Žarko Paić

Korelacije između dvije najvažnije umjetničke figure manirizma 16. stoljeća i nadrealizma 20. stoljeća kao što su to Giuseppe Arcimboldo i Salvador Dalí uspostavljaju svemoć onoga što nije slikarska, već kraljevska književna figura. Naravno, riječ je o metafori. U drugome dijelu svoje nezaobilazne teorijske knjige o tom problemu Gustav René Hocke autoritativno, manirom refleksivnoga znalca, iskazuje kako je metafora

ʺkraljica figura riječi, najduhovitija i najoštroumnija, najdivnija i najplodnija. (…) Najviši cilj poezije André Breton definira na isti način kao  i Tesauro: ‘Usporediti dvije stvari koje su uzajamno krajnje udaljene ili – posve druga metoda ‒ suprotstaviti ih na iznenađujući način.’ (…) Sinonim za metaforu postaje mahnitost. Pjesnik, matematičar i luđak imaju za Tesaura nešto zajedničko.ʺ (Gustav René Hocke, Manirizam u književnosti – Alkemija jezika i ezoterično umijeće kombiniranja, Cekade, Zagreb, 1984., str. 62 i 64. S njemačkoga preveo Ante Stamać)

Drugi dio Hockeove knjige naslovljen je simptomatično „Svijet u slikamaʺ. Bilo bi neprimjereno ipak tvrditi da je jezik metafore u ontologijskome smislu onaj koji prethodi slici. Na taj bi se način i Arcimboldo i Dalí sveli na „ilustratore“ ideje kao metafore, jer je to dobro poznato ne samo Wittgensteinu, već i Jean-Luc Godardu, da nam se svijet ne pokazuje nikad izravno. Uvijek smo u posredovanjima, bez obzira služimo li se riječju ili slikom. Postoji i ono treće i danas presudno sredstvo mišljenja koje nadilazi povijesnu moć jezika i slike. Posrijedi je broj kao simboličko posredovanje mišljenja kao konstrukcije i svijeta kao konstelacije odnosa između ideja i fenomena. Dvije metode o kojima Hocke govori kad uzdiže moć metafore u manirizmu su usporedba onog što je naizgled neusporedivo i njihovo suprotstavljanje.

Metafora, dakle, spaja nespojivo samo onda kad je svijet u slikama postao prostor-vrijeme vladavine mahnitosti pjesnika, matematičara i luđaka. Takav je svijet u svojoj biti ništa drugo negoli zrcalo u kojem se pojavljuju izokrenute stvari kao simboli onoga što više ne postoji u svijetu, već je relikt nekog odavno iščezloga svijeta. Paradoks je, dakle, ovaj. Da bi se uopće moglo govoriti o manirizmu kao umjetničkome stilu koji je obilježio 16. i 17. stoljeće i to kao neželjeno dijete barokne težnje za prestabiliranom harmonijom svemira i ljudskoga duhovnoga umijeća eksperimenta i kombinatorike, bilo je gotovo nužno da se u okružju nadrealističkoga pokreta uspostavi Moć metafore i alegorije u estetskome smislu. Bilo je nužno da se Dalí uznese do one točke stvaralačke sublimacije koja proizvodi učinak stvaranja svojih dalekih slikarskih prethodnika.

Tu sam na strani Borgesa. Dalí je, dakle, porodio Arcimbolda, a ne kako bi to bilo ‘zdravorazumski’ logično autor fantastičnih portreta komponiranih od cvijeća, voća, povrća, grana, lišća autora Paranoidno-kritičke samoće i Geopolitičkoga djeteta koji gleda rođenje novoga čovjeka. Mi, koji iz položaja posthistorijske refleksivne svijesti živimo od konceptualnih igara i tvorbe povijesti kao muzealiziranoga događaja napretka i razvitka ‘krika i bijesa’ historije, ne činimo ništa drugo negoli što pokušavamo ovu fragilnu suvremenost po svaku cijenu odrezati od onog što joj je idejno i stilski prethodilo.

Što mislim o Arcimboldu kao polivalentnom umjetniku, majstoru kostimografije i portreta s tim pretjeranostima i grotesknim „dodacima“ na glavama okrunjenih i neokrunjenih vladara? To je sinkretička, eklektička i hibridna mahnitost pjesnika, matematičara i luđaka.

Nije stoga uopće teško dospjeti do scientiae analogiae i kazati da je s njime otpočela postmoderna citatnost i alegoričnost, ironiziranje i karnevaliziranje svijeta u slikama. Otpočelo je doba u kojem slika postaje matrica svih eksperimenata s metaforom naprosto stoga što je ključna riječ manirizma ‒ perverzija. Ništa nije tako kao što jest i sve postaje metafora za nešto drugo čega više nema. Taj efekt izobličenja i izokrenutosti događa se upravo tako što mu je podloga i platforma za sve mahnitosti ove alkemijske i ezoterične kombinatorike ideja ideal ljepote, ono kanonsko uspostavljanje renesansnoga duha obnove antike uz pomoć tehničkoga izuma perspektive i naturaliziranja mitološke svijesti. Drugim riječima, bez matematike i anatomije prirode kao ljudske prirode ne postoji mogućnost da se svijet u slikama preobrazi u svoju perverznu verziju simulakruma ljepote. Ta sličnost s izvornikom u ovoj mahnitoj igri jezika, slike i broja postaje iluzija ljepote koja poružnjuje, biva izložena propadanju tjelesnoga obličja i stoga se kao jedina mogućnost sublimacije nudi začaravanje svijeta kao estetičkoga laboratorija ništavila.

Dalí je stvorio najznačajnije slike nadrealizma polazeći upravo od ove ontologijske perverzije, u kojoj udaljeni svjetovi komuniciraju s pomoću metafore kao alegorije. No, ne postoji nikakav novi hermetični kôd njegova slikarstva, niti ga se može naći u njegovu sjajnome romanu Nosorog iz 1956. godine kao simbola geometrije i nevinosti. Ništa izvan ove začaravajuće matrice perverzne ljepote, koja više nije ideja u sklopu srednjovjekovnih transendentalija jednoga (unum), dobrog (bonum), istinitoga (verum) i bića (ens), ne postoji drugo osim osamostaljene ljepote (pulchrum).

I zbog toga je svijet postao slikom vlastite dekadencije u zrcalu mahnitosti upravo onog čudovišnog događaja koji je prvi najavio baš Dalí svojom slikom iz 1943. godine. Slika naslovljena Geopolitičko dijete gleda rođenje novoga čovjeka istinsko je remek-djelo manirizma kao nadrealizma upravo zato što je njezin konceptualni okvir djelo ontologijske perverzije. Ono što se ponovno rađa nije tek monstrum užasa i nuklearnoga misticizma, već mogućnost nastanka novoga iz duha velike umjetnosti. Ono spasonosno ima boje zemlje i zraka, ima sinkretičko-eklektičko-hibridne znakove spoja nespojivoga, religiozne nade i estetičke mahnitosti s kojom svijet poprima obrise onih figura koje u nadolazećem vremenu ostaju simboličnim misterijem ljepote i smisla života. Na ovoj su slici majka i dijete te jaje iz čije ljuske izlazi novi čovjek sve drugo a ne geopolitički užas razaranja.

Slike prethode jeziku, a broj alkemijskome umijeću spravljanja života iz epruvete. Ono što preostaje unatoč stalnome zahtjevu za izgonom iz ovog svijeta peta je skolastička transcendentalija, ona bez koje sv. Toma Akvinski ne bi mogao dospjeti do sinteze Boga i ljudskoga dostojanstva u mišljenju i vjeri, a Arcimboldo i Dalí do savršenstva figuralne metafizike razobličenja svih stvari ‒ ljepota.

Pulchrum est quod visum placet.