Žarko Paić

1.      

Eutanazija, kloniranje, korištenje ljudskih organa u medicinske svrhe, nova definicija smrti, suosjećanje s patnjama životinja, nadziranje ekološke ravnoteže Zemlje, briga za demografski rast u granicama održivoga razvitka – sve su to „aktualna“ pitanja odnosa tehnoznanosti i etike. Filozof Hans Jonas doveo ih je do bitnih pitanja suvremenosti.Njegova knjiga Princip odgovornost: Pokušaj jedne etike za tehnološku civilizaciju izašla je na njemačkome u izdanju Suhrkampa 1984. godine. Uz Lévinasove postavke o ljubavi spram bezuvjetno Drugoga i Derridine refleksije iz kasnog razdoblja etičko-političkoga obrata 1990ih godina kad počinje kazivati o mesijanizmu bez Mesije, to je najznačajniji prilog promišljanju etike danas uopće. No, budimo do kraja jasni. Svaka je etika, pa tako i tzv. etike u doba posthumanoga stanja, pokušaji ograničenja moći umjetne inteligencije u 21. stoljeću istog dosega kao i molitveni doručak u Bijeloj kući za okrunjene glave i galeriju slavnih po pozivu ili kao dijalog religija ionako posve suprotstavljenih vjerskih poglavara svih profila i tzv. denominacija, kako to vole kazati Amerikanci. Pa, zašto uopće etiku gotovo samorazumljivo dovodimo u svezu s religijom? Nije li to dokaz da je moć religije kao nadomjesne političke doktrine kako je to tvrdio još prije Drugoga svjetskog rata Erich Voegelin u spisu Političke religije splasnula i drži se još posljednje slamke spasa pred gubitkom vjerodostojnosti u suočenju s vladavinom tehnosfere?

2.

Jonas je za razliku od Lévinasa ‘konkretniji’ mislilac onog etičkoga. Doduše, on ne ide tako daleko da unutarnji obrat metafizike kao ontologije izvodi tako da tvrdi, kao Lévinas, kako je etika u stvari prva filozofija. Za razliku od ovog de-ontologizma, Jonas stvara misaone uvjete za nastanak bioetike. I tako je odnos odgovornosti i života, na čemu zasniva svoja promišljanja budućnosti, ništa drugo negoli izveden iz emaftičkoga pokušaja da se neodređenost samoga života, a ne ljudskoga uma, uspostavi iz onog što je, pak, uvjet mogućnosti božanskoga uopće. A to je pojam svetoga i svetosti. Umjesto smisla bitka u Heideggera, njegovi učenici nisu razvili posmetafizičku etiku Mit-Seina kao opuštenost (Gelassenheit), nego kao sekulariziranu etiku svetosti života. Jedino je to još preostalo u mišljenju onog etičkoga nakon što je iščezao temelj za razumijevanje biti čovjeka kakav je postojao u Aristotela s pojmom animal rationale i phronesis, jer su Grci imali ono što je etici podarivalo zbiljsko tlo, naime ideju političkoga i politike u okružju grada-države ili polisa kao svijeta. Isto tako, iščezao je i temelj umne tvorbe kozmopolitske zajednice kakvo je postulirao Kant u Kritici praktičkoga uma. Aristotel nije trebao postulirati stvar-o-sebi ili ono božansko da bi dospio do postavke o slobodi kao besmrtnosti duše koja drži svijet od pada u bezdan tehničke racionalnosti kao što je to morao učiniti Kant. Etika zasnovana na konstrukciji moralne dužnosti iz odgovornosti spram uma i njegovih pravila autonomnoga djelovanja ionako je bila i ostala idealistički normativizam bez stvarnoga pokrića. No, lijepo je zvučala i krasila političku reprezentaciju republikanizma i ustavne države sve do pojave totalitarizma u 20. stoljeću i Carla Schmitta. Nakon toga etika je izgubila tlo pod nogama i bilo kakvu vjerodostojnost. Sva tri mislioca ovog etičkoga postulatornoga a-teizma su Židovi i post-hajdegerijanci, s time da je Derrida vrlo precizno kazao da je pravednost jedina metafizička ideja koja se ne može dekonstruirati. Zašto je to ovdje uopće važno? Zbog toga što je židovsko razumijevanje kraja povijesti, a to vrijedi i za Waltera Benjamina, upravo u polušaju da se ono sveto uspostavi kao mogućnost promišljanja života u poretku svijeta koji je postao dehumanizirana pustinja, kako to kaže Derrida u Politikama prijateljstva. No, niti Lévinas ni Derrida nisu podarili misaonu mogućnost razračunavanja s onim što Jonas naziva tehnološkom civilizacijom. Njihov je odgovor na pitanje kraja metafizike u tehnosferi nemoćno i mitopoetsko zazivanje drevne talmudske mudrosti o mesijanskoj pravednosti koja će doći u nadolazećoj budućnosti. Njihovo je očekivanje uspostave spasa biti čovjeka stoga u-topijsko, ali uistinu i jedino etički moguće u srazu s čudovišnim događajem valova migracija iz Istoka spram Zapada, kad pitanje bezuvjetne ljubavi spram Drugoga nadilazi granice ove ili one religije.

3.

Jonas je s naslovom svoje knjige, naime princip odgovornost ponajviše problematizirao mogućnost da se ono etičko u svojoj ‘biti’ preokrene i ne misli iz aspekta sadašnjosti ili aktualnosti, nego iz nadolazeće budućnosti. Tako ono što valja činiti da bih djelovao etički odgovorno spram čovječanstva i prirode ne proizlazi ni iz uma niti iz srca, već iz anime mundi, odnosno brige za svijet koja pretpostavlja očuvanje svetosti života. Nije stoga začudno zašto su njegovi tekstovi ‘konkretniji’, pa ulaze u de-ontologijska područja medicinske etike, bioetike, ekološke etike itd, dok s Lévinasom i Derridom možemo samo kontemplirati o problemu gostoprimstva i gostoljubivosti spram stranaca i izbjeglica, ali ne i više od toga. Budimo krajnje jasni. Etika za doba kibernetički konstruiranih svjetova robota-androida-singularnosti jest nemoćna igra pseudo-religioznoga postulata o brizi za čovjeka, a ne valjda stroja koji može imati i ‘dušu’, ako je neupitno još od Marvina Minskoga da kao misleći stroj može imati i ‘duh’, odnosno mogućnost racionalnoga mišljenja i autonomnoga zaključivanja u procesu interakcije s drugim računalima i interaktorima. Sve što preostaje od etike nije više nikakva bio-etika koja bi valjda mogla biti obuzdavanje tzv. nekontroliranoga napretka AI. Zato u mojem, shvaćanju tehnosfere nema mjesta ni za kakvo životno-sveto artikuliranje ideje dobra, pravednosti i spasa čovječanstva. Heideggeru je bilo jasno da se s postavom (Gestell) kao biti tehnike ne možemo igrati obnovom ‘velikih priča’ metafizike u novome ruhu neke meta-etike, ako je već mogućnost meta-politike ona koja proizlazi iz duhovnoga bitka čovjeka koji mora preuzeti odgovornost za budućnost i biti odlučan u svojem vođenju egzistencije. No, egzistencija je za njega ono što nadilazi život, utoliko više što je biologizam ono što je najgora redukcija čovjeka na bestijalnost, animalnost i znanstvenu pozitivnost biologije. Što je, naposljetku, uopće ta svetost života ako ne događaj koji se zbiva u izvornoj predanosti onome što zbližava bića u elementarnoj supatnji i suosjećanju i tako iznova dovodi svijet u smisleni horizont podarivanja bezuvjetne ljubavi i slobode.

4.

Etika je moguća samo obratom u biti metafizike kao kibernetike i to kroz postulat slobode kao apsolutnoga događaja ovog života koji se više ne prepušta biološkoj nužnosti, već se vodi u posthumanome okružju produljenja vijeka zahvaljujući racionalnome imperativu tehnosfere koji glasi: Živi svagda tako da maksimu svoje slobode uspostaviš kao kozmičko pravilo održanja singularnosti života u borbi s kaosom i entropijom!