Žarko Paić

Njemački ekspresionizam obilježen je filmom Roberta Wienea Kabinet doktora Caligarija iz 1920. godine koji ima značajke i prvog horora u kinematografiji uopće. Horor označava nečuveni strah promatrača od događaja koji je uzvišeno-jezovit. U knjizi jednog od danas najistaknutijih filozofa filma Noëla Carrolla, Philosophy of Horror, Or,  Paradox of  Heart, Routledge, London-New York, 1990., autor govori o paradoksu horora tako što se vraća na objašnjenje Edmunda Burkea iz njegove glasovite knjige Philosophical Enquiry into the Origin of our ideas of the Sublime and Beautiful iz 1757. godine.

Sublimno ili uzvišeno jest najmoćnije estetsko iskustvo kao spoj straha i uzbuđenja, terora i strahopoštovanja. Posve dualistički usmjeren objašnjenju ljepote kao onog mirnog i spokojnog što nadahnjuje ljudsko oblikovanje lijepih predmeta u svijetu, a uzvišenoga kao izvora horora, Burke je mislilac ‘transcendentalnoga racionalizma’. Uzvišeno se, dakle, pojavljuje u oblicima nečuvenoga straha i baš to stvara izazito nesvodivo estetsko iskustvo, kao u romanu Mary Shelley, Frankenstein, primjerice.

Osjećaj intenzivnoga čuđenja i iznenađenja nastalog odjednom odlikuje uzvišenost podarujući mu snagu jaču od ljepote, jer proizlazi iz siline prirodnoga kaosa. No, ono što čini bit ovog osjećaja nadilazi i čuđenje i iznenađenost. Razlog je u bezrazložnosti užasa kao biti onog sublimnoga uopće. U tumačenju Carrolla, problem s horor filmovima je u tome što su rezultat ovog paradoksa. Naime, estetski užitak raste u gledatelja što je užas veći. Naravno, veće ne znači ništa kvantitativno, već kvalitativno. Nećemo ‘uživati’ valjda u remakeu Teksaškoga masakra motornom pilom ako žrtava bude više negoli u izvorniku i ako masakr postane užasniji zbog napretka u tehnologiji proizvodnje nazubljenih sjekača dotične multipraktične sprave ili alata. Ono ‘veće’ odnosi se na intenzitet osjećaja.

        Carroll potom uvodi u razmatranje i tekst ekscentričnoga pisca horora i gotičke proze H.P. Lovecrofta, Supernatural Horror of Literature, koji tvrdi da u trijadi kozmičkoga čuđenja, religioznoga iskustva i horora nastaje svojevrsni otklon od ‘materijalističke sofistikacije’. (Noël Carroll, Philosophy of Horror, Or,  Paradox of  Heart, Routledge, London-New York, 1990., str. 162.) Sažeto rečeno, za Carrolla je ovaj problem tzv. paradoksa horora u svezi emocionalnosti i racionalnosti onog što proizlazi iz nepojmovnoga sklopa sublimne katarze. Ovo je moj izraz, a ne Carrollov.

Mislim, dakle, da je umjesto o paradoksu horora u fimskome žanru suvremenosti bolje govoriti o sublimnoj katarzi jer gledatelj uživa u uzbuđenju, strahu i svojevrsnom racionalno-etičkome činu opravdanja neutraliziranja i suspendiranja zla u svijetu. Bez apsolutnoga ili  dijaboličkoga zla u liku čudovišnog patološkoga ubojice iz Carpenterova remek-djela Noć vještica ne postoji mogućnost ograničenog iskupiteljskoga čina nastavka života u dosadi i banalnosti moderne egzistencije. Sublimna katarza horora je bit ne samo filma danas, već ponajprije života u doba kaosa i entropije.

Zločin u 21. stoljeću nadilazi sve klasične oblike užasa koje smo gledali od Kabineta doktora Caligarija do Strave u ulici brijestova. Uostalom, topologija klasičnoga horora je uvijek malograđanska idila konzervativne i dosadne provincije. Tek će koncem 1990ih sve postati razmješteno u megalopolise u kojima narcistički psihopate kao u American Psycho režu kosti iz čiste obijesti i gađenja spram vulgarnog stila života marginalnih skupina. Što je to sublimna katarza danas u horor filmovima drugo negoli želja za vlastitim oslobađanjem od običnosti, trivijalnosti i banalnosti egzistencije kroz estetsko iskustvo onog što nadilazi sav taj globalni ekonomsko-političko-kulturalni užas življenja bez višeg smisla. Zbog toga je horor kao estetsko iskustvo i bijeg iz hiperrealne stvarnosti i pobuna protiv jednolikosti  života uopće. No, oboje, i bijeg i pobuna su samo napredovanje u ekstatičkome činu sve većeg užitka u strahu i to kao vježbe u doživljaju onog što je užasnije od užasa samoga. A to može biti samo realizacija horora u hiperrealnosti života.

Što je život za Baudrillarda u njegovu putopisnom eseju Amerika? Film.

A što je postao film u 21. stoljeću?

Horor sublimne katarze.