije doba koje u sebi priča priče u romanima kao onome što se nikad nije dogodilo, Pessoa imao pravo svojim navještajem budućnosti? U nastavku istoga teksta čitamo kako se umjetnost

„zasniva na životu, ali ne kao tvar nego kao forma. (…) Umjetničko djelo je misao koja je postala život: žudnja ostvarena sama sobom.“ (str. 438)

Naravno da jest, ali upravo to postaje problem ne u njegovu objašnjenju odnosa poezije i proze, već u onome što jest mnogo važnije od činjeničnoga stanja da nikad prije nije bilo više ni jednoga ni drugoga, a ta pošast količine i broja ne rađa veličajnom kakvoćom teksta, već upravo suprotno.

Učinak je dosada i apatija spram književnosti iz koje više neće proizlaziti (ovo je „moje“ proroštvo) nikakve velike ideje i konceptualna arhitektonika svijeta. Ono što će nastajati iz ovog duha kinematičke lakoće postojanja, bit će svodivost poezije i proze na dinamičnu konfiguraciju slika za čitanje kojih nije potrebno više književno umijeće i užitak u stilskome majstorstvu autora. Umjesto toga, potrebno je samo ono što teoretičari vizualnih studija i znanosti o slici nazivaju tako užasno profano ꟷ „vizualnom kompetencijom“.

2.

Pessoa sve to postavlja tako naizgled dramatski i gotovo manihejsko-dijalektički, da bi svojom prokušanom metodom književne figuracije samoga života sve navedeno doveo u pitanje, jer nastoji pokazati zašto je „njegov slučaj“ nakon Nietzschea zapravo gotovo nerješiv na tlu klasične metafizike. I kaže ono što je tako jednostavno i neporecivo, ali istodobno predstavlja svojevrsnu aporiju odnosa između ovog dvojega:

„Bio sam pjesnik nadahnut filozofijom, a ne filozof s pjesničkim darom. Obožavao sam diviti se ljepoti stvari, razotkrivati u neprimjetnim sitnicama pjesničku dušu kozmosa. Poezija na ovom planetu nikada ne umire. Možda su prijašnje epohe bile više pjesničke, ali ipak…“(str. 440)

A što ako je aporija rješiva na onome tlu što prethodi metafizičkome mišljenju Zapada, u samoj jezgri kazivanja (legein kao poiesis) u prvih filozofa kakvi bijahu Heraklit i Parmenid? Jezik kojim se iskazuje ono što ukazuje njihovo filozofijsko mišljenje bitka nije ni strogo „filozofijski“ niti, pak, egzaktno „pjesnički“. Usto, njihovi fragmenti i himne su trenuci nastajanja upravo onoga što Pessoa nastoji približiti modernome i suvremenome čitatelju polazeći od iskustva „samoga sebe“ u pisanju. Imao je, dakako, vrhunskoga prethodnika. Tko u mladenaštvu nije bio njegov privrženik a da je kasnije zabludio u područja prirodnih znanosti, mističnoga duhovnjaštva ili, ma i to je moguće, vjerujte mi, u zone institucionalne alkemije mešetarenja dionicama, jer poznavao sam jednog takvog brookera globalne uvaženosti koji je nekoć bio zadivljen kritikom nihilizma i lektirom Nietzscheova Tako je govorio Zarathustra. Pessoa je kao „pjesnik nadahnut filozofijom“ iskazao u svojim „Kritikama“ nešto krajnje dalekosežno za budućnost. Nadahnuće, naime, jest stvar duše (psyché), a ne duha (logos).          Filozofija je ljubav spram mudrosti i nužno mora kazivati logički i ontologijski, čak i kad se služi mistagogijskim govorom poput ezoterika i znalaca okultizma, dakle u simbolima i šiframa onog što je neiskazivo/neprikazivo. Filozofija ne može otuda, govoreći klasično metafizički, pasti u područje nadahnuća ili duše kao poriva kazivanja u poetskome diskursu naprosto stoga što je njezin temeljni pojam logos, a ne mythos. Katkad je preventivno dobro uvijek uzimati kao najvažnijeg svjedoka u ovim stvarima odnosa filozofije i umjetnosti Aristotela, a ne Platona.

Razlog je bjelodan. Aristotel piše logičko-znanstvenim „stilom“ i o drami i o poeziji, jer njegova Poetika nije Platonov spoj Sokratove eristike i mitskoga diskursa bliskoga umjetnosti poezije kao što je to najvjerodostojnije izvedeno u alegoriji o špilji u dijalogu Politeia. Kako to ono „drugotno“ koje je pripadno sferi razmišljanja o već dogođenome u jeziku kao sklopu riječi može „nadahnuti“ ono što je samo o-sebi kazivajuće začinjanje u smislu proizvođenja „novoga“ (poiesis)? Zar ne bi bilo razumnije kazati da poezija prethodi umjetnosti i njezina je bit, te da stoga što pjesnik stvara nove riječi i nove kontekste njihove uporabe obogaćuje jezik sklepajući i skladajući poetičke događaje kakvi se prije njega nikad nisu uopće dogodili? Primjer je, naravno, Pindar, a prije njega besmrtni Homer.

Pessoa dobro zna da je on „kao takav“, onaj koji se naziva „pessoom“ što na portugalskome znači osoba, hibridno biće najvišeg mogućeg stanja križanja filozofije i umjetnosti i da je ta hibridizacija svagda ona koja se zbiva zamjenom mjesta u okviru tradicionalne ontologije kao metafizike. Zato „pjesnik nadahnut filozofijom“ nužno postaje „filozof nadahnut pjesništvom“ kakav bijaše i Nietzsche, onaj koji je najradikalnije nakon predplatoničkih mislilaca poput Heraklita i Parmenida preuzeo na sebe zadaću mišljenja i dužnost prevladavatelja granica jezika metafizike. Sve je to moralo završiti ili shizo-sudbinom kao u slučaju pisca Volje za moć ili, pak, pronalaskom novih 75 heteronima koji svi odreda imaju svoju autentičnu osobnost i svi su nastavak Fernanda Pessoe drugim sredstvima jezika. Ludilo je bit metafizičke epohe i njegovi su namjesnici filozofi i pjesnici nadahnuti govorom onkraj granica jezika, koji je i za logičko-matematičkoga Wittgensteina u konačnici čista mistika faktičnosti.Još nešto.

Pessoa nije, dakle, „prozaik nadahnut filozofijom“, jer bi to bila logička besmislica i loš humor modernosti i suvremenosti samoga života. Onog „strašnoga časa“ kada proza sve poetsko u sebe usisava kao onaj banalni Duchampov stroj za pravljenje magle ili readymade zvan „Sušilo za boce“, tada nije samo poezija svoje odvrtila, već se to istom mjerom odnosi i na filozofiju. Ali njezin je prevladavatelj i dokidatelj druga vrsta „nadčovjeka“, ono što proizlazi iz biti znanosti, a ne zove se žudnja za apsolutnim znanjem o bitku, već logikom informacije koja proizvodi nove informacije i sve to se događa samo-o-sebi i samo-proizvodno (autopoiesis) kao bit tehnosfere. I koliko god se Pessoa upinjao da „spasi“ poeziju od ove svečane propasti u ideji realizacije filozofije kao kibernetike kojoj slika umjesto jezika podaruje bit događanju, čini se da je napor uzdaludan.

Preostaje, naravno, svjedočanstvo ovog stilski nepatvorenoga ispisivanja književnih figura i metafora poput „ključa u vratima, čavla u zidu, brkova nekog mačka“. (str. 441)

3.

Roman kao eksperimentalna forma vladavine demona proze u formi destrukcije jezika sa svim popratnim posljedicama ovog postupka već je bio na djelu 1960ih godina pod nazivom „novoga romana“ u Francuskoj. Najznačajniji predstavnik ovog neoavangardnoga tipa proze bio je Allain Robbe-Grillet, scenarist slavnog filma Alaina Resnaisa Prošle godine u Marienbadu iz 1961. godine. Nije mi nakana ovdje tumačiti značenje ovog filma. Dostatno je samo ukazati na to da je njegova „negledljivost“ ili „hermetizam“ istovjetna onome istome što je krasilo i ideju „novoga romana“. No, stvar je u ovome. Kad jezik više ne priča nikakvu reprezentaciju svijeta, jer je već sam svijet od Artauda postao „okultni svijet mahnitosti“ samoga mišljenja kao događaja drukčijeg života, tada ni proza (jezik) ni film (slika događaja) nisu više nastavak književnosti drugim sredstvima onog ne-predstavljivoga kao što je to navodno i sam „život“. Pessoa je dobro znao da je život forma univerzalne fikcije ili privida onoga što ne stoji više iza života kao neka jeftina metafizika u drugome ruhu.

Pitanje o budućnosti romana nije „otvorena“ knjiga kako se inače mnogima čini jer svi i svatko „danas“ piše roman iako je njegova neodredljivost ravna iluziji kvantne teorije u suvremenoj astrofizici nakon što je teleskop James Webb „zavirio“ u horizont događaja „iza crnih rupa“. Pessoa je vrhunski i jedini pravi svjedok sudbine književnosti u doba vladavine tehnosfere u 21. stoljeću. Razlog je bjelodan.

On piše i misli iz iskustva Drugoga i procesa postajanja „novoga“ kroz jezik kao mrežu događaja u kojima se ne događa ništa drugo negoli avantura samoga jezika koji prelazi granice jezika kao granice forme poezije i romana, poezije i drame, poezije i…filma. Njegov dvojnik nije više Nietzsche, već upravo onaj književnik kojeg je nemoguće „kinematizirati“ iako je ostavio u nasljeđe prozi 21. stoljeća metafizičku i simbolički moćnu sliku svijeta kao mreže u kojoj sve što jest postaje „proces“ i „preobražaj“ do posljednjih granica iskazivosti.

Franz Kafka je nesvodivi dvojnik Fernanda Pessoe i to je ono što je posljednja oporuka moderne i suvremene književnosti.

4.

Pessoa o ovoj stvaralačkoj ludosti „metafizičke epohe“ svijeta koja nas i nadalje omotava svojim sluzom poput jezovita i čudovišnoga Aliena kaže i ovo. Uzmimo da je to savršeni citat za kraj ovog fragmenta kaosa koji se zove tako „ludo“ već kako se zove.

„Kada luđak zna da je lud, više nije lud. Blizu smo buđenju, rekao je Novalis, kada sanjamo da sanjamo.“ (str. 492)