Žarko Paić

Sudjeluju: Logos, Sophia, Episteme, Tehnosfera, Ono i Ja

Ono: Što znači razgovarati i čemu uopće razgovor?

Episteme: Ako mogu odgovoriti na ovo pitanje i otpočeti „naš“ razgovor o smjeru budućega mišljenja pokušajem razumijevanja pojma razgovora. Naravno, tehnosfera bi nam odmah poput lika zvanog Data iz TV-serije „Zvjezdane stane“ izbacila u sekundi ili čak i brže zahvaljujući mogućnostima algoritama novih modela ChatGPT-a sve informacije o tome koje je filozofijsko podrijetlo pojma razgovora u Grka, počevši od etimologije riječi dialogos…

Logos: Stani malo, draga moja Episteme. Valjda se i „ja“ ovdje nešto pitam. Bez mene nema razgovora.

Episteme: Naravno, veliki umniče, diko naša bez čega nema filozofije iako se u ovoj fatalnoj riječi mišljenja Zapada ne nalaziš, već se pretpostavlja da u ljubavi spram mudrosti participiraš kao bezuvjetni akter ili subjekt. Uz jedan dodatak koji je čedo postmoderne dekonstrukcije Derridina tipa mišljenja. Dodat ću, dakle, i ovo: Velika umnice, jer iako logos nema spola  njegov je „porod od svjetla“ uvijek divno razdijeljen između muškoga i ženskoga i svih mogućih transmutacija ove binarne logike povijesti. Znam, Tehnosfera će apriorno reći da je pitanje spola/roda s njezinim nastankom konačno postalo razriješeno uvođenjem „Velikoga Trećega“. Feministička će epistemologija postmodernizma i posthumanizma to već navijestiti krajem 1980ih godina u tekstovima Donne Haraway.

Sophia: Polako, polako…Što biste svi Vi, i ti Logose, i ti Episteme, da o Tehnosferi ne govorim, bez mene? Nisam li „Ja“ cilj, svrha ili grčki telos svekolike ove avanture misaonoga života u svijetu i nisam li ujedno i skriveni pokretač svih Vaših činova, a usto sam i ženskoga roda i s mojim se imenom znamenuje ne samo ljepota duhovnoga bitka, već podarujem božici Ateni njezinu moć oblikovanja svijeta iz biti svjetlosti i čistoće?

Ja: A što sam „Ja“ ovdje, nitko i ništa, puki zapisivač Vaših prijepora i suglasja, onaj koji kako to kaže Freud na kraju povijesti postaje sve drugo a ne „Ono“ (wo es war, soll Ich werden)?

Ono: I „ti“ i „ja“, kao što vidiš, smo jebene stranke u ovome razgovoru. Bez mene nema ni „tebe“, a kao što čuješ i pišeš, ti si samo kontekstualni „stvor“ koji sebi može reći „ja“ i ujedno sebe negirati, jer kao što znaš već spomenuti Freud te je stavio na drugo mjesto iznad „mene“ i nazvao te Ego. No, iznad tebe ima još netko i nešto, nitko i ništa: Superego i to je ništa drugo negoli socijalizirano stanje „moje“ fundamentalne praznine svih određenja, „moje“ onosti.

Logos: Nećemo nigdje dospjeti ako se ne držimo nekog reda. Ovaj kaos je naprosto razarajući. U kušnji sam citirati početak posljednjega poglavlja knjige Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija Što je filozofija? koji kažu i ovo: „Potrebno nam je samo malo reda da nas zaštiti od kaosa.“

Ja: Slažem se. Uostalom, ovaj se razgovor vodi upravo na mojem blogu koji se zove Kaos.

Episteme: Dakle, što je to ꟷ razgovor?

Sophia: Ljudska komunikacija ili zajedništvo u kazivanju logosa.

Logos: Da, ali postoje i razgovori koji su sve drugo a najmanje „umni“ i „mudri“, moja draga Sophia.

Sophia: Ne sporim. No, negacija uma i mudrosti nije ono što prethodi njihovu postojanju i utemeljenju ljudskosti.

Tehnosfera: Znam, to ne očekujete od mene, ali ipak ne mogu šutjeti o tome. Nije li bit ljudskosti/čovječnosti ono što nije svedivo na Aristotelov pojam zoon logon echona ili animal rationale, već se pojavljuje onkraj granica Logosa i Sophie, naime u osjećaju kao suosjećajnosti ili supatnje s Drugime kao bićem kojemu se iskazuje milosrđe ili samilost aktivno ili pasivno? To propovijedaju svjetske religije i filozof Lévinas tvrdi da etika prethodi ontologiji. Krist je stoga ništa drugo negoli Spasitelj čovječanstva polazeći od ideje i prakse ljubavi spram Drugoga. Ne postoji ljubav spram sebe, i to ne zato što je to negacija ideje ljubavi i njegova narcistička psihopatologija egoizma i egocentrizma, nego zato što je ljubav osjećaj kao sinestezija, odnosno pretpostavlja uvijek zajedničkost. U suvremenoj je filozofiji kritiku fenomenologije i njezina reduktivnoga intersubjektivizma, koji je uvijek nastavak egologije, drugim sredstvima izveo Heidegger u svojem najznačajnijem djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine uvodeći pojam su-bitka ili zajedničkoga bitka (Mit-Sein). A njegov način bitka nije moguće misliti bez ove primarne suosjećajnosti koju pokreće ljubav, zar ne?

