Žarko Paić

1.

U Nietzscheovu djelu Uz genealogiju morala: Polemički spis, koji je napisao između 10. srpnja i konca kolovoza 1887. godine u pansionu Sils-Maria u švicarskim Alpama, a koji je sam autor onako „skromno“ smatrao dodatkom spisu S onu stranu dobra i zla na jednom mjestu kaže i ovo:

„…Upravo je tu zla kob Europe – sa strahom od čovjeka izgubili smo i ljubav prema njemu, strahopoštovanje pred njim, nadu u njega, čak i volju za njega. Prizor čovjeka sad čini umornim – što je danas nihilizam, ako nije to?…Umorni smo od čovjeka.“ (Friedrich Nietzsche, Uz genealogiju morala, AGM, Zagreb, 2004., str. 42. S njemačkoga preveo Mario Kopić. Redaktura prijevoda i pogovor Damir Barbarić)

Što, zapravo, ovdje čitamo o „čovjeku“? Ništa drugo negoli da je „čovjek“ kao „prizor“ ono što „čini umornim“ i što je valjda značajka nihilizma. Jer obilje snage, moć u smislu estetske fiziologije s pojmovljem energije i brzine, snage kao takve, sve je to suprotnost nihilizmu, zar ne? Umor predstavlja oznaku onog bića koje je može izdržati ustrajno i bez pokleknuća razviti neprestanu borbu s prirodnim silama i nagonima, pa zbog biološke ograničenosti ili, pak, naprosto iznemoglosti dolazi do zamora materijala (u fizikalnome smislu) i umora (u duhovnome smislu). Uostalom, metaforično kazivanje o umoru „od čovjeka“ pripada govoru a koga drugoga negoli onog čovjeka koji u liku filozofa-umjetnika Nietzschea piše ove rečenice o „zloj kobi Europe“. Umor nije stoga neka ravnodušna izvanljudska karakteristika nečega neljudskoga u rasponu od životinja do mitskih grčkih bogova. No, neka nas ne zavede ova raskošna figuralnost Nietzscheova stila. Zanima nas o kojem to „čovjeku“ on ovdje u spisu začudnoga naslova Genealogija morala uistinu govori.

Je li to čovjek kao tragični anthropos kakvog je imala u vidu antička mudrost grčke filozofije ili, pak, rimski pad u volju za moć i dekadenciju koja se uobičajeno pripisuje razdoblju zapalosti Republike u formu diktatura „ludih imperatora“ i proloma tzv. vandalskih germanskih plemena na granicama rimskoga carstva? Ili je to, možda ipak, onaj renesansni genij isklesan u Michelangelovoj radionici po uzoru na stasitoga Mojsija kad se iz pojma humanizma određuju granice čovjeka kao stvaratelja uzvišenih „ljudskih vrijednosti“ sukladno ideji ljepote koju ni jedna epoha u svjetskoj povijesti nije na tako smjeran i graditeljski uznosit način dovela do onoga što je uistinu sklad forme, sadržaja i prirodne oblikotvornosti kao kanona umjetnosti? Zar pojam „čovjek“ nije nadilazeći svim povijesnim epohama i podjednako tuđinski i stran svakoj od njih, što će se očito pokazati mjerodavnim upravo u razdoblju koje nazivamo riječju toliko samorazumljivom i čudovišno nepoznatom, riječju modernost.

Da, Nietzsche nije onaj koji bi prolongirao metafizičku strast za vječnošću kao „umornom“ postojanošću jednoga te istoga koje skrnavi svaku „novost“ i prezire vječnu novost bivanja (Werden). Nietzsche ne „vjeruje“ u Čovjeka kao univerzalnu opsjenu onog kantovskoga o-sebi (an-sich) i sve na tome izgrađene svjetonazore koji su nolens-volens rezultat monoteističkoga kršćanstva kao preokrenutoga platonizma za narod. Zato je Nietzscheov „čovjek“ svojevrsni fantom onkraj svih postojećih vrijednosti, onaj koji nužno mora dospjeti do figure nadčovjeka da bi mogao jasno i bezobzirno pokazati svu okaljanost i besmisao „humanizma“ i na njemu izgrađenoga pojma „čovjeka“ kao subjekta svekolike moralnosti kao utjehe i spasa od vlastita pada u bezdan nihilizma. Ako smo umorni od takva „čovjeka“, onda je to zbog toga što smo i sami njegovi relikti i fosili, posljednji tragovi jedne metafizičke laži da je život kakav ovaj „čovjek“ vodi posljednji razlog opravdanja njegove i naše egzistencije. Umjesto   Poncija Pilata i njegove ironije iskazane u lice Isusu Kristu ꟷ Ecce homo! ꟷ valja se zapitati: odakle uopće podrijetlo i izvorište ove temeljne riječi spoznajne teorije u doba realiziranoga nihilizma koje će na svoj navlastit način u drugoj polovini 20. stoljeća preuzeti Michel Foucault i s njom krenuti u pothvat drugoga rastemeljenja metafizike polazeći od sprege i sklopa modernoga nihilizma uopće, onoga koji povezuje znanje i moć.

Dakle, odakle proizlazi genealogija?

2.

Genealogija, za Nietzschea, označava metodu kritičkoga istraživanja podrijetla i razvoja moralnih koncepata i ideja, posebno onih “dobra” i “zla”. U ovoj knjizi Uz genealogiju morala analizira kako su se ti koncepti pojavili i to ne kao univerzalne istine, već kao izrazi odnosa moći između vladajućih “plemića” i “robova” koje su tlačili. Njegov je cilj razotkriti vrijednosti koje leže u osnovi “našega morala” i prevladati kršćansko-židovski “robovski moral” kako bi omogućio “prevrednovanje vrijednosti” i tako stvorio novu budućnost polazeći od lika nadčovjeka, ali ne kao biologijske „zvijeri“, već kao višeg ranga duhovnoga bitka onog „čovjeka“ koji nadilazi granice metafizike iako je stvoren unutar njih. Pogledajmo, nadalje, ključne aspekte ovog pojma koji je zaslugom Nietzschea, i kako rekoh Foucaulta, postao obvezujući za našu suvremenost.

•  Kritika moralnih predrasuda: Nietzsche dovodi u pitanje naizgled samorazumljivu i neupitnu valjanost moralnih vrijednosti otkrivajući njihove povijesne korijene.

(2) Podrijetlo i moć: Pokazuje da razlika između “dobra” i “zla” ne proizlazi iz biti stvari, već iz borbe i volje za moć grupa.

(3) Moral gospodara nasuprot robovskome moralu: Nietzsche opisuje pojavu „morala gospodara” od strane jakih, koji postavljaju vlastite vrijednosti, i “robovskoga morala” kao reakciju slabih, koji razvijaju ogorčenost prema svojim gospodarima.

(4) Ogorčenost kao pokretačka snaga: Robovskome moralu svojstvena je “ogorčenost” koja osuđuje vladare kao “zle” i reinterpretira vlastite vrijednosti kao “dobre”.

(5) Emancipatorni cilj: Kroz znanje o podrijetlu morala, čovječanstvo se može emancipirati od svoje moći i razviti novu, životno afirmativnu perspektivu.

Ukratko, Nietzscheova genealogija je povijesna i psihološka analiza podrijetla morala, koja kritički ispituje trenutne vrijednosti i nastoji prevladati postojeći sustav.

Nije li već filozofijski vrlo jasno istaknuta razlika njegova shvaćanja povijesti u razlici spram Hegelove teodiceje apsolutnoga duha? Uvijek treba čitati Nietzschea ne u kontrapunktu spram Kanta i njegovih „transcendentalnih iluzija“ svijeta, već u stalnome kritičkome dijalogu s Fenomenologijom duha i to onim poglavljem koji je ključan za razumijevanje odnosa ljudske egzistencije i povijesti kao razvitka svijesti o slobodi polazeći od pojma Apsoluta. Iako se mnogima može činiti da je Nietzsche i njegova genealogija morala posvemašnja suprotnost fenomenologiji duha, čini mi se da je to ipak privid. Moral nije za Nietzschea samo pitanje etičke utemeljenosti pojma „čovjeka“ unutar metafizike i njezinih platformi od struna. Isto tako, za Hegela se povijesno oblikovanje duha kao subjektivnoga, objektivnoga i apsolutnoga nužno reflektira u onome što „čovjek“ misli o svijetu kao stvarnosti koja nije tek animalno-duševnoga podrijetla, već se u samome povijesnome razvitku ideje subjekta i supstancije odvija i dramatski sukob s „nesretnom sviješću“ i doista je ono što Hegel naziva realiziranim apsolutnim duhom u svjetskoj povijesti uvjet mogućnosti za svaku ideju nadčovjeka kao genealogiju morala s onu stranu dobra i zla.

Treba li, dakle, olako iznova „spaliti Hegela“ zato jer je u liku svojeg transcendentalnoga idealizma kao konstruktivne dijalektike pokazao da nikakav ovaj ili onaj „čovjek“, pa tako ni ovaj Nietzscheov „umorni“ koji se pojavljuje u samoj biti modernosti kao nihilizma, ne može postojati tek kao singularna kontingencija jednog nesvodiva događaja.

No, što ćemo onda s Foucaultovom genealogijom koja je nesumnjivo po nadahnuću ničeanskoga „podrijetla“, a sam je Foucault kao i čitav francuski poststrukturalizam anti-hegelovski usmjeren? Za Foucaulta, genealogija je kritička metoda povijesne analize koja demaskira dinamiku moći i znanja, a koja stoji iza trenutnih institucija i ideja otkrivajući njihovo kontingentno podrijetlo, pogreške i slučajnosti, a ne linearni, progresivni razvoj. Usredotočuje se na volju za moć, otkrivajući kako se “istine” konstruiraju kroz specifične diskurse i prakse, te koristi to povijesno znanje za destabilizaciju dominantnih struktura moći, čime se stvaraju novi oblici kritike i protu-memorija. Sve to što je rečeno, dakako, nije puko ponavljanje Nietzschea drugim sredstvima, Naprotiv, Foucault je na ingeniozan način na tragu francuske znanstvene tradicije i historicizma dospio do postavke ne samo da je znanje moć, već da je ta Moć u sebi u svim mogućim aspektima rezultat nove tehnologije posredovanja između društva i države kroz logiku upravljaštva (gouvernementalité), a svijet u kojem se to događa postaje totalni pogon biopolitičke produkcije koja sve ljudsko, suviše ljudsko razara i pretvara u sredstvo-svrhu neljudske tehnologije jedne moći apsolutnoga nadzora nad „čovjekom“.

3.

Ako genealogiju morala shvatimo iz perspektive jedne drukčije uspostavljene fenomenologije duha onda ovaj kritički i cinički uvid Nietzschea u podrijetlo i razvitak „čovjeka“ valja shvatiti kao nužan stadij realizacije uvjeta života s onu stranu ljudske tragične samosvijesti. Moram priznati, nikad me nisu uopće zanimale Nietzscheove postavke o „genealogiji“ koja počinje sa židovsko-kršćanskom „degeneracijom“ povijesti kao ni njegove furiozno blasfemične rečenice koje ovaj „robovski moral“ sagledava kao dekadenciju jednog „morala gospodara“. Razlog je sljedeći. Svi su Grke „idealizirali“ da bi imali analogiju koja ne postoji u stvarnosti za zamišljanje nadolazeće budućnosti kritikom ove čudovišne i očajne, tjeskobne i propale stvarnosti u znaku nihilizma, a Nietzsche možda i  ponajviše od svih drugih majstora-mišljenja (Hegel, Schelling, Hölderlin, Marx, Heidegger i njihovi stvaralački dvojnici od Gadamera do Derride, pa čak i Deleuzea).

Zašto? Zbog toga što je „prvi početak“ istoznačan s onim „autentičnim“, još-ne-zatrovanim svim oblicima otuđenja i postvarenja tehnike, tehnologije i tehnosfere. Usto, ovaj iskonski i mitologijski nepatvoreni ur-arché koji nosi znamenje povijesne eshatologije kao soteriologije nikad nije samo tlapnja i fikcija. Stoga u obranu Nietzschea valja kazati da je u djelu Filozofija u tragičnome razdoblju Grka usuprot Schopenahauera prvotno stanje civilizacije i filozofije u Grka morao odbaciti kao viziju koju valja slijediti upravo zbog siline onog najčudovišnijega i neodredljivoga uopće što Hesiod naziva kaosom.

Zato je svaka ova ili ona genealogija morala ili znanja-moći nužno i genealogija kaosa. Ništa ne može prevladati ovaj „slučaj“ koji otpočinje s iskonskim neredom u svijetu i okončava s pojmom apsolutne entropije kao realiziranoga kaosa i to ne više kao nereda, već kao onog sklopa i hibridne sinteze koju je Deleuze na tragovima Joycea, Gombrowicza i Borgesa nazvao kaosmosom.

Mi, „ljudi“ koji još stojimo na ovim nogama i držimo se koliko-toliko zajedno u svojim samotnim lutanjima ništavilom, umorni smo ne od „čovjeka“, već od kaosa u jezgri ovog svijeta i to je ono što se na kraju pokazuje jedino bitnim. Nisam mislio da ću iznova i u ovome fragmentu kaosa na kraju morati navesti onu tako jednostavnu i tako duboku, čak i patetičnu misao iz posljednjeg poglavlja Deleuzeove i Guattarijeve knjige Što je filozofija? Ali, „čovjek“ snuje, a genealogija kaosa određuje:

„Treba nam samo malo reda, da nas zaštiti od kaosa“.

Ima li ikoga tko bi ovome mogao proturječiti?