Figure estetskoga mišljenja

Peter Sloterdijk, Der ästhetische Imperativ: Schriften zur Kunst, Philo & Philo Fine Arts, Hamburg, 2007.

March 11, 2024
Peter_Sloterdijk
Peter Sloterdijk

Peter Sloterdijk zacijelo je jedan od najznačajnijih suvremenih mislilaca. U tematskom broju časopisa Le nouvel Observateur iz 2005. godine uvršten je u 25 najvećih mislilaca suvremenoga svijeta. Tekst o njegovu djelu naslovljen je Filozof-umjetnik. Nema dvojbe da je Sloterdijk vjerojatno jedan od rijetkih univerzalnih mislilaca našeg vremena koji zaslužuje taj naziv. Uostalom, njegov je furiozni, metaforički stil ničeanski nesvodiv na akademsko filozofiranje. Za razliku od mnogih aktivistički usmjerenih tzv. subverzivnih kritičara globalnoga kapitalizma i njegove ideologije, koji uvijek govore iz okružja neke teorijske platforme, poput lakanovske psihoanalize u slučaju Žižeka ili postmarksizma Laclaua, Negrija i Agambena, mišljenje Petera Sloteterdijka je kreativno „estetiziranje“ u situaciji kritike duha vremena koje svoje podrijetlo ima u Nietzscheu, a tragove istog postupka u različitim inačicama filozofije 20. stoljeća – od Heideggera, Adorna, Brocha, Ciorana.

No, Sloterdijk nije puki eklektički nastavljač jedne nesvodive tradicije prijenosa ontologijskih pitanja u kritiku duha vremena. Postavka o filozofu-umjetniku dodatno se može pokazati upućivanjem na činjenicu da je Sloterdijk i autor filozofskog romana Čarobno drvo koji se bavi nastankom psihoanalize u doba moderne. Ironija, cinizam, paradoksi, asocijacije, metaforičko obilje neologizama, dekonstrukcija tradicionalnoga filozofijskog jezika – sve su to više od retoričkih figura kojim obiluju njegove brojne knjige. Hans-Jürgen Heinrichs u recenziji knjige Estetski imperativ objavljenoj u „Die Zeitu“ 17. 11. 2007. opravdano ustvrđuje da se u Sloterdijkovu „slučaju“ ne radi o obnovi filozofijskog sistema, niti pak o bilo kakvom nastavku masivne teorijske pozicije – hermeneutike, dekonstrukcije, kritičke teorije – nego o „filozofiranju koje se događa u rezonancijama s drugim formama mišljenja, književnošću, umjetnostima i arhitekturom“.

Knjiga Estetički imperativ: Spisi uz umjetnost (Der ästhetische Imperativ: Schriften zur Kunst, Philo & Philo Fine Arts, Hamburg, 2007) obuhvaća sedam tematskih sklopova: (1) zvukovni svijet glazbe, (2) pojam svjetla kao metafizičke „igre“ mišljenja od mistike do politike, od prosvjetiteljstva do vizualne komunikacije našeg vremena, (3) dizajn i doba znakova, (4) grad i arhitekturu, (5) conditio humana ili o utjelovljenju umjetnika od izvornoga tijela do kozmetičke kirurgije, (6) doba muzeja i (7) sustav umjetnosti – kaos, metafiziku kinetičke akcije (film) i teorije o kraju umjetnosti. Pogovor knjizi napisao je teoretičar suvremene umjetnosti Peter Weibel, koji precizno razlaže složenu strukturu i pojmove Sloterdijkova mišljenja, propitujući smisao uporabe pojma estetike u suvremeno doba.

Što je uopće – estetički imperativ? Ako se naslov ove knjige istodobno razumije kao programatski credo Sloterdijkova pokušaja proboja svih obnova sustavne filozofije, pa tako i sve brojnijih filozofijskih post-estetika, onda analogija s Kantovim kategoričkim imperativom nužno vodi do toga da je otvorenost estetskoga u doba kraja umjetnosti nekovrsni apel za etičkim horizontom umjetnosti. Sloterdijk kreće posve drugim putem mišljenja.

Estetika od svoga nastanka u doba tvorbe metafizičke zgrade mišljenja novoga vijeka, ponajprije kod Baumgartena, nije zamjena za prvu filozofiju – ontologiju. Ključ rješenja ove „zagonetke“ nalazi se u posljednjem poglavlju knjige sabranih tekstova od sredine 1980-ih godina do danas, dakle u tekstu naslovljenom „Kraj umjetnosti – budućnost umjetnosti“ iz 1985. godine. Sloterdijk ono estetsko želi osloboditi svake pretenzije za sustavnom filozofijskom disciplinom koja za svoj predmet tradicionalno ima pojam ljepote i uzvišenosti. Svijet koji je sam postao „estetskim djelom“ zahvaljujući epohalnome načinu konstrukcije realnosti – estetizacija životnoga svijeta posredstvom avangardne umjetnosti i dizajna – iziskuje drukčiju vrstu svojeg imperativa od onog puko estetskoga.

Za razliku od Brocha, primjerice, koji je umjetnošću nastojao prevladati rascjep estetskoga i etičkoga u višoj metafizičkoj dimenziji etičkoga smisla umjetničkoga djela, Sloterdijk uvodi u analizu hajdegerijanske prispodobe poput svjetla, igre svijeta, događaja otvorenosti kojim umjetničko djelo kao jednokratni događaj smisla ulazi u svijet. Estetički je imperativ poguban za umjetnost još od prvog trenutka kad je larpurlatizam zavladao na početku moderne umjetnosti, a dekadentni stil se uspostavio alternativom visokom klasičnome stilu. U Nietzscheovim spisima o toj dramatskoj borbi dekadencije, moderne i klasičnoga stila već je nagoviješten put kojim se umjetnost pokazuje posljednjom mogućom alternativom nihilizmu epohe moderne tehnike. Sloterdijk u svim poglavljima ove knjige ukazuje da užitak i estetski užitak (promatrača i aktera umjetnosti) ne potrebuje nikakvu univerzalnu filozofijsku estetiku.

Problem koji Sloterdijk otvara svojim filozofijsko-umjetničkim načinom mišljenja čini se da je ključan za svako buduće tematiziranje odnosa estetskoga kao fenomena i svijeta kao dovršenoga djela estetizacije modernih znanosti i tehnologije. U neprestanom dijalogu s Heideggerom i njegovim temeljnim filozofijskim djelom 20. stoljeća Bitak i vrijeme nastoji se otvoriti mogućnost drukčijeg promišljanja – prostora. Arhitektura i doba muzeja ima pritom mjesto analitičkoga okvira mišljenja o sudbini čovjeka u postpovijesno doba. Glazba i arhitektura nisu bezdanom odvojene sfere umjetnosti zvuka i konstrukcije prostora, nego nova sin-estetička mjesta pomirenja izvanjskoga i unutarnjega mjesta (topologija bitka) igre beskrajne otvorenosti. Govor o estetskome  imperativu stoga, u analogiji s onim neizrecivim mjestom uzvišenosti iz Beethovenove Devete simfonije, postaje novim kategoričkim imperativom svijeta zatvorenoga u svoje funkcionalne prostore dizajna svega što uopće jest.   

Figura umjetnika za Sloterdijka je još od doba spomenutog spisa o Nietzscheu – Mislilac na pozornici – paradigmatska figura prevrednovatelja cjelokupne metafizike i filozofije subjektivnosti novoga vijeka. Umjetnik je s onu stranu svakog uspostavljenog poretka politike, kulture i „vrijednosti“. U svojevrsnome neognostičkome duhu mišljenja Sloteridjk preuzima ono bitno u pojavljivanju umjetnika u svijetu kao znak jedinstvenog i nepredvidljivog događaja bljeska drukčijeg svijeta. U tom je njegova jedina „vjera“ koja od Schelinga do novijih filozofija umjetnosti nastoji spasiti filozofiju koja se dovršila u pojmu, ideji i zbilji nekovrsnom novom mitskom strukturom mišljenja. Umjetnik i umjetnost su za Sloterdijka nužne mogućnosti obrata filozofijske estetike u mišljenje samoga svijeta koji se otvara kao beskrajna igra događaja. Stoga ne treba očekivati da će jedan suvremeni filozof-umjetnik u svojim meditacijama o umjetnosti od antike do Brilo Box-a, od metafizike svjetla do vizualne fascinacije novih medija, od atenskoga polisa do Libeskindova Židovskoga muzeja u Berlinu, završiti s etičkim „malim pričama“ o spasonosnosti umjetnosti koja nadvladava puku ljepotu svijeta žrtvom u ime ideje cjeline dobroga, istinitoga i lijepoga. Bilo bi to posve nesukladno duhu ovog fragmentiranog mišljenja koje neprestano izaziva paradoksima, oživljavanjem iskona da bi se bolje razumjela naša praznina i besciljnost u pukom estetskom užitku ili pukom bilježenju društvenih komentara suvremene umjetnosti.

Je li u pravu Weibel kad na kraju teksta svoga Pogovora kaže da je Sloterdijkova estetika nauk singularnosti, a ne konstrukcija općenitosti (univerzalnosti)? Naizgled je to posve suprotstavljeno postmodernoj estetici koja od Lyotarda zahtijeva pluralitet svjetova (umjetnosti), a ne singularitet. Ono univerzalno što je estetika od Kanta i Baumgartena zahtijevala za umjetnost da bi uopće estetski sud o lijepome i uzvišenome mogao „vrijediti“ neovisno o kulturnoj i inoj povijesnoj situaciji, ne može se više uspostaviti. Nasuprot postmodernome razmještanju i rastvaranju subjekta u mnoštvu subjekata estetske konfiguracije svijeta, Sloterdijkovo mišljenje unatoč programatskome naslovu knjige nadilazi horizont svake obnove estetike. Estetički imperativ ne konstruira novu estetiku singularnosti. Što se sa Sloterdijkom ima misliti jest mogućnost, koju Heidegger naziva nužnom mogućnošću umjetnosti, da otvori horizont događaja „novoga“ svijeta izvan redukcije na tehnički postav svijeta. To je ono što još jedino ima prizvuk metafizičke „vjere“ u umjetnost na kraju njezinih povijesno iscrpljenih mogućnosti da bude nešto više od umjetnosti, da sama iz sebe porodi događaj mitske, kultne, mistične povijesti na tragu viška imaginarnoga. Čemu inače još jedna estetika među inima? Čemu inače još uopće zagovor samorazumljive opsjene da nas valjda još samo u svijetu bez Boga umjetnost može spasiti? Budućnost umjetnosti je u promišljanju  novog odnosa prostora i vremena već iz temelja estetski preoblikovanoga svijeta. Sve drugo je vrtnja u začaranome krugu nihilizma novoga.

Peter Sloterdijk

Similar Posts

Jupiterov poučak

Tumačiti svijet znači vjerovati u njegov smisao. To je poslanstvo Hegelove dijalektike i Gadamerove hermeneutike. Ako svijet ima smisla, onda ga tumačenje uzdiže do pojma ili, pak, nastoji razumjeti kao ono već uvijek prisutno u tekstovima velikih mislioca i umjetnika. Za dijalektiku je filozof stoga razotkrivatelj novoga u ruži u križu, ne tek onaj koji […]

June 14, 2024

O kognitivnim kotačima i Oumuamui

Najinventivnije i najzanimljivije u tekstu analitičkog američkoga neurofilozofa Daniela Denetta, Kognitivni kotači: problem okvira AI, objavljenog u časopisu Europski glasnik, br. 28/2023. jest njegov naslov i u njemu vodeća sintagma-pojam. Kako to plastični um ili samosvijest čovjeka postupa ako ga se nastoji slikovno povezati s kotačima? Kotači se okreću. Njihovi okretaji uvijek se zbivaju u […]

June 13, 2024