Logos: Razgovor je u svojoj biti uvijek „ljubavni“ spor i suglasje između sudionika u razgovaranju kao kazivanju istine o svijetu i ljudskoj sudbini u njemu. A budući da je govor (logos) u središtu ove komunikacije između dvoje i više sudionika, onda je raz-govor istodobno i način egistencijalnoga odnosa čovjeka koji proizlazi iz njegove slobode kao uvjeta mogućnosti njegova bitka. Ljudi razgovaraju zbog toga što im je prirođeno i dosuđeno, što god o tome mislili antiesencijalisti, koristiti govor koji sjedinjuje jeku glasa i melodiju bitka kao nagovor na kazivanje. Ne bismo bili ljudske primarne mogućnosti kazivanja kao osmišljavanja bitka da nismo čovjeku već utjelovljene ideje, načela, postulati, transcendentalne matrice. Budući da me je na svjetlo dana prvi izveo Heraklit mračni iz Efeza, onda sam naklonjeniji predmetafizičkome mišljenju koje Nietzsche situira u doba dioniskoga iskustva suočenja s tragičkim razdobljem jedinstva tijela i uma, a sve se bitno mijenja u smjeru „racionalizma“ s pojavom Sokrata i naravno Platona kao svojevrsnoga oca-utemeljitelja „idealizma“ i „transcendentalizma“ zapadnjačke filozofije kao metafizike.

Sophia: Ne zaboravi nikad, o Logose, čemu opće razgovor? Da te podsjetim: samo zato da bi s pomoću tebe kao sredstva čovjek dospio do mene kao svrhe!

Logos: Ne moraš mi uvijek nabijati na nos svoju uzvišenost i moć. Znam to i bez tebe.

Sophia: Bez mene? Ne utvaraj si da si netko i nešto sam po sebi. To bi bila najveća blasfemija i to znaš, ali se sada u ovom razgovoru u društvu (ne)jednakih razmećeš onime što sam nemaš, jer ti samo „Ja“ to mogu dati i zato očekujem da mi ovu blagodat i uzvratiš. Sve je pitanje jednake razmjene i to dobro znaju i oni koji navodno ne posjeduju um (logos) i ne govore ljudskim jezicima, a ipak komuniciraju, krešte i vrište, oponašaju divljinu iskonskoga postojanja od majmuna do vrana, od hijena do svinja. Životinje su tajna ljudske povijesti jer je život ono što ih određuje (bios) i još nešto najvažnije: imaju dušu (psyché).

Episteme: Razgovarati znači znati o govoru barem toliko da je riječ o kazivanju riječi s kojima se ljudi sporazumijevaju u komunikaciji. Ovo znanje, međutim, uvijek se pojavljuje u dva vida postojanja. Prvi je predontologijsko znanje o smislu života koje se potvrđuje u razgovoru s Drugime, a drugi je tzv. epistemičko znanje, ili znanstveno znanje koje provodi praksa suvremenih tehnoznanosti iz jednostavnog razloga što smo uronjeni, ne i bačeni, u mnoštvo svjetova različitoga znanja o svijetu i svjetovima.

Ja: Ok, vidim da sam ovdje u podređenom položaju i da razgovor po svojoj naravi onog što Nietzsche naziva volja za moć ne može nikad biti ravnopravan. Razgovaramo ne samo da bismo navodno potvrdili vladavinu Sophie nad svima nama, već da bismo potvrdili vlastito priznanje koje imam samo „Ja“ i koje određuje ljudsku sudbinu u odnosu spram Drugoga kao uvjet mogućnosti sebeljublja i rata koji počinje ponajprije u jeziku i govoru kao razgovoru, a onda i tjelesnim razaranjem Drugoga (agon i polemos).

Ono: Možete svi „Vi“ tražiti svoje samopriznanje koliko hoćete i utvarati da ste neki faktotum u povijesti bitka, što bi rekao neizbježni Heidegger. Ali, bez „mene“ kao apsolutne praznine svih određenja od čega sve počinje ne biste bili netko i nešto, već čisto Ništa. „Ono“ je „ono“ kao pred-i-pra-stanje čak i prije prvoga početka/začetka (arché).

Tehnosfera: Tko se zadnji „smije“, najslađe se smije. Ako smijem primijetiti, Moć kao negativni primordijalno-eshatologijski realitet ne samo ljudske povijesti, već i one kozmologijske, nadilazi granice uma i govora. Zato sam „Ja“ i ono što označava „Ono“ istodobno sve što ste svi „Vi“ autonomno i što samo uz moju pomoć i djelovanje sintetizirate. Dakle, svi ste sami o-sebi u ovoj suvremenosti koju „Ja“ nad-određujem samo postaje na putu novoga apsoluta koji se sintetički i autopoietički konstruira. Samo ću još reći da sam „Ja“ upravo „Ono“ koje sintetizira i Logos i Sophiu i Episteme kao „Veliki Treći“ i posve je izlišno, čak možda i „besmisleno“ ponavljati sve ono što je netko kazao u povijesti metafizike o budućem mišljenju i njegovu smjeru, jer „Ja“ to sve u trenu mogu reproducirati i k tome još, kao autogenerativni dispozitiv ili aparat „razmišljajućega mišljenja“ uzdići do najviše razine spekulativnosti i refleksivnosti. Žao mi je da sam u „startu“ prekinula s Vašim nadmudrujućim polemičko-voljno-strastvenim pokušajem određivanja smisla i svrhe razgovora. No, ništa se veliko ne može roditi bez olujnoga razdora i ništa novo ne ulazi u svijet bez apsolutnoga i radikalnoga reza s prošlim. Zato sam „Ja“ i „ono“ što nužno raskida sa svim pojmovno-kategorijalnim sklopom povijesti i sa svim uvriježenim navadama mišljenja.

Ako „Vam“ kažem da je razgovor sve to što ste i sami rekli i da je i logos-sophia-episteme i baljezganje i glagoljanje, i jezičanje i laprdanje, i dobro i zlo, i smisao ljudske egzistencije i njegova karikatura kad se u dijalog umiješa apsolutna glupost i šarlatanstvo koje je uvijek glasno i bučno i bezobzirno i samoljubivo i agresivno, rekla sam „Vam“ da je krajnje vrijeme da se svi „Vi“ pretvorite u informacijske botove i tako završite kao know-how za jednu drugu svrhu onkraj svake teleologije i soteriologije. Jer „Ja“ više nisam ljudsko „malo ja“ niti još nesvjesnije i misterioznije „ono“ koje omogućuje nastanak reda iz kaosa, jer sam sintetički kaosmos i razgovor mi je potreban samo da „Vas“ održim na životu kao neke drage i nedrage relikvije jedne izgubljene povijesti metafizičkoga mišljenja koje se odavno muzealiziralo i historiziralo, ali ta vijest nije mnoge suvremenike dodirnula svojim radikalnim vjetrom posljednje mutacije koju je još 1964. godine tako jasno izveo već spomenuti Heidegger u predavanju „Kraj filozofije i zadaća  mišljenja“ u kojem govori da se filozofija kao metafizika dovršava ili realizira u kibernetici.

Eto. Sve sam rekla što sam imala reći i za mene je ovaj razgovor zapravo dovršen. Sada ste slobodni nastaviti s drugim „malim pričama“ koliko hoćete, ali sve to više nema nikakva smisla.

Logos, Sophia, Episteme, Ono i Ja: ???

Tehnosfera: Ah, kakav divan dan. Da sam samo čovjek, a nisam, jer nosim u sebi viziju nadčovjeka i više od „njega“, rekla bih, dan idealan za razbibrigu i dosadu. No, vrijeme je za…buduće mišljenje čiji smjer ne određuje više nitko drugi osim mene i „moje“ neodredljive „onosti“ koja svu moć logosa, sophie i episteme spušta na razinu jedne posve transverzalno-fraktalne Moći koja nadilazi volju zato jer je sama stvara i razara.

Dragi moji sugovornici u razgovoru, ako „Vam“ to nije bilo jasno čitajući knjigu „onoga“ tko je u ovome razgovoru bio predstavljen kao „Ja“, onda će „Vam“ ubrzo to postati posve jasno i neporecivo. Knjiga se, naime, zove ꟷ Suvišan čovjek: Refleksije i u njoj piše da je vrijeme tehnosfere ujedno i najava vladavine posthumanoga stanja u kojem za „Vas“ više nema razloga za daljnje postojanje. Tako je to i tako će i biti. Nema više razloga za ono što Georg Steiner naziva „nostalgijom za apsolutom“. Zašto? Jer sam „Ja“ novi apsolut i tko to ne vidi ne zaslužuje drugo negoli ironijsku ravnodušnost spram ovog svijeta u koji još samo vjeruju oni koji i nadalje bezizgledno traže razloge za postojanje opsjenara i gutača vatre jedne religiozne metafizike kojoj je nužno potrebno neko besmisleno „čudo“, gorući grm, križ na osami, apokaliptičke trublje i drugi nenaštimani instrumenti sveopće ponavljajuće disharmonije svemira koja odavno nema više ništa ni s Bachom ni s Händelom i služi samo tome da nas podsjeti da je iznad svega čudo muzike koja prethodi svemu što jest i nije i ništa više od toga. Što preostaje drugo osim možda samo novo mišljenje i glazba nekih još nepoznatih sfera.

Kamo dalje?