Dođi, o kraljevstvo nerođenoga

Artaud i postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao života

May 27, 2025

Antonin Artaud

„Vidjeti u prošlost jednako dobro kao i u budućnost jer stvar

stiže iz krajnje daleke prošlosti, no mislim da je njezina budućnost

blizu, o tome se radi“

AA, Pismo Mariei Dubuc, 8. kolovoza 1937.

1. Okultno i neizrecivo: na putu za budući iskon

Antonin Artaud – tko je to? Ime, znak ili događaj? Imenovanje je znak sudbine: nomen est omen. Znak najradikalnijega obrata umjetnosti i života u razdoblju povijesne avangarde 20. stoljeća zacijelo je Artaudov projekt prevladavanja reprezentacijskoga kazališta jezika i govora. Povratak fizičkoj ekspresiji tijela čini se da je alternativa vladavini psihološke drame subjekta. Kada se znak znamenuje događajem insceniranja umjetnosti kao života, tada se istodobno radikalno mijenja perspektiva ne samo umjetnosti nego ponajprije onog što se razumije životom. Posrijedi je kraj vitalistički shvaćenoga života i kraj biologijskoga pozitivizma života. Prvo se odnosi na filozofiju života, a drugo na znanstveni redukcionizam života. Oboje su samo dva različita pristupa s istim nakanama: da se nesvodivost života svede na ono „više“ i „niže“ (duhovni elan i nagonske strukture). Život ipak omogućuje i nadilazi filozofiju kada ga ona izjednačava s duhovnim elanom, dok znanost u začetku promašuje smisao života kada ga svodi na biološku činjenicu u, doduše, složenom okružju biologijski određenih sustava. Ako Antonin Artaud jest najradikalniji događaj umjetnosti kao života u suvremeno doba, onda se taj događaj već dogodio u prošlosti. Događaj se ne može ponoviti. O jedinstvenosti i jednokratnosti njegova umjetničkoga života postoje živi tragovi u tekstu, na zvukovnoj ploči, matrici, na pozornici, na filmskoj, na fotografskoj i na slici oslikanoj rukom drugih slikara i samoga „autora“. Moć njegove riječi i slike još više negoli za onog jednokratnoga, „pravoga“ života postaje nadahnućem i putokazima suvremenicima digitalnoga posthumanizma i transhumanizma s nadilaženjem i usavršavanjem tijela – od književnosti, vizualnih i izvedbenih umjetnosti do eksperimenta drukčijeg mišljenja negoli je to bila tradicionalna filozofija kao metafizika. (M. Causey, Theatre and Performance in Digital Culture: From simulation to embeddedness, Routledge, London-New York, 2006., E. Scheer, Antonin Artaud: A Critical Reader, Routledge, London-New York, 2004.)

Preostaje li njegova umjetnost i nadalje misterij i okultna tajna nadolazećega vremena? Ili je riječ o bljesku iskonskoga svijeta kao apokaliptičke pomrčine u sadašnjosti otupjeloj od neizmjerne pustoši i praznine? Pokušat ću pokazati da je riječ o svezi jednog s drugim. Misterij i okultna tajna u neizrecivome odgovara bljesku iskona u budućnosti koja je blizu. Artaud nije nikad bio pitanje o strahotnoj istini moderne zapadnjačke civilizacije, već njezin možda i jedino mogući odgovor. Naglasak je na modalnoj kategoriji mogućnosti. S pomoću nje mislimo nadolazeće. Iskazujemo ga još više onom neizvjesnošću u riječi možda s kojom se istodobno kazuje da nešto može biti, ali i ne mora. Nije nipošto slučajno što je o tome pred kraj svojega života mislio i kazivao Jacques Derrida. Njegovo čitanje Artaudova projekta kazališta okrutnosti kao prebolijevanja metafizike ima kanonsko značenje za sva buduća tumačenja onog što se razotkriva iz Artaudova mišljenja i umjetnosti. (.Derrida, „La parole souflée“ i „The Theater of Cruelty and the Closure of Representation“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978. i J. Derrida & P. Thévenine, The Secret Art of Antonin Artaud, The MIT Press, London, 1998.)

Derrida je, naime, u dokumentarnome filmu o samome sebi redatelja Kirby Dicka i Amy Ziering Kofmann (2002.). u jednoj sceni u kojoj vidimo nadzemnu željeznicu i zalazak sunca u beskrajnoj samoći velegrada, izgovorio na francuskome ove riječi:

„Općenito, nastojim razlikovati između onog što nazivamo budućnošću i ‘l’avenir’. Budućnost jest ono što će biti – sutra, poslije, sljedeće stoljeće. Postoji budućnost koju možemo predvidjeti, programirati, rasporediti, koja je dogledna. Ali, ima i budućnosti, koja je l’avenir (nadolazeće), ono što se odnosi na onoga koji dolazi, a čiji je dolazak potpuno neočekivan. Za mene je to prava budućnost, ona koja je potpuno neočekivana. To je Drugi koji dolazi a da mi se nije najavio njegov dolazak. Dakle, ako ima prave budućnosti s onu stranu ove poznate budućnosti, to je l’avenir u kojem je ono nadolazeće Drugo/drukčije no što sam uopće bio u stanju zamisliti.“

Odakle dolazi ono nadolazeće? Derridain odgovor je blizak mišljenju Martina Heideggera. Iz kasnoga razdoblja dokumentiranoga predavanjima Vrijeme i bitak te Kraj filozofije i zadaća mišljenja 60-ih godina 20. stoljeća sabranih u knjizi naslovljenoj Uz stvar mišljenja Heidegger uvodi u promišljanje pojam događaja (Ereignis). Iz događaja bitak i vrijeme zadobivaju svoju čistoću. Ima bitka i vremena, a ne da tek „jesu“. ( M. Heidegger, Zur Sache des Denkens, M. Niemeyer, Tübingen, 1969. O Derridai i o kritici poststrukturalističkoga kanona u tumačenju Artaudove umjetnosti kao filozofijskoga puta prevladavanja metafizike (Foucault, Deleuze) vidi: T. Crombez, „The Dismembered Body in Antonin Artaud’s Surrealist Plays“, u: L. Normann (ur.) Dismemberment in Drama/Dismemberment of Drama, Cambridge Scholars Publishing, Cambridge, 2008., str. 27-43.) Biti i vremenovati ne označava ono „jest“. Njihova suprotnost „nije“, budući da se glagol biti odvija u vremenskim ekstazama bilosti, sadašnjosti i budućnosti. Na taj se način u tradiciji metafizike odnos uvijek misli iz bitosti bića a ne iz otvorenosti bitka i vremena. Ovdje nije ni mjesto ni vrijeme ulaziti u raspravu o razlici između Heideggera i Derridae s obzirom na pitanje bitka i vremena. Heideggerova destrukcija tradicionalne ontologije i Derridaina dekonstrukcija logocentrizma zapadnjačke metafizike dva su različita misaona puta u neskrivenost iskonske povijesti bitka i vremena. Što je to neizrecivost događaja u Artaudovom mišljenju? Sam Artaud imenuje ga u manifestu Kazališta okrutnosti izrijekom s podrijetlom u Nietzschea aktivnom ili metafizikom na djelu.

„Upravo sam, što se tiče psihologije, govorio o mrtvim idejama i osjećam da će mi mnogi pokušati reći da ako postoji na svijetu nehumana ideja, ideja nedjelotvorna i mrtva, kao i ideja koja kazuje tako malo, čak i samom duhu, da je to upravo ideja metafizike. /…/ U istočnjačkom kazalištu metafizičkih težnja suprotstavljen je – s obzirom na zapadnjačko kazalište s psihološkim težnjama – cijeli splet pokreta, znakova, vladanja, zvukova koji sadrže jezik ostvarenja i pozornice, jezik koji razvija sve svoje fizičke i pjesničke učinke, na svim razinama svijesti i u svim osjetilima, koja neophodno vuku misao da zauzme temeljite stavove što su upravo ono što bismo mogli nazvati metafizikom na djelu.“ (A. Artaud, Kazalište i njegov dvojnik, Hrvatski centar
ITI-UNESCO, Zagreb, 2000., str. 41-42. S francuskoga preveo V. Grubišić)

Događaj onog nadolazećega ne može se misliti, kako to Derrida izriče, iz subjektivno-objektivnoga sklopa budućnosti kao predviđanja-programa-rasporeda. Budućnost se istinski ne događa zato što se očekuje da će biti onako kako jedino može biti. Budućnost takve vrste je otuda aktualnost u nastajanju. Gotovo je zapanjujuće da se ono što Derrida naziva budućnošću predviđa-programira-raspoređuje kao nešto isporučivo. Iz tako shvaćene budućnosti ništa ne dolazi. Budućnost se uistinu ne događa. Ona se konstruira kao nužna mogućnost izvjesnosti iz modalnih kategorija zbilje i nužnosti. Paradoksalno je da se jedino prošlost može misliti iz onog nadolazećega (l’avenir) i to kao buduća prošlost u događaju otvorenosti. Iz prošlosti struji rijeka događaja. Sjećanje i pamćenje oživljuje prošlost kao pripovjednu sliku događaja. Ali ono odakle dolazi nadolazeće jest tajna. To je strahotna okultna tajna i misterij vremena. Neočekivano vrijeme nadolaska same Stvari jest sveza između „krajnje daleke prošlosti i budućnosti koja je blizu“ (Artaud).

Sada se postavlja pitanje kako to da Artaud govori o totalnome kazalištu kakvo nikad nije postojalo. Da se ovdje ne radi o grozničavome buncanju opsjenara niti o aroganciji utopijskoga fantasta svjedoči ustrajna zaokupljenost istraživanjem podrijetla orfičkih misterija u tragičkome dobu Grčke i apokaliptičke opsjednutosti duhovnim iskustvima kršćanskoga misticizma ranoga srednjega vijeka. (C. O’Farrell, „Unacceptable Imaginings: Artaud’s Medieval Revolution“, Paper delivered at „100 Years of Cruelty“ Conference on Antonin Artaud, Powerhouse Museum, rujan 1996.)

Ono što se povezuje u „krajnje dalekoj prošlosti“ i „budućnosti koja je blizu“ jest iskustvo:

orfičkoga doba misterija (mit),
kršćanske mistike (religija)
modernih načina prevladavanja razdvojenosti duha i tijela

(filozofija i kazalište).

Moderno iskustvo posebno se može razviti iz nadrealističkoga programa snova u nesvjesnoj ekonomiji želje. Društvena revolucija za Artauda je bila samo radikalan anarhistički čin slobode pojedinca u promjeni ideje života uopće. U načelu, riječ je o prebolijevanju drame modernoga subjekta. Traumatskome iskustvu samoće i otuđenosti u društvenome sustavu kapitalizma suprotstavljeno je iskustvo totalne slobode stvaranja. No, takva je sloboda razaralačka. Raskomadana tijela bačena na pozornicu u kazališnim predstavama Artauda 1920-ih te šokantni rez ženske dojke u filmu Svećenik i školjka iz 1927., što su godinu dana poslije u filmu Andaluzijski pas preuzeli Dalí i Bunuel prizorom britve koja reže rožnicu oka te tako označili početak vizualne nadrealističke revolucije svijeta, upućuju na dijalektiku stvaranja-razaranja djela. (S. Barber, The Screaming Body, Creation Books, London, 2001., L. Jamieson, „The Lost Prophet of Cinema: The Film Theory of Antonin Artaud“, http://www.sensesofcinema.com/07/44/film-theory-antonin-artaud.html)

Artaudova je teorija filma usmjerena na fantazmagorijski doživljaj pokretnih slika u svijesti promatrača. Film djeluje izravno na ekspresiju moždanih stanica. Sam je Artaud zahtijevao čisti ili apsolutni film kao alternativu reprezentacijskome kazalištu. Čistoća nije ideal savršenstva. Film u svojem čistome obliku mora biti nepredstavljivost života samoga kao slike-tijela. Iz tijela izlazi slika. Kao plastični znak čistoće apsolutnoga tijela, koje je ono nerođeno prije života i poslije smrti, Artaud zahtijeva film čiste slikovnosti događaja bez ikakvoga dodatka psihološke „torture“ govorom. U filmu se stapaju slika i kinematička energija tijela kao vizije apokaliptičke otvorenosti novoga svijeta.

Tijelo se u filmu fizički usmjerava na afektivne mreže reakcije publike. Kao apsolutni film sjećanja i kao hibridni film koji povezuje kazalište i poetske vizije u slici suvremeni je film za Artauda istodobno transcendencija iluzije i iluzija transcendencije. Život u svojem materijalnome obličju iluzija je zbiljske duhovne avanture, dok je sama transcendencija života tijela iluzijom uznesenja u ono tijelu nadilazeće. Iluzija čini život dostojnim transcendencije. Prekoračiti tamne sjene egzistencije znači ući u laboratorij velikih iluzija. U tom smislu Artaudovo je bavljenje filmom na istoj valnoj duljini s njegovim radikalnim projektom kazališta okrutnosti, iako je tek 30-ih godina 20. stoljeća u manifestima, esejima i pismima formulirao ideju prevladavanja psihološke metafizike zapadnjačkoga kazališta. Kad se nadilazi iluzija tada je riječ o prevladavanju umjetnosti odvojene od života. Ali taj je čin istodobno tragičko upisivanje nemogućnosti života kao umjetnosti. Bez distancije između dvojega – umjetnosti i života – nema ni umjetnosti ni života kao stvaralačke evolucije i konstrukcije, destrukcije i kaosa. Ali kakva je „priroda“ ove distancije? I sama je distancija stvaralački čin razlikovanja i razlučivanja. Derrida je to imenovao pojmom différance. (J. Derrida, Marges de la philosophie, Minuit, Pariz, 1972.)

Pojam se odnosi na upisivanje života kao physisa, ali u razlici i razluci spram pozitivnih znanosti fizike i biologije, budući da je život techné, nomos, sloboda, povijest, um. Upisivanje je istodobno trag prisutnosti u onome što je povijesno upisano i zapisano, ali je tijekom povijesnoga lutanja ispisano i promijenjeno u svojem izvornome značenju. Svako upisivanje je praksa différance kao oznaka vlastitoga potpisa i njegove autentičnosti. Filmovi iz 1920-ih, koje Artaud potpisuje kao scenarist u suradnji s redateljicom Germaine Dulac, potom film Carla Theodora Dreyera Muke Ivane Orleanske u kojem sam igra ludog redovnika Jeanna Massieuai paradigmatskoga uratka nadrealističke poetike kao što je Svećenik i školjka,opsesivno su traganje za transgresijom tijela u novome mediju.

Rušenje granica između materijalizma i duhovnosti događa se kao dokidanje razlike između svijesti i nesvjesnoga te, na posljetku, između estetskoga procesa i djela.Tijelo se preobražava kao slika odjelovljenoga i razdjelovljenoga događaja apsolutne slobode samoupisivanja znakova. Ono je semiologijska zona života i smrti znaka bez predmeta. Za Artaudovo shvaćanje tijela odlučno je da logika snova u filmu nije nikakvo predstavljanje nečeg skrivenog u smislu znaka ili simbola što pokreće tijelo izvan njega samoga. Pripovijedanje u smislu linearnosti vremena, koje se izriče dramom subjekta uronjenih u žive slike događaja, ne pripada ovom radikalnom ikonoklazmu filma. Umjesto narativnosti, život sam u kaotičnome nizu mentalnih slika oslikava svoju unutarnju i izvanjsku sudbinu. U tekstu Nadrealizam i kraj kršćanske ere pitanje subjekta revolucije svijeta leži u svetosti pobune samoga života protiv mrtve metafizike pisma/teksta. To je naizgled paradoksalno: da se misterijska svetkovina grčkoga kazališta i srednjovjekovne mistične apokaliptike goruće duše u tamnici tijela povezuje s anarhističkom pobunom života protiv društva krivog za „ubijenog samoubojicu“ – Vincenta van Gogha. ( A. Artaud, „Nadrealizam i kraj kršćanske ere“, u: Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003., str. 232-235. S francuskoga prevela: M. Bašić)

Paradoks se razrješava iz imanentne „logike žrtve“. Nije riječ o simboličkoj razmjeni djevičanski čistoga tijela s okrutnosti neizrecivo udaljenoga božanstva za ravnotežu cikličkoga gibanja prirode i čovjeka u svijetu. Naprotiv, žrtva je sveta samo ako nadilazi takvu aritmetički „pravednu“ razmjenu u božansko-ljudskome ugovoru. Žrtvovanjem vlastita života u podarivanju same smrti onome čudovišno otvorenome poput rane-u-tijelu ili, drukčije, satrovski iskazano, poput rupe-u-bitku, samo se tijelo pojavljuje kao spiritualni medij razmjene metafizičkoga i fizičkoga u novoj situaciji svijeta. (Derrida, „Donner la mort“, u: L’Ethique du don, A.M. Métailié, Transition, Pariz, 1992.) Ovo nije puka simbolička razmjena dviju supstancija. Samo se tijelo iskonski pojavljuje kao matrica ili okvir duhovne slike. Udahnuta duša zatočena u tamnici tjelesnoga traži svoje istinsko mjesto u tami. Žrtvom se ozbiljuje ontologijski ugovor između božanskoga (besmrtnoga) i ljudskoga (smrtnoga). Ista je logika žrtvovanja. Priroda u formi živoga mora doživjeti smrt da bi život afirmirao snagu rođenja onog još nerođenoga. Može li tjelesno žrtvovanje biti svetije od svetoga? To je pitanje pristupa onome što omogućava da tijelo zadobiva status posvećenosti izvan ozakonjena diskursa božanske moći. Svetije od svetoga ne znači ništa drugo negoli da se tijelo u Artaudovom kazalištu okrutnosti razumije ne-teologijski. (J. Derrida, „The Theater of Cruelty and the Closure of Representation“, u: Writing of Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978., str. 235.)

Tijelo nije corpus mysticum. Kršćanstvo je na paradoksalan način profaniralo tijelo njegovim „produhovljenjem“. Zabranom kazivanja o onome iskonskome tijelo je tako postalo iskonski zazornim objektom. Ne-teologijski pristup tijelu stoga ima istu težinu kao i Artaudovo shvaćanje okultnoga i neizrecivoga. Heraklitovski mračno (skoteinos) kazivanje je tajnovito objelodanjenje neskrivenosti kao znamenovanja onog neizrecivoga. Artaud ne pripada tajnoj sekti hermetista u suvremenoj umjetnosti. Ali hermetički pristup svijetu nužan je za tajnu prijelaza između svjetova duha i tvari. Okultno je neizrecivo u metafizičkim strukturama kazivanja o Stvari samoj, a ne tajna za posvećene i odabrane. U prostoru kazališta kao kozmičko-ljudsko-animalne igre događa se misterij tjelesnih šifri jednog apsolutnoga govora bez riječi. To je gramatika bez govora. Njezine su šifre upravo one koje ne pripadaju sekti upućenih kao što je to bilo u doba eleuzinskih misterija. Naprotiv, te šifre egzistencijalnoga projekta imanentne transcendencije tijela pripadaju cjelokupnoj zajednici. Nitko nije isključen. Svi su sudionici svjetsko-povijesne igre kazališta kao događaja kozmičko-ljudsko-animalne svetkovine.

U tom smislu je Artaud paradigmatski umjetnik povijesne avangarde. Umjetnost treba prevladati na taj način što je treba osloboditi od elitnog značenja društvene i kulturalno-civilizacijske misije zatvorenoga teksta „smisla“. Kao nesvodiv Nietzscheov dvojnik Artaud u životnoj ekstatičnosti tijela pronalazi uzvišenu „metafizičku točku“ prijelaza između svjetova. Tijelo je iskonski totem i tabu, znak i zabrana imenovanja onog što mu prethodi, totalni ikonoklastički obred zabranjenoga jezika slika. „Animalnost“, „ekstaza“ i „trans“ odvijaju se s onu stranu prostora i vremena („hors des situations“) ili s onu stranu metafizičkoga predstavljanja svijeta. (D. Hart, „Antonin Artaud Suche nach einer ‘anderen’ Ästhetik im hindu-balinesischen Orient“, u: Kulturwissenschaftliche Lektüren: Was heisst kulturelle Differenz, u: R. Düssel/Geert Edel/U. Schödlbauer (ur.), Die Macht der Differenzen: Beiträge zur Hermeneutik der Kultur, Synchron, Heidelberg, 2001., str. 307-326.)

Artaud je nakon putovanja u Meksiko u Predgovoru za Kazalište i njegov dvojnik na najradikalniji način promislio koliko zapadnjački pojmovi „kulture“ i „civilizacije“ pripadaju sustavu najčudovišnije moći perverzije: da, naime, život postaje „kulturan“ i „civiliziran“ tek onda kad je istinski mrtav kao živa ideja utjelovljenoga života, tek onda kad je istinski porobljen i pretvoren u sustav diskurzivnoga ništavila.

„Civiliziranost je čudovište u kojemu se do besmisla razvila naša sposobnost da izvlačimo misli iz djela, umjesto da poistovjećujemo djela i misli. /…/Treba vjerovati u smisao života obnovljenog kazališta, gdje čovjek neustrašivo postaje gospodarom onoga što još ne postoji, ali što treba stvoriti. I sve ono što nije rođeno može se roditi pod uvjetom da se ne zadovoljavamo time da budemo jednostavno sredstvo ubilježavanja.“ (A. Artaud, Kazalište i njegov dvojnik, Hrvatski centar
ITI-UNESCO, Zagreb, 2000., str. 8 i 12-13, S francuskoga preveo:V. Grubišić)

Kazalište bez Boga nije bezbožno kazalište. Bog je kao i cijela povijest metafizike u znaku obezbožene Riječi. Bezbožno i obezboženo upućuju na razliku između ateizma i nihilizma. Prvo je negativna afirmacija, a drugo proces obezvređivanja bitka kao božanskoga temelja svijeta. Obezbožena Riječ nema nikakvog smisla sve dok je „mrtva Riječ“. U Ivanovoj Apokalipsi novi dolazak Isusa Krista stoga se najavljuje riječima: „Jer stari svijet prođe“ i „Gle, sve novo činim!“. Kraj staroga svijeta označava bljesak iskonske nove riječi. Bog ima „smisla“ samo onda kad se životodajno podaruje-pruža biti čovjeka i bićima bez sustezanja. Sve drugo je u znaku nihilizma. Ali na što se odnosi taj pojam čiste negativnosti povijesti? Nihilizam se ne odnosi na faktičku smrt Boga u povijesti modernoga doba. Kao i Nietzsche, ali s paradoksalnim obratom, budući da je Artaud u svojem gnostičkome kršćanstvu živio tijelo Kristove muke kao duhovnu žrtvu urođenosti u svijetu, tako se i u Artaudovom mišljenju nihilizmom označava urušavanje ili unižavanje vrijednosti. Kao što kaže Heidegger u predavanjima o Nietzscheu, povijesno je kršćanstvo s idejom Boga isto tako nihilistično kao i moderni ideologijsko-politički poretci boljševizma i socijalizma. (M. Heidegger, Nietzsche: Der Wille zur Macht als Kunst, Gesamtausgabe, II. Abteilung: Vorlesungen 1923-1976., sv. 43, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1985., str. 30-31.)

Riječ posvećena metafizičkim pojmom Boga kao nadmarionete ili redatelja predstave odnosi se na vladavinu zapisanoga govora ili pisma kao teksta. (E.G.Craig, „Glumac i nadmarioneta“, u: O umjetnosti kazališta, Cekade, Zagreb, 1980. S engleskoga preveo: N. Đuretić) Umjesto „svete riječi“ koja transcendira „golo tijelo“, sada je riječ o obratu unutar same metafizičke sheme. Sveto tijelo u žrtvenom činu podarivanja sebe smrti nadilazi utjelovljenu riječ Boga time što se rasprskava u svijet kao jedinstveno i nerazlučivo djelo/događaj života samoga. Bez povijesnoga žrtvovanja tijela nikad ne može biti svetosti. U gorućoj buktinji svetost izlazi iz tijela poput posljednjega daha životne moći i prelazi u čisto stanje duhovnosti.

„Bez potpune žrtve tijela i bez zaborava tog smrtnog tijela, Snaga ljubavi koja dolazi od Boga ne može živjeti u ovom svijetu. Mi nismo tijela nego duše i naše duše su zaražene tijelima.“ (A. Artaud, „Novi zapisi iz Rodeza“, u: Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003., str. 210. S francuskoga prevela: M. Bašić)

Postavljanjem tijela na-scenu svijeta samoga svjetovnost svijeta pokazuje se u ekstatičkoj dimenziji nadolazećega iz budućnosti koja je blizu. Iz blizine onog nadolazećega jedino se može misliti ono praiskonsko kao živo u svojoj neugasivoj vremenitosti događaja. Artaud stoga ne zahtijeva povratak iskonu, nego „propovijeda“ iskonsku budućnost blizine. Nesvodivi srodnik tog misaonog puta jest Walter Benjamin. U tumačenju sudbinske metafizičke slike Paula Kleea Angelus Novus Benjamin povezuje tradiciju mističnoga kabalističkoga iskustva pravremena s onim otvorenim u nadolazećoj budućnosti. Anđeo vremenitosti dolazi iz bliske daljine vječnosti, koja se otvara u svezi prošlosti i budućnosti. (W. Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. S njemačkoga prevela: S. Knežević)

Od Grka i nezapadnjačkih kultura meksičkih Indijanaca, naroda azijskoga otočja Balija, Indije, Kine, Japana iskonska budućnost blizine je oduvijek tu poput simboličkoga arhetipa života čovječanstva. Daljina prošlosti i blizina budućnosti zahtijeva najradikalniji mogući projekt njihova povezivanja. Problem nije u rješenju, nego u načinu kojim se povezuje ono što je bilo povijesno-vremenski razdvojeno kao što je to minuli arhajski svijet Zapada i očuvani tradicijski kontinuitet povijesti Istoka. Navijestimo da se način rješenja te misterijske sveze mitsko-okultne prošlosti i onog što neočekivano dolazi iz budućnosti kao nečuveni događaj zvjezdane tjelesnosti posthumanoga tijela može tek uvjetno znamenovati postmetafizičkim insceniranjem umjetnosti kao života. Ne može se govoriti o onome što dolazi poslije metafizike ako se ne razjasni što jest metafizika uopće. U ovom slučaju Artaudova uporaba ključne riječi povijesti Zapada istodobno je:

pozitivna i
negativna.

Metafizika se, prema Artaudu, pojavljuje kao razdvajanje. Cjelovitost i istovjetnost života (bitka) i povijesne svijesti (vremena) razdvaja se na duh i tijelo. Kad govori o „ukradenome istinskome sebstvu“ rođenjem, tada je očigledno da se ono nerođeno misli i živi kao mogućnost transgresije umnoženoga i razdvojenoga života u nadolazećem svijetu onog Jednog u identitetu i razlici. Što je ukradeno ne može se više vratiti istinskome sebstvu kao subjektu-supstanciji osim radikalnim životnim samopotvrđivanjem jedinstvene žrtve mučeničkoga i patničkoga tijela. Bol stoga nije suprotnost užitku. Prabol života zahtijeva onu vrstu metafizičke okrutnosti, koja se izjednačava s egzistencijom spram smrti. Granice Artaudova kazališta okrutnosti nisu postavljene konačnom granicom smrti. Metafizika bitka i pozitivnoga samoodređenja života u Artauda označava drugu vrstu konačne granice. To je smrt osamostaljene strukture tijela kao znaka bez svojeg označenoga. Ili, drukčije iskazano, tema smrti postavlja se u središte predstavljanja tijela kao konačna granica „ludila reprezentacije“.

Kako i na koji način Artaud želi razoriti povijest metafizike? Najbolje je to objasnio Derrida. Posegnuvši za svojim temeljnim pojmom différence (razlika-razluka) da bi otvorio iz Artaudove postmetafizičke inscenacije umjetnosti kao života ono okultno i neizrecivo – samu neskrivenost života uopće – Derrida razotkriva podrijetlo kozmičko-ljudske povijesti udvajanja. Život nije ni površina tijela ni njegova dubina. Iz moći daha, disanja, onog što život omogućuje u njegovoj (ne)moćnoj kontingenciji nastaje življenje. (. Derrida, „La parole souflée“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978.,str. 169-195.)

Udahnuti život je duša (anima) pripadna svemu što jest. Tako je to već odredio Aristotel u svojem djelu De anima. Ali problem je u tome što se upravo ta duša nalazi u središtu psihologije kao moderne znanosti o unutarnjem svijetu. Tumači se, naime, psihoanalitički znakovima nesvjesnoga i snova. Artaud napada reprezentacijsko kazalište modernoga doba zbog psihološke perverzije iskonskoga smisla kazališta. Kritika Freudove psihoanalize uistinu je radikalna kritika svake obnove ideje modernoga subjekta. Umjesto ekspresije mitsko-kultnoga obreda tijela i duha na djelu je metafizika govora na temelju vladavine Boga kao govora/teksta. Stoga je Derridaina kritika Hegelove psihologije znaka unutar njegova filozofijskoga sustava korak s onu stranu reprezentacijske teorije znaka. Kada znak ima tek funkciju da upućuje na psihološke odnose između subjekata, tada se predstavljanje svijeta svodi na simboličku konstrukciju stvarnosti. A ona počiva na razlici između izvornoga znaka i njegova predstavljajućeg dvojnika. Ono isto što Artaud zamjera metafizičkome karakteru kazališta kao diktature riječi/teksta, to čini i Derrida u kritici Hegelove „psihologije znaka“ u moderno doba (J. Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967. O Derridainoj kritici Hegela vidi: D. Chaffin, „Hegel, Derrida, and the sign“, u: H. J. Silverman (ur.) Derrida and Deconstruction, Routledge, London-New York, 1989., str. 75-89.)

Metafizika je pozitivno ludilo samoga udvostručenoga svijeta. Kao njegovo zrcalo u kojem se ogleda poput dvojnika u kazalištu s metafizikom se nastavlja povijest ludila i nakon spoznaje o urođenosti (genealogije) ludila u mrežu povijesnih odnosa. Foucalt je protumačio i samo Artaudovo ludilo iz strukture metafizičkoga jezika. Taj je jezik izvorno racionalan, budući da se samo putem logosa (ratio) može dospjeti do istine. Ludilo je prema tome iracionalno. Ne može se metafizički odrediti drukčije negoli negativno kao suprotnost razumu. Dijalektička logika počiva na stavku razloga. Svako je određenje negacija drugoga. Binarne suprotnosti racionalnosti i ludila, međutim, ne mogu biti objašnjenje niti metafizike niti pak Artaudova slučaja. Ponajprije, metafizika je izvorna shizofrenija bitka. Iz udvostručenja jednog i jedinstvenoga svijeta u dvoje – izvorno vs. otuđeno – proizlazi moć mahnitosti. Rascijep u bitku samome metafizički je događaj nastanka svijeta. Ali Artaudova je iznimnost u tome što svojim umjetničkim djelovanjem potvrđuje da je ludilo ne samo bit metafizike, nego i njezino legitimno opravdanje. Uz to ludilo je i skrivena moć povijesnoga lutanja svjetovima. Razdvojenost i podvojenost svijeta na duhovnu i tjelesnu supstanciju, na onaj i ovaj svijet, nužno se reflektira u ludilu samoga cogita. Preuzimajući funkciju zakonodavca onog što jest stvarno, a što pak nije, sam cogito postaje konstruktivni subjekt totalne mahnitosti svijeta.

Artaudova kritika metafizike stoga je životno samopotvrđivanje ludila unutar samoga teksta i jezika metafizike kao što je to slučaj i s Hölderlinom i van Goghom. Foucault opravdano smatra da Artaudovo ludilo proizlazi samo odatle što je podvostručenje svijeta na diskurzivne i vizualne kodove svijeta nužno djelatnost refleksivnoga uma, koji sebe ozakonjuje kao vladara reprezentacije svijeta. (M. Foucault, Histoire de la folie á l’age classique, Gallimard, Pariz, 1972., str. 555. Vidi Derridaino tumačenje tog problema u raspravi: „Cogito and the History of Madness“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978., str. 31-63.) Ludilo ne ukazuje na ludilo svjetske povijesti. Ono je tek imanentna transcendencija svijeta kao racionalne iluzije tragičkoga bitka. U slučaju Artauda, koji „nikad nije bio potpuno svoj“ (Grotowski), radi se, međutim, o znamenovanju nerođenoga, koje zahtijeva apsolutno nov način kazivanja i tjelesnu uznesenost iznad ovog svijeta. Radi se zapravo o opsjednutosti apsolutnom slobodom iskonskoga života kao plesa iznad bezdana. Njezin glas i njezin poziv za Artaudova života u djelu/događaju totalne umjetnosti iziskivao je stvaranje novoga tjelesnoga govora, pisma i gramatike postmetafizičke inscenacije umjetnosti kao života. To pismo nije kriptogram, već piktogram. U piktogramu vizualizirani pojmovi dolaze iz budućnosti koja je blizu i prošlosti koja je krajnje udaljena. Pismo-slika nužno otvara scenu ili pozornicu pisanja kao upisivanje boli u samo tijelo kao tekst. To je ono okrutno životno što se ozbiljuje u nemogućnosti smisla. Ili još tragičnije, u apokaliptičkome zazivu nerođenoga pisma-tijela. (J. Derrida & P. Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, The MIT Press, London,1998.)

Artaud je u svojem kasnome djelovanju nakon totalne opsjednutosti, koja kulminira boravkom u psihijatrijskoj klinici u Rodezu, došao do krajnje točke postmetafizičke inscenacije. Počeo je pisati crtajući ili crtati pismenima. U tzv. urođenome ili majčinskome jeziku kao što je „njegov“ francuski ti znakovi upućuju na nadilaženje metafizičke strukture latinskoga izvora. Drugim riječima, Artaud je konstruirao svoje pismo-slike za gramatiku nerođene umjetnosti samoga života s onu stranu boli i patnje ovoga jedinoga tijela na zemlji. To je ono najčudovišnije u mračnoj tajni suvremene avanture umjetnosti kao života uopće. O čemu je tu uopće riječ?

2. Opsjednutost: subjectile kao piktogram života

Cjelovitost života odgovara totalnome kazalištu s onu stranu predstavljanja i znaka za nešto drugo. Pozitivna metafizika jest istodobno prisutnost znaka kao pisma/traga u odsutnosti njegova označitelja (Bog). Derridaina dekonstrukcija na tome gradi svoju kritiku zapadnjačke metafizike prisutnosti. Odsutnost (paraousia) je istodobno mogući trag onog nadolazećega (l’avenir), koje dolazi neočekivano na kraju povijesti u znaku jedinstva triju vremenskih ekstaza (bilosti-prisutnosti-budućnosti). U tom smislu se eventualno može govoriti o teologijskim obratima u mišljenju dekonstrukcije na temelju židovsko-kršćanske eshatologije i apokaliptike. (J. Derrida, Marges de la philosophie, Minuit, Pariz, 1972.) Negativno određenje metafizike može se u Artauda pokazati iz traganja za iskonskim smislom kazališta s onu stranu znaka, pisma/teksta, logosa, temelja. U svim njegovim tekstovima, načinu ispisivanja, formi i simboličkim kriptoznakovima iskrsava ta opsesivna strast za tjelesnim totalitetom praznaka, koji ujedinjuje glas i sliku, riječ i ono neizrecivo uopće što nije transcendentno, nego se otjelotvoruje živim dahom. Život nastaje i nestaje u dahu. Ekscentričnim projektom egzistencije život se samo upotpunjuje. Skrivena tajna života proizlazi samo iz one iskonske neskrivenosti života samoga. Metafizika je u tom smislu sinonim za povijesno skrivanje onog neskrivenoga. A ono neskriveno dolazi niotkuda i neočekivano stoga što je već oduvijek ovdje. Biti oduvijek ovdje znači disati u još nerođenome tijelu totalne umjetnosti života. Blizina Artaudova mišljenja i umjetničkoga djelovanja s Heideggerovim prebolijevanjem metafizike čini se još uvijek nedostatno istraženom. (Vidi o tome tekstove D. Johnstona, „Overcomming the Metaphysics of Consciousness: Being/Artaud“, Proceedings of the 2006 Conference of the Australian Association for Drama, Theatre and Performative Studies i „Commentary: Manual Metaphysics: Philosophy and Theatre“, Philament: an online journal of the arts and culture, br. 4/2004.http://sydney.edu.au/arts/publication/philament/issued4_Commentary_Johnston.htm)

Novija tumačenja Artaudova zaokreta spram obrednoga kazališta tijela i gesta u paradigmatskome slučaju balijskoga kazališta ukazuju na diskurzivnu moć mistifikacije onog Drugoga zbog ideje o nerođenome iskonu Zapada samoga. Problem, dakako, nije tek u tome da se Artauda kao i mnoge velike zapadnjačke mislioce-umjetnike, opsjednute idejom iskonskoga stanja duha izvan središta Zapada, proglasi zabludjelim orijentalistima ili eurocentristima. (Vidi o tom međusobnom kulturalnome nerazumijevanju i instrumentalizaciji Drugoga: Tzu-Chung Su, „The Occidental Theatre and Its Other: The Use and Abuse of the Oriental Theatre in Antonin Artaud“, NTU Studies in Language and Literature, br. 22 (prosinac 2009.), str. 1-30.) Ideologijsko čitanje samo je trendovski znak ressentimenta nemoćnih duhom, bez obzira s kakvim se novim krinkama kritike ideologije ukrašavali, a ne znak razumijevanja biti projekta prebolijevanja metafizike uopće. U pravu je Sloterdijk kad tu multikulturalnu/interkultulturalnu buku i bijes naziva simptomom dvostruke dekadencije – koliko Zapada toliko i Istoka. Zaboravlja se da je Istok bio u najmanju ruku na istovjetan način fasciniran slikom Zapada kao racionalnoga poretka znanja i tehnologije u vođenju društvenoga i kulturnoga životnoga sklopa. Od svih istočnjačkih kultura to je bilo najrazvidnije u slučaju Japana. U svojem totalnom mobiliziranju i moderniziranju tijekom cijeloga 20. stoljeća japanski se sinkretički duh kreativne imitacije Drugih pretvorio u autentični kamigrafijski simulakrum. Kami, japanska oznaka za dušu pripadnu svim bićima, temelj je izvorne religije šintoizma. Obogotvorenje prirode čuva poredak od ljudske destrukcije. Ali time se istodobno čovjek razumije namjesnikom kozmičko-prirodnih sila. Subjekt se u tom sklopu ne može realizirati osim nasiljem spram izvanjske i kontemplacijom spram unutarnje prirode. Cjelokupni je poredak kulture Japana – od No i Kabuki kazališta do zen-buddhističke kontemplacije i ontologije praznine u slikovnoj umjetnosti i arhitekturi – rad na preobrazbi homogenoga identiteta u prazno mjesto razlika nesvodivo Drugoga. Japan je sinkretički duhovno-povijesni redizajn svijeta u doba njegove posvemašnje digitalne prozirnosti. (P. Sloterdijk, Eurotaoismus: Zur Kritik der politischen Kinetik, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1989., Ž. Paić, „Japan: moć kamigrafijskoga simulakruma?“, u: Postmoderna igra svijeta, Durieux, Zagreb, 1996., str. 81-110. )

Znamo da je Artaud u cjelini svojih životno-umjetničkih djelovanja sebe postavio u središte projekta kao tijelo koje misli-pati na pozornici svijeta. Sebe-postavljanje-u-djelo jest definicija moderne umjetnosti koju Heidegger predlaže u analizi van Goghove slike s motivom seljačkih cipela. (M. Heidegger, „Der Ursprung des Kunstwerkes“, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1972.) Upadljivost vremenske ekstaze nadolazećega ili prave budućnosti podaruje umjetnosti ekskluzivno pravo proizvođenja svijeta kao svagda novoga djela iz iskonskoga događaja konstelacije bitka i vremena. Drugim riječima, ako je Artaud otvorio svojim djelom postmetafizički događaj insceniranja umjetnosti kao života, tada se to i takvo djelo mora bitno razlikovati od svih drugih pokušaja u modernoj i suvremenoj umjetnosti. Instalirati nije tek postaviti neku tekstualno zapisanu dramu na kazališnu pozornicu. Posve je drukčije značenje pojma insceniranja. Izvedba na pozornici uključuje živo tijelo u jednokratnom činu komunikacije s okolnim svijetom. To ponajprije znači da insceniranje pretpostavlja performativni odnos čovjeka i svijeta kao prostora i vremena događanja onog što omogućuje čin insceniranja – obrednu svetkovinu samoga života kao kazališnoga uprizorenja. (J. Früchtl/Jörg Zimmermann (ur.) Ästhetik der Inszenierung, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2001.)

Svetkovina je obredna magija života s njegovim duhovima i demonima, natprirodnim silama i zazivu moći prirode za skladom s ljudskom mjerom. Artaudovo uvođenje pojma egzorcizma u novo kazalište tjelesne gramatike snova te vibracija zemlje i neba umjesto aristotelovske katarze može se shvatiti kao pobuna totaliteta svijeta protiv svođenja života na psihološku strukturu drame. Egzorcizam nije tek kršćanski obred istjerivanja zloduha iz tijela. U njemu se sabire moć prebolijevanja traumatskoga događaja žrtvovanja zajednici onog što je navlastito pojedinačno. U tom smislu je egzorcizam suprotstavljen katarzi kao ono iskonsko kolektivno izvedenom pojedinačnome. Problem je ipak u tome što Artaud neproblematski uzima metafizički pojam iskupljenja iz ranoga kršćanstva i njegove apokaliptičke vizije kraja povijesnoga vremena. Hegel je to u svojim analizama tragične sudbine Antigone pokazao kao put stvaranja modernoga subjekta iz samoskrivljenoga položaja žrtve. Antigona ne djeluje iz savjesti, nego iz običajnosne dužnosti spram nadolazeće zajednice. I čak ako takva zajednica ne postoji, etički čin konstituira božanski zakon. Nije, dakle, etika transcendentna ljudskome djelovanju. Ona se ozbiljuje u samom činu djelovanja kao imanentni zakon života. Kada se pojavljuje problem savjesti, tada je već riječ o zlu i krivnji subjekta. On se odaziva na glas čudovišne neobrazloženosti pojma krivnje uopće – iskonski grijeh. Bog zapovijeda diskursom zabrane. Krivnja je apsolutna samo zato jer je iskonski grijeh u kršćanstvu kôd univerzalne zabrane. Prijeći tu zabranu unutar samoga tijela pokazuje se radikalno transgresivnim činom prebolijevanja metafizike. Samo se iz tog sklopa može razumjeti zašto Derrida u tumačenju Artauda govori o povijesnome grijehu samoga Boga protiv božanstva.

Ako je bit krivnje skato-teologijska, tada je riječ o cjelokupnome prebolijevanju ideje Boga kao temelja-logosa-govora u zapadnjačkoj metafizici. (J., Derrida, „La parole souflée“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978., str. 184-185.) Artaud u svojoj kritici metafizike reprezentacije cjelokupnu povijest drame od Shakespearea smatra zastranjenjem u psihološku redukciju drame dijaloga, odnosno vladavine govora kao teksta. Egzorcizam ima stoga više negoli katarzičnu funkciju. Posrijedi je uzvišeni čin produhovljenja bića, a ne tek čin psihološkog pročišćenja promatrača izvedbe. To je razlika između kazališta kao umjetnosti života i kazališta kao reprezentacijskoga spektakla subjektivnosti. Prvo je otvoreno u povijesnome strujanju epoha od iskona do neposredne budućnosti, a drugo zatvoreno djelo koje se poput suvremenih medija ne odnosi na svijet, nego na druga djela ili na druge medije.

Intermedijalnost stoga ne pripada odredbi Artaudova postdramskoga kazališta gesti. Naprotiv, tek postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao života uvodi u svijet s onu stranu teksta kao zapisanoga govora koji odlučuje o tome što jest drama subjekta i tko jest subjekt drame. Zato ovdje može biti jedino riječ o transmedijalnosti gestualne poltike tijela. Radi se, dakle, o radikalnoj pobuni tijela protiv zatvorenosti svojih „organa“. (Vidi o tome: N. Pethes, „Die Transgression der CodierungFunktionen gestischen Schreibens (Artaud, Benjamin, Deleuze)“, diss.sense Zeitschrift für Literatur und Philosophie, http://www.dissense.de/ge/pethes.html)

Prijeći s onu stranu medija znači nešto bitno drukčije negoli biti-između-tijela. Komunikacija je ljudski čin nerazumijevanja iskonsko tragičkoga bitka. Paradoksalno, nema komunikacije bez prethodnog nerazumijevanja tog odnosa spram bitka. Edip ne bi djelovao kad bi znao za „svoju“ tragičnu sudbinu. Prijeći s onu stranu medija stoga znači žrtvovati tijelo u ime umjetnosti kao života. To je najviša žrtva ikad moguća. Sada se pokazuje nešto najuzvišenije u Artaudovu razumijevanju vlastitoga projekta totalnoga kazališta. U njegovoj nemogućnosti aktualizacije u suvremenom svijetu znakova bez predmeta i predmeta bez znakova koje određuje svijet novomedijske integralne zbilje, uobičajeno je Artauda nazivati vizionarom nadolazećega, umjetnikom-bez-djela. Zar upravo takav stav ne proizvodi mistifikacije čak i u najboljoj namjeri? Nije se, naravno, teško ne složiti s takvim „zdravorazumskim“ postavkama kazališnih revolucionara suvremenoga doba među kojima Jerzy Grotowski ima posebno izdvojeno mjesto. ( J. Grotowsky, Towards A Poor Theatre, ur. E. Barba, Routledge, London-New York, 2002.)

Kad to kažemo ne mislimo da je Artaudovo kazalište nemoguće. Takva bi postavka značila nešto krajnje nemoguće: da je moguće samo ono aktualno i da je mogućnost zapravo ništa drugo negoli nužnost aktualnoga. Kazalište okrutnosti u svojoj nemogućoj nepredstavljivosti jest čin nemogućega zato što je ono nemoguće najdublja i najživlja mogućnost nerođenoga uopće. O tome se radi. Derrida je to pokazao kao problem odnosa dijalektike negacije i afirmacije.

„Kazalište okrutnosti nije predstava.To je život sam u mjeri u kojoj je život nepredstavljiv. Život je nepredstavljiv izvor predstave.“ (J. Derrida, „The Theater of Cruelty and the Closure of Representation“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978., str. 234.)

Negacija klasičnoga kazališta reprezentacije i zahtjev za ne-reprezentacijskim kazalištem okrutnosti nije čin destrukcije, nego rad dekonstrukcije, Nerođeno omogućuje čudovišnu afirmaciju života bez konstruktivnoga dodatka jezika kao govora odnosno pisanja kao teksta. Sve što jest tijelo čista je afirmacija života kao bivanja/postajanja. Afrimacija je otuda izvorna moć samopotvrđivanja životnosti života čiji je simbolički prostor vrijeme kazališta. To je vrijeme događaja u jednokratnome životu tjelesne prisutnosti. Ona dolazi iz bliske budućnosti, neočekivano i nenadano. Heraklit kaže u jednom fragmentu – tko se ne nada, neće susresti nenadano jer je ono neistraživo i nedokučivo. Ali, nada u nadolazeće kazalište nerođenoga nije nemogućnost takvog kazališta, nego ponajprije mogućnost radikalne afirmacije života „sada“ i „ovdje“. Život u svojoj samopotvrđujućoj životnosti jest bitak sam u modusu mogućnosti promjene stanja. To je moć apsolutne slobode da uspostavi novo kakvo nikad nije bilo. Novo je nadolazeće u svojoj nečuvenoj nemogućnosti. Derrida navodi Artauda koji kaže da posljednja riječ o čovjeku još nije izrečena. Ali time što nije izrečena posljednja riječ o čovjeku, ne znači da upravo nadolazak novoga kazališta iz nerođenosti ne najavljuje kraj posljednjega čovjeka. U ničeanskome smislu, posljednji čovjek znak je neizmjerne taštine i otupjelosti u igri s beskrajnom prazninom svijeta. S posljednjim čovjekom nestaje i metafizička avantura povijesne drame reprezentacije. O tome se radi.

Nemogućnost Artaudova kazališta okrutnosti nije u tome što se ne može zamisliti jezik nepredstavljivosti. Problem je zapravo u tome što uopće znači postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao života. Znači li to da je jezik kao govor teksta i pisanje na tragu predstavljive prisutnosti znaka na svojem kraju ili da je već u ideji dokrajčeno onim što je Artaud činio svojim pisanjem-crtanjem (tzv. subjectile)? Je li postmetafizičko insceniranje postavljanje na pozornicu same ideje slobode kao žrtve izmučenoga i patničkoga tijela u tamnici lude duše? Međutim, Artaud nije umjetnik-bez-djela. On je umjetnik-mislilac u tijelu kao umjetničkome događaju slobode. Žrtvovati tijelo uzvišenom smislu umjetnosti bio bi čin narcističke teatralizacije svijeta kao iluzije bitka i vremena. Artaud to ne čini. On tijelo živi u svim njegovim kozmičko-ljudsko-animalnim vibracijama. Tijelo je trojstvo duha, duše i tvarne tjelesnosti, a djeluje kao strojno organizirani sklop. I kada se živctinjsko i ljudsko virtualno pojavljuju u ideji kiborga ili posthumanoga bića, tijelo još uvijek ima slobodu odnosa spram okolnoga svijeta. Sloboda je žrtveni ples apsolutnoga tijela nad bezdanom. Tijelo ne laže čak i kad zavodi drugo tijelo opčinjavajući svojim kozmičkim plesom duhovnih struna. Već je Nietzsche upućivao na korijene takve vitalističke semiotike. Tvrdio je da je govorni jezik tek kasna forma komunikacije posve udaljena od iskonskoga čina označavanja stvari u svijetu. Jezik porobljava iskonsku slobodu tijela već samim činom uzdizanja u sfere duhovnoga kao institucionaliziranoga diskursa božanske odsutne prisutnosti. Jezik bogova u grčkome predskokratskome svijetu jezik je znamenovanja čudovišne igre znakova unutar i oko tijela samoga. Kad tijelo postane stigmom logosa kao uma, jezik ovladava tijelom kao svojom kognitivnom mapom. Da bi jezik mogao biti diskurzivnom moći metafizike, mora se utjeloviti u figuri zabranjene ludosti onog beskonačnoga u konačnome. Nietzsche stoga rabi prispodobe kaosa i plesa, ludila i pozornice na kojoj se odigrava postmetafizička drama bivanja/postajanja onog nerođenoga. (P. Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne: Nietzsches Materialismus, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1986.)

Za Artauda je gestualnost u samoj „prirodi“ kazališta. Metafizička dimenzija tijela u gestualnosti otklanja znakovno predstavljanje nečeg izvan samoga tijela. Pojam re-prezentacije (pred-stavljanja) odnosi se u novovjekovnoj metafizici od Descartesa do Lacana na zamjedbu ili percepciju bića kao stvari i objekata u prostoru i vremenu konstrukcije. Nije, dakle, riječ o nečemu vječnome i nepromjenljivome, od iskona zapečaćenome i urođenome čovjeku. Predstavljanje je čin zamjedbe. U njemu subjekt spoznaje svijet polazeći od čina vlastite refleksije o svijetu. Subjekt zamjećuje objekte tek onda kad ih konstituira i konstruira kao predmete iskustva. Taj proces se odigrava prema pravilima metafizičkoga označavanja stvari kao znakova za nešto drugo. Imenovanje je uvijek čin predstavljanja nečega (intencionalna svijest). No, granice su imenovanoga u činu imenovanja koji je diskurzivno prazan čin od bilo kakve reprezentacije. U mitskome svijetu Grka bogu je Zeusu bilo namijenjeno da se ljudima najavljuje znamenovanjem koje uključuje označavanje nečeg nadolazećega. Tako je razumijevanje označavanja uvijek u svezi s onim što je vremenski određeno u okultnome misteriju budućnosti – ono što će se dogoditi i što je najavljeno tajnim znakovima. Nisu znakovi nešto što tijelo predstavlja, nego tijelo nepredstavljivo smjera onkraj vlastite fizičke tjelesnosti. Ta je strategija neizbježno transgresivna. Kroz tijelo vodi put nadilaženja tijela. U suvremenom iskustvu body-arta i radikalne posthumanističke kritike materijalizma praksa Fakira Musafara svjedoči o hibridnoj svezi šamanizma, okultizma i suvremenoga performativnoga djelovanja na tijelu samome. Iskustvo boli predstavlja nešto uračunato u sam način prevladavanja boli. Ne može biti užitka u tijelu bez patnje i boli samoga tijela.

Isto vrijedi i za pisanje. Artaudovo pisanje nije „stil“ ekscentrika i opsjenara. Pisati znači suprotstavljati se autentičnome bolu života drugom vrsti boli u tekstu. Ispisujući bol u tekstu Artaud piše vlastito tijelo kao dvojnika od rođenja ukradenog iskonskog sebstva. Zato je subjekt pisanja netko Drugi. Njegov glas dolazi iz tame. Opsjednutost tim glasom čini pisanje tamnim iskustvom boli jer se iskonska bol života podvostručuje i tako niječe život sam. Nemogućnost pisma kao živoga teksta bitka proizlazi iz procesualnosti bitka kao bivanja/postajanja Drugim. Tako je patnja dvoznačna i dvostruka. S jedne strane nužno iskustvo životne muke (passion) i žudnje za intenzitetom života do krajnjih granica. Ekstremni atletizam duše odgovara tjelesnoj ekstazi djela umjetnosti kao ekstremnoga bola i užitka u okrutnosti života. S druge strane patnja proizlazi iz misaonoga daha života. U pismu kao tekstu on se zgušnjava do ekstatičnoga užitka i radosti života (jouissance). Pisanje stoga ima u sebi već unaprijed nešto od neizlječive bolesti samozavaravanja života. Bez subjekta i njegove refleksije o pisanju čin pisanja postaje transgresivno ludilo samoga teksta bez autora. Automatizam jezika govori mračnu tajnu vremena iz doba iskonskoga kaosa. Pisanje je za Artauda utoliko moguće samo kao pisanje-protiv. To je protučin izvorne slobode u njezinoj anarhičnoj ekstazi života samoga bez „remek-djela“ i bez ovjekovječene laži ponavljanja. (A. Artaud, „Obračun s remek-djelima“, u: Kazalište i njegov dvojnik, Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb, 2000., str. 70-78. S francuskoga preveo: V. Grubišić)

To je pisanje protiv metafizike postojanosti i stabilnosti u promjeni. Lorenzo Chiesa u svojem pokušaju da Artauda razumije protiv njegove volje, naime pomirujući ga s Lacanom koji je za Artauda bio paradigmom institucionalnoga zločina psihijatrije i psihoanalize u modernome društvu perverzije, kaže da je riječ o „pisanju autentične boli/užitka“. (L. Chiesa, „Lacan with Artaud: j’ouís-sens, jouis-sens, jouis-sans“, u: S. Žižek (ur.), LACAN; The Silent Partners, Verso, London-New York, 2006., str. 359.) Nesumnjivo je to primjereni iskaz za Artaudovo insceniranje pisanja u vidu radikalnoga rušenja strukture teksta i njegove apstraktne vizualnosti. Tekst Artauda je vizualna dekonstrukcija poretka u kojem razumljivost (racionalnost) stvara smisao. Kritika metafizike kao kritika govornoga kazališta može se razumjeti i kao kritika reprezentacijske strukture jezika uopće. Tjelesna manifestacija govora u gestualnosti upućuje izravno na diskurzivnost tjelesnoga iskustva onog što je obavijeno mračnom tajnom (okultizam).

Pritom valja kazati da se pojam geste odnosi na metafizičko određenje transgresije vladajućeg diskursa. Gestom se ruši poredak diskursa moći u jeziku. Čak i same riječi su predstava metafizičkih gesti kao, primjerice, metaforički i anaforički prst sudbine ili providnosti, prigibanje koljena u poniznosti i skrušenosti spram uzvišenosti božanskoga u slikarstvu, neustrašivi pogled u visinu spram sunca. Artaud već u manifestima svojeg Kazališta okrutnosti govori o nužnosti pronalaska novoga govora, pisma i njegove gramatike. Novi govor treba sjediniti disanje, inkantaciju, vrisak i tjelesni znakovni poredak u bljesku kazališnoga događaja. Ono nezapisano u pismu kao tekstu prethodi svakom budućem pismu. Nezapisano je znak znakova. Vizualnost i plastičnost znaka odgovara iskonskome razumijevanju govora. I sam je Platon, kako je to tvrdio Heidegger, slikovno predočavao zagonetku govora. Neizrecivost nije neprikazivost onoga što se ne može iskazati govorom. Artaud je bio svjestan bitne nemogućnosti jezika izvan njegove životno-tjelesne ekspresivnosti. Premda će tvrditi da arbitrarnost znaka preostaje gotovo dogmom, što inače čini temelj de Saussurove i Barthesove semiologije, mogu se nazrijeti sumnje u takav stav u svim njegovim tekstovima. Umjesto proizvoljnosti i konvencije znaka, život koji se izjednačava s kontingencijom okrutnosti sam postaje univerzalnim znakom okultnoga i neizrecivoga performativa. Izvođenje (performare) u sebi sjedinjuje proizvođenje (productio) i ponovno proizvođenje (re-productio). Izvedba tijela u prostoru i vremenu singularnosti događaja nužno uključuje proizvodno-reproduktivni sklop. Tijelo proizvodi događaj uklopljenosti Drugih u događaj interaktivne komunikacije zato što je posljednji teritorij želje za životom u zajednici. Kao što je život sam čin podarivanja-pružanja u proizvodnoj reprodukciji bitka, tako se i tijelo u zajednici iščitava kao zajedničko tijelo ili tijelo zajednice (communio) Drugih.

Perverzija je jedino moguća kad se tijelo pretvara u fetišizam robe ili ideologijski znak otuđenosti od izvorne nepredstavljivosti života kao tijela samoga. Pod pojmom perverzije valja shvatiti ponajprije temeljnu izokrenutost poretka kategorija života. Sada je ono „niže“ odmijenilo „više“. Iz tog obrata nastaje izokrenutost svijeta. Marx je prispodobom camere obscure pokušao razumjeti pojam ideologije kao lažne svijesti odnosno svijesti o lažnome društvenom bitku. Tamna komora je fotografski negativ. Stoga je rad negativnosti povijesno uspostavljanje afirmacije negativnoga. Otuđenje od izvornoga povijesnoga bitka u Marxa odgovara ideji „ukradenoga sebstva“. Ali s tom razlikom što je Artaudov stav u suglasju s okultnim i misterijskim svijetom ranoga gnosticizma.

Za Artauda se negativno ne može odrediti dijalektički. Okrutnost nije negativnost života u značenju ontologijski neotklonjiva zla i zločina. Posve suprotno, okrutnost je životnost života ili bitak kao bivanje/postajanje u neprestanoj promjeni. Procesualnost bitka odgovara stvaralačkoj promjeni aktualnog stanja stvari. Kazalište može biti stoga samo neprestano insceniranje života. Ono je prostor dinamičke procesualnosti, djelo-u-nastajanju kao tijelo-u-interaktivnosti. To je temeljna metafizička odredba onoga što Artaud misli kad govori o metafizici na djelu. Nije stoga začudno da se na tragovima Artauda neomarksistički teoretičar društva spektakla Guy Debord usmjerava traganju za životom s onu stranu spektakla kao ideologije, koji je za njega vizualna reprezentacija društvenih odnosa kapitala, a ne materijalna struktura robe/stvari u formi slike. Ne postoji mogućnost radikalnoga života onkraj reprezentacijske forme slike osim prevladavanjem slike kao spektakla u performativnome činu samodokidanja slike. Što Debord naziva détournament samo je ikonoklastička strategija nemogućnosti nepredstavljivosti osim unutar fatalne granice predstavljivosti slike same. Debordov film Društvo spektakla iz 1973. godine dekonstrukcija je ideje reprezentacije u filmu. Time je istodobno konceptualno-teorijski performativni čin zaokreta u samoj ideji filma uopće. (G. Debord, Društvo spektakla, Arkzin, Zagreb, 1999. S francuskoga preveo: G. Vujasinović i Guy Debord, Complete Cinematic Works: Scripts, Stills, Documents, AK Press, Oakland-Edinburg, 2003. Vidi o tumačenju Debordovih postavki i svezi s Artaudovim konceptom M. Puchner, „Society of the Counter-Spectacle: Debord and the Theatre of the Situationists“, Theatre Research International, Vol. 29, br. 1/2004., str. 4-15.)

Performativnost događaja može biti stoga samo produktivno-reproduktivna. To se ne suprotstavlja uobičajenom shvaćanju performativne umjetnosti kao one koja se događa u trenutku jednokratnosti i koja je neponovljivom. (E. Fischer-Lichte, Ästhetik des Performativen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2004.) Stvaralački čin ponavljanja jednokratnosti čini smisao obreda kao vremenitu vječnost trenutka. Ali to ponavljanje nije replikacija i oponašanje. Nije također ni udvostručenje i simulakrum. Kao što pokazuje razvitak novih medija s naglaskom na prevođenju (transkodiranju) razdvojenih osjetila u jedan integralni sklop, proizvoljnost znaka na čemu se gradi cjelokupna semiotička teorija medija nestaje u korist jedne univerzalne gestualnosti posthumanoga tijela. (S. Bey Cheng/C. Kattenbelt/A. Lavender/R. Nelson (ur.), Mapping Intermediality in Performance. Amsterdam University Press, Amsterdam, 2010.)

Znak nije više plod kulturne proizvoljnosti. On je univerzalni kodirani okultno-neizrecivi simbol umjetnoga života. Kao takav virtualno određuje „sudbinu“ svekolikoj umjetnosti u digitalno doba. Kada znak postane kôd, više nema razlikovanja predstavljenoga i predmeta. Tijelo u svojoj vizualizaciji postaje simboličko mjesto susreta neba i zemlje, božanskoga i smrtnoga. Ali je li takvo tijelo još uopće ljudsko-suviše-ljudsko? Naravno, posthumano tijelo je napustilo ovo četvorstvo samim time što je s onu stranu biološke zgotovljenosti. Ono je samo uvjetno „tu“, na zemlji. Ali stvarno je nešto što sa zemljom više nema nikakve veze. Raskorjenjivanje zemlje događa se u totalnoj destrukciji bića. Tijelo je egzaktni pokazatelj sveopćega nihilizma tog procesa raspada metafizičke strukture svijeta. Ono se dizajnira i pretvara u organe bez tijela na stvarnome i simboličkom tržištu. Kao estetska stvar, tijelo više nije drugo negoli u analogiji s Duchampovim ready mades – body to made.

S Artaudom i njegovim kazalištem okrutnosti otpočinje ono nadolazeće u znakovima izvedbenosti i konceptualnosti samoga života. Sve se to događa kroz medij ljudskoga tijela. Ali razumjeti misterij tjelesnosti u prebolijevanju metafizičke povijesti bitka i vremena nije nipošto jednostavno. Ne radi se tek o imanentnoj transcendenciji tijela. Put spram tog mišljenja u suvremenoj poststrukturalističkoj filozofiji pripada jedinstvenosti Gillesa Deleuzea i njegovom tumačenju Artaudova koncepta tijela bez organa. (G.Deleuze, A Thousand Plateaus; Capitalism and Schizophrenia. Continuum, London, 1987. Vidi o tome: Ž. Paić, „Bijele rupe: Tijelo kao vizualna fascinacija“, u: Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009.) Život i smrt tijela iziskuju insceniranje svijeta u znaku postdramskoga kazališta svijeta s onu stranu tragedije i komedije, psihologije i etike, osjetilnoga i nadosjetilnoga. (D. Mersch, Ereignis und Aura: Zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.) U pitanju je nečuveni događaj misaonoga tijela koje pati, vibrira i ritmički pulsira, šokira i izaziva Druge svojim jedinstvenim pismom razlike (hijeroglifi snova i ideogrami opsjena). (J. Derrida, „The Theater of Cruelty and the Closure of Representation“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978., str. 234-250.) Tijelo koje pateći misli odnosi se spram vlastita korporalnog okružja tvari i stvari kao gnostička figura kozmičkoga stranca spram ovoga svijeta. (. Lacarriere, The Gnostics, Peter Owen, London, 1977. Vidi također: J. Goodall, Artaud and the Gnostic Drama, Clarendon Press, Oxford, 1994.) Stranac nije tek onaj „tuđinac“ kojemu nema nigdje mjesta u okrutnoj modernoj političkoj razdiobi prostora.

Tko nije urođen u vlastito tlo, taj je uvijek strano tijelo u mnoštvu različitih nacionalno-državnih prostora. No, gnostička ideja kozmičkoga Stranca nadilazi bilo kakvu zemaljsku uskraćenost za domovinu i zavičaj. Ta je ideja još ne-rođena izrođenost praiskonskoga svjetla. Ono osvjetljava sva bića svojom čistom energijom. Biti strancem znači biti ontologijski nerođenim slučajem u nužnosti upojedinjenja života kao tvarne opsjene umnažanja. To se događa kroz seksualni čin kopulacije bića, koji prethodi zbiljskom doživljaju raskorijenjenosti i bezavičajnosti. Stranac stranstvuje na ovoj Zemlji jer mu je istinski život s onu stranu tjelesne tamnice. Prolazak kroz tijelo nužan je put čudovišno uzvišene slobode. U znaku četvorstva neba i Zemlje, božanskoga i smrtnoga, koje pripada Heideggerovu mišljenju, ( M. Heidegger, „Das Ding“, u: Vorträge und Aufsätze, Neske, Pfullingen, 1957.) može se Artaudovo postmetafizičko insceniranje svijeta kao umjetničkoga života slobode tijela odrediti upravo zrcalnom igrom. Tek zahvaljujući toj igri nastaje svijet u događaju trenutka. Ali kako razumjeti što to uopće Artaud podrazumijeva pod pojmom metafizike i kamo smjera njegova transgresija pisma/jezika cjelokupne povijesti zapadnjačkoga kazališta? Za početak, evo krunskog dokaza tog četvorstva neba i Zemlje, božanskoga i smrtnoga. Sam Artaud izričito kaže tko jest Antonin Artaud u zapisu Ovdje počiva:

„Ja, Antonin Artaud, sam svoj sin / svoj otac, svoja majka / i ja sam.“ (A. Artaud, Selected Writings, University of California Press, Berkeley, 1988., str. 238.)

Metafizika na djelu označava dvoje: njezinu povijesnu moć imenovanja stvari u razlici spram drugih stvari kao razlikovanje „ovoga“ i „onoga“ svijeta i neprekoračivu sjenu udvajanja iskonskoga života. Nietzscheova je formula za neprekoračivost metafizike izrečena u nastupnome spisu Rođenje tragedije iz duha glazbe. Bogovi su metafizike Apolon i Dioniz, nadosjetilno i osjetilno, um i tijelo, razbor i ekstaza, filozofija i umjetnost, svjetlo i tmina. U jedinstvenom činu metafizičkoga prevladavanja metafizike bog osjetilnosti i tmine, užitka i transgresije preuzima u svojem tijelu zadatak novoga vođenja života bez vladavine metafizičkoga temelja (logosa). Artaudova je kritika zapadnjačkoga kazališta kao vladavine teksta i pisma ništa drugo negoli postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao života. U znaku tragične distancije ili différance između božanskoga tijela svjetla i okultne tajne mračne spoznaje odvija se istinska drama. Život je bezrazložna okrutnost i bez-smisleno bivanje/postajanje. U svojoj takovosti život je najveća igra, radost užitka nerođenoga i ples njegova boga koji dolazi iz daleke prošlosti i bliske budućnosti. Iz Derridaine strukture mišljenja postmetafizika je pokušaj prebolijevanja logocentrizma. (J. Derrida, Positions, Minuit, Pariz, 1967.)

Kad se ne želi prevladati već preboljeti metafiziku, tada je svaki pokušaj postmetafizičkoga zaokreta unaprijed paradoksalan. U isto vrijeme se u ime metafizike ona nadilazi tako što joj se vraća izgubljeno dostojanstvo. Sam Artaud koleba se u svim tekstovima s takvim pokušajima mišljenja-življenja, koji variraju između tradicionalnoga duhovnoga okultizma i šamanizma i avangardne tehnike razaranja povijesnoga smisla jezika i slike. Često se metafizikom određuju pojmovi poput supstancijalizma i esencijalizma. Uglavnom se pritom misli na vladavinu jednog načela u smislu kauzalno-teleologijskoga pristupa povijesti. Uzrok i svrha, prvo i posljednje (arhé i eshaton) na taj način zatvaraju mišljenje u matricu diskurzivnoga poretka bitak=bog=svijet. Život se metafizički misli uvijek u kategorijama rasta i intenziteta jednog vodećega načela. Duhovni život, dakako, ima primat nad materijalnim. Ali život misliti postmetafizički pretpostavlja obrat unutar same strukture metafizike, ali ne i njezino konačno prebolijevanje. U tom pogledu Artaudova nakana da tijelu vrati dostojanstvo ne znači povratak u nemogući iskon mitsko-okultne povijesti. Rješenje je u nadolazećem koje je blizu. Taj postmetafizički zaokret spram života koji se treba dogoditi sada i ovdje u vremenu nadolazećega koje je blizu ima izrazito apokaliptički prizvuk. Između misterija mitskoga svijeta i apokaliptičke vizije kraja svijeta u mističnome kršćanstvu ranoga srednjega vijeka sveza je očigledna. Postmetafizika u događaju ne znači prevladavanje „metafizike na djelu“. Prelazak na drugu stranu nije prevladavanje. Kazalište riječi pripada metafizici predstavljanja, a izvedbeni događaj postmetafizičkome vizualnome prasku. Performativni događaj nadolazećega svijeta u praiskonskome kaosu tijela odgovara kazalištu okrutnosti sa svim njegovim afirmativnim gestama životne tjelesnosti i egzorcističkim ritualima pročišćenja. Zato performans nije tek vodeća forma vizualno-scenskih umjetnosti suvremenoga doba, nego nužno konceptualno ozbiljenje tijela u tehnomorfnome okružju iz kojeg je iščezla živa prisutnost. Umjesto nje radi se sada o uronjenosti (immersion) u virtualnost svijeta. Postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao života u događaju nadolazećega dvoznačni je događaj:

(1) programirano-kodirane budućnosti umjetnosti bez tijela u virtualnome prostoru umjetnoga života kao umjetne inteligencije kiborga – sveze čovjeka i stroja, živoga i neživoga;

(2) apokaliptičkoga došašća nečuvene integralne stvarnosti s onu stranu jezika novih medija kao cikličkoga vrtloga života bez svojeg izvornika i kopije u savršenoj auri čiste svjetlosti i ništavila. (Ž. Paić, „Mrtva priroda tijela“, u: Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006., str. 215-306.)

Epifanijska otvorenost događaja životu kao umjetnosti podaruje jedinstvo vizije i fantazije koje mu je oduzeto cjelokupnim modernim razvitkom drame. Vidjeti unaprijed i izmišljati ono nerođeno su modusi umjetničkoga djelovanja. Bez jedinstva tog dvojega umjetnost se svodi na već viđenu dosadu interpretacije tuđih tekstova. Vizija je fantazmagorična samo onda kad je njezina slikovna nepredstavljivost istoznačna s tajnim govorom znakova. U suvremenom dobu medija zahtjev za totalnim kazalištem stoga označava istodobno zahtjev za:

(a) mitsko-(o)kultnim obredom u samoj biti kazališta;

(b) oživljenome pismu-slici ili hijeroglifima koji nadomještaju tekst; (c) metafizikom na djelu u cjelini tjelesnih očitovanja na sceni.

Preobrazbe unutarnjega stanja duše kao neognostičke vizije svijeta u Artauda postaje temeljnim programom totalne umjetnosti od ranih djela do kasnoga ludila crteža-pisma (subjectile). (S. Sontag, „Artaud“, u: Antonin Artaud: Selected Writings, ur. & predgovor, S. Sontag, University of California Press, Berkeley, 1988., str. xvii-lix.) Između stvari i ideja ne postoje više znakovi njihova predstavljanja međusobno razdvojeni i bez dodira sa živom zbiljom. U tome je Artaudov radikalni program postmetafizičke inscenacije umjetnosti kao života neprijeporno i prevladavanje koncepta modernoga zapadnjačkoga kazališta. Međutim, ne smije se zaboraviti da je zaokret spram tzv. istočnjačkoga kazališta i duhovnih iskustava čiste tjelesnosti nešto u samoj biti pokreta povijesne avangarde u Europi prve polovine 20. stoljeća. Upisivanjem ezoteričnih i metafizičkih znakova u tijelo ne radi se o mistifikaciji Istoka protiv dekadentnoga Zapada, nego o epistemologijskome rezu spram metafizičke tradicije Zapada kao svjetsko-povijesnoga diskursa moći. Artaud nadilazi dosadne interkulturalističke rasprave našeg vremena o nesvodivome Drugome, koji u svojoj blaženoj uzvišenosti predstavlja nedodirljivu kulturalnu točku projektnoga identiteta. Zato je Derridaina interpretacija Artauda su-mišljenje otvorenosti za ono nadolazeće, a ne izvanjski čin prisvajanja umjetnika-mislioca za potrebe filozofijske dekonstrukcije. U zahtjevu za neskrivenošću u samome srcu zapadnjačke metafizike (aletheia) pokazuje se kako Nietzscheova postavka da imamo umjetnost da ne bismo propali od istine u Artauda zadobiva sljedeći obrat: imamo tijelo da bismo poludjeli od istine duha. Opsjednutost stoga ne može biti obuzetost tijela zloduhom, već unutarnja istina samoga tijela u svojoj bitnoj nedovršenosti. Iz njega ne govori subjekt vladanja sobom. Iz tijela govori uvijek netko Drugi. Umjetnost u svojem kaotičnome prasku svjetova povezuje duhovno i tjelesno. Tijelo je produhovljeni život ekstatičkoga daha. U neskrivenosti se samoga tijela skriva nešto čudovišno, istodobno svijetlo i tamno. To su sfere preobrazbe jednog te istoga u razlici. Tijelo svijetli u svojoj duhovnoj ljepoti u kraljevstvu oblika, a njegov tamni sjaj proizlazi iz bolesti kao propadanja i smrti u konačnome iščeznuću. Granica je tijela granica bitka i vremena u onome što se podrazumijeva od iskona kao životna moć podarena-pružena bićima u čistoj kontingenciji.

I upravo zato što životu treba vratiti ono iskonsko čudovišno u ekstatičkome povratku tijela, ništa više nije moguće bez radikalne i totalne revolucije u samoj biti svijeta uopće. Ta je revolucija u kružnome gibanju života, kao u drevnim mitskim i religijskim predajama, vječno novo stvaranje i razaranje života. Revolucija je izvorno apokaliptički čin stvaranja novoga svijeta. O tome se radi. Umjetnosti nema u drevnih naroda, kaže Artaud o „kulturi“ meksičkih Indijanaca u Tarahumare. Ona je životna drama iskonskih sila i vibracija kozmičkih struna. Glazba je za Nietszchea bila prispodobom tragičkoga jer je nepredstavljivom za razliku od slike. Ona je otvorenost događaja plesa u kojem ljudsko tijelo ništa ne oponaša i ništa ne predstavlja, već lebdi u slobodi ponad bezdana. Metafizičkome određenju slobode kao causa sui suprotstavlja se upravo ono što Heidegger naziva bezdanom bitka. Sloboda je čudovišni događaj mogućnosti preokreta sa zbiljskim i nužnim. Njezin je zvuk najintenzivniji vrisak svijeta samoga. Za Artauda je zvuk praiskonski početak slike. Nemogućnost kazališta okrutnosti proizlazi samo iz jedne nemogućnosti. A to je nemogućnost jezika tijela kao čistoga zvuka i slike tijela kao čiste svjetlosti. Upisati takve zvukove i slike u tijelo znači stvoriti novi jezik za ono nerođeno. Artaudova je apokaliptička muka (passion) bila u tome što je upravo u Rodezu stvorio crteže i riječi koje upućuju na prekoračenje svega predstavljivoga, svega (za)mislivoga u jeziku povijesne predaje metafizičkoga govora.

Takav je neprevodiv i nepredstavljiv pojam/riječ subjectile. Spominje ga se tri puta u govoru o Artaudovim vlastitim crtežima i slikanju (1932., 1946., i 1947.). Derrida tvrdi da je subjectile zapravo scena na kojoj se odigrava događaj pisanja-slikanja samoga života s onu stranu subjekta i objekta. Odnos između subjektivnoga i subjektilnoga jest odnos između moći pervertiranoga jezika i (ne)moći čudovišne prirode jezika samoga kaosa. Prvome pripada disciplina i nadzor nad tijelom jezika, a drugome neukrotivost i sloboda apsolutne fantazije. Subjektilno je višeznačni tjelesni martirij jezika u radosti ekstaze. To je tvorba novoga koje je starije od staroga zato što nadilazi subjektivne i objektivne strukture svijesti. Subjektilno je poput projektila koji pogađa samo tijelo uzvišenom dramaturgijom grafičkoga urezivanja tragova u tijelu. Oni bole i vrište više od mrtvih riječi kao što su to „bol“ i „vrisak“. Riječi su mrtve kad više ne podaruju smisao nekom događaju. Nasuprot novovjekovnome subjectumu kao supstanciji u razlici spram grčkoga hypokeimenona, kako je to objašnjavao Heidegger i na njegovom tragu Derrida, subjectile se nalazi izvan kraljevstva subjekta i njegove moći predstavljanja stvari. To nije riječ ili stvar koja pripada metafizičkome horizontu „prirodnog“ jezika ili „prirodnome“ horizontu metafizičke strukture jezika. Štoviše, riječ kao stvar proizlazi iz metajezične „stvari“ koja govori u govoru. Artaud nije bio opsjednut ili lud zato što „nikad nije bio potpuno svoj“ (Grotowski). Opsjednutost je samo ono što ima veću moć od bilo kakve racionalne vladavine samim sobom. Ovladati jezikom može se samo kad ga se zauzda u stvar koja govori služeći se riječima kao znakovima komunikacije. U tom smislu jezik je tek alat ili sredstvo sporazumijevanja. Međutim, Artaud jezik shvaća uzvišenim događajem apokaliptičke vatre stvaranja i razaranja. Opsjednutost drugim i drukčijim jezikom od metafizičkoga trajna je opsesija mislioca još od Nietzschea preko Heideggera do Derridae i Deleuzea. Bez umjetničkih znakova na putu filozofija ne može dospjeti u novi iskon. Artaudova je opsjednutost jezikom kao slikozvukovnim praiskonskim govorom tajna umjetnost tijela Drugoga u susretu s najbližim i najudaljenijim Drugime. Ne kaže slučajno u eseju Režija i metafizika da valja stvoriti novu „neizopačenu pantomimu“. Između glazbe, slike i jezika iskonski nema bitne razlike. Analizom slike Lotove kćeri Lucasa von den Leydena Artaud dolazi do spoznaje da između slikarstva kaosa i misterija i kazališta koje tek treba nastati nema razlike. Jezik kojim se mora prevladati razdvojenost slike i zvuka nije tek vizualna poezija ili poetski slikopis, nego insceniranje samoga jezika u svijetu kao subjektilnome piktogramu.(J. Derrida/P. Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, The MIT Press, London, 1998.)

Neprevodiv i aksiomatski, tjelesan i nedodirljiv, subjectile je izvedbeni eksperiment transligvističke „prirode“ jezika u procesu stvaranja novoga kazališta nepredstavljivosti. Sjetimo li se da je Artaud kao osoba imenovana Antonin Artaud istinskog „sebe“ smatrao ukradenim u činu rođenja, bit će možda providnije što stoji „iza“ naše postavke o insceniranju samoga jezika u svijetu kao događaju subjektilnoga piktograma. Jednostavno, stoji cijeli projekt postmetafizičke inscenacije umjetnosti kao života s onu stranu službe lažnom i neautentičnome svijetu čovjeka u moderno doba. Eksperiment s jezikom zahtijeva prevođenje tijela-u-tijelo nadilaženjem moći lažnoga jezika i lažnoga svijeta. U već spomenutom eseju Režija i metafizika to dolazi do izraza gotovo s vulkanskim tonom apokaliptika.

„Tvoriti metafiziku od artikuliranog jezika, znači učiniti da jezik izražava ono što on obično ne izražava; znači služiti se njime na nov, izniman i nenaviknut način; to znači vratiti jeziku njegove mogućnosti fizičkih vibracija; razdijeliti ga i djelatno ga vratiti u prostor; to znači prihvatiti intonacije na apsolutan, konkretan način i obnoviti njihovu moć da uzmognu rastrgati i objaviti nešto stvarno; to znači okrenuti se protiv jezika i njegovih gnjusno koristoljubivih, moglo bi se reći prehrambenih izvora, protiv njegova porijekla progonjene životinje, a konačno to znači promatrati govor u obliku čaranja.“ (A. Artaud, „Režija i metafizika“, u: Kazalište i njegov dvojnik, Hrvatski centar
ITI-UNESCO, Zagreb, 2000., str. 43. S francuskoga preveo: V. Grubišić)

Sam je Derrida u razmatranju etimologijskih mogućnosti i nemogućnosti francuskoga jezika s obzirom na subjectile došao do najvažnije upute „za daljnje čitanje“. Ustvrdio je da je u srodnosti mišljenja o biti jezika u kušnji da uputi na mogući susret koji se nikad nije dogodio između Heideggera i Artauda. Ako u Heideggerovu čitanju pjesništva Georga Trakla iskrsava riječ nerođeno (Ungeborene) i pitanje o bitku, tada se ponajprije radi o podarivanju-pružanju bitka iz onog nerođenoga. I to ne kao Ništa koje omogućuje da nešto jest (creatio ex nihilo). Nerođeno nije Ništa i ne odnosi se na ništavljenje bitka u metafizičkoj povijesti Zapada kao povijesti nihilizma. U nerođenome je tajna istinskoga života. Došašće koje se ne može programirati, rasporediti, nadzirati jest neočekivani dolazak (l’avenir). Sve to izričito smjera protiv racionalističkoga stavka razloga i jasnoće koja od Descartesa vlada kao diskurs istine. Zanimljivo je da Derrida u daljnjim suptilnim etimologijskim izvodima iz francuskoga jezika subjectile dovodi u svezu i s njemačkim podrijetlom riječi ludilo ili besmisao (Wahn-sinn). Prema Heideggeru, ta riječ u visokom staronjemačkome znači zapravo nešto iznimno bitno – ono što je oznaka ne-pripadanja, bez. Biti-bez ne odnosi se samo na gubitak svijesti ili ludilo, nego na bezavičajnost čovjeka kao tubitka (Unheimlickeit) i na bezrazložnost bitka i vremena. O tome se radi. Kad Artaud piše o van Goghovom slikarstvu i njegovome ludilu u društvu krivom za „ubijenog samoubojicu“ s ekstatičkim tonovima o posljednