Žarko Paić

Najkolosalniji promašaj u povijesti drame koji vrijedi poslušati nekoliko puta uzastopno na youtube jest drama koju 1971. izvodi legendarni srpski glumac Ljuba Tadić pod nazivom Odbrana Sokratova i smrt a autor je ovog djela naravno najveći filozof u povijesti Platon. Kao gimnazijalac i student, koji je tek počeo čitati klasičnu filozofijsku literaturu, uživao sam u načinu kako je to Tadić kazivao i nisam bio u manjini već u nadmoćnoj većini njegovih poklonika. Stasom i pojavom, glumac koji je sjajno utjelovio i Sofoklova Kralja Edipa i Edipa na Kolonu na dubrovačkim ljetnim igrama, bio je uistinu karizmatska osobnost. Iz njega je strujala energija i moć proživljene egzistencije stvarnog Sokrata kojeg atenski oligarsi osude na smrt ispijanjem otrova pod optužbom da svojim filozofskim naukom kvari mladež. Jednom sam rekao kako je zapravo Sofoklo napisao svoje glavne tragedije baš za Ljubu Tadića, jer je dramatičar kao orfički vidovnjak vidio u nadolazeću budućnost iz koje su ga gledale one besmrtne i božanski uzvišene, ogromne oči Glumca koje su bez riječi ulazile u prostor-vrijeme grčke tragedije i u dušu promatrača odjednom i neposredno. Pisao je isto tako Euripid svoje strašne drame i za fantastičnu Irene Papas, ali ona se u tragično doba Grka vjerojatno drukčije zvala.

Na jednom predavanju Vanje Sutlića, kao usputni komentar uz Hegelovu analizu Antigone i onog tragičnoga uopće, filozof se dotaknuo i Tadićeve drame. Spomenuo je da je riječ o nerazumijevanju biti filozofijskoga govora koji se u Sokrata i Platona pojavljuje u dijalozima. To onda stvara pomutnju, jer je drama dijalog i monolog, a Platonova Apologija nije književno djelo, odnosno nije napisana u dramskome načinu kazivanja zato što sudionici u dijalogu, primjerice, Protagore, nisu dramski likovi, već Sokratovi sugovornici. Dijalog je kao filozofijska forma diskursa nakon Aristotela izgubio svoju vjerodostojnost. Obnova dijaloga u neoplatonizmu renesanse bila je neuspjeh iz dva razloga: epigonske nemisaonosti i gubitka značenja dijaloga kao filozofijske forme kazivanja. Da sažmem. Sutlić je jasno i odlučno branio dostojanstvo filozofije u razlici spram umjetnosti polazeći od logosa protiv mythosa. Tako ni Nietzscheova knjiga Tako govoraše Zaratustra nije roman u filozofijskome ruhu, iako se Nietzsche nakon Platona jedini osmjelio promijeniti tijek povijesnoga ozakonjenja diskurzivnih formi kazivanja same filozofije.

Vratimo se Tadićevu kazivanju i njegovim mitskim očima koje bi i kiklopa Polifema u onoj čudovišnoj Odisejevoj špilji natjerale da zanijemi. Znam i jasno mi je od samoga početka da njegova drama klizi uz rub autentičnoga remek-djela i didaktičke „pedagogijske poeme“ za buduće studente filozofije i klasične grčke kulture. Usto, razlika između filozofijskoga dijaloga i književne forme drame proizlazi iz nepremostive razlike pojmovnog govora univerzalnosti i književne priče singularnosti života. Svi suvremeni pokušaji povezivanja i stapanja jednoga s drugim bili su relativno uspješni i apsolutno neuspješni.

Ono što ova knjiga Kaosa neprestano propituje, istražuje, promišlja jest mogućnost tzv. refleksivne diskurzivnosti na rubovima svih postojećih formi kazivanja. Tadićeva Apologija u suvremenoj je umjetnosti dramskoga kazivanja događaj bez presedana. I zato ću promijeniti stav koji sam na početku ove bilješke apodiktički zauzeo. Ne, nije to kolosalni promašaj, već najveći doseg i kraj mogućnosti istinske drame uopće. Zašto? Zato što Sokratov odlazak u smrt, ono što bi Artaud nazvao ubijenim samoubojstvom filozofa, predstavlja najmračniji događaj u povijesti Zapada, njegov naviješteni kraj kao takav. Posrijedi je ispovjedni govor utjelovljene ideje slobode koja se u liku Sokrata nepokorno odlučuje obraniti dostojanstvo filozofije kao autentičnoga života pred vulgarnim sudom uzurpirane javnosti.

Sokrat govori na sudu upriličenom s tužiteljima i braniteljima o svojem slučaju i optužuje moralnu i političku bijedu atenske oligarhijske demokracije. Nakon Sokrata i njegova procesa,  postoji još samo proces Isusu Kristu kojeg organiziraju židovski farizeji. Ali to više nije obrana filozofije kao smisla života u ovom svijetu i odlazak u drugi svijet kojemu smrt podaruje smisao, thanatou melete, već priča o nužnosti žrtvovanja Bogočovjeka za mesijanski cilj povijesti.

  Tadićeva drama nadilazi sve druge (mono)drame ikad izvedene zato što je to pohvala smislu egzistencije iz biti slobode kojoj ni smrt ne može ništa. Platon je besmrtan, Sokrat uzvišeno čist u svojoj slobodi kao apologiji života u mišljenju, a Glumac Ljuba Tadić zajedno s njima u Hadu izgovara onaj čuveni refren dok ga slušaju i homerski bogovi i nimfe i muze, i heroji i oligarsi, i tužitelji i branitelji, i filozofi i tragičari, svi, baš svi umni i neumni, jer govor je bit čovjeka.

‒ Građani atinski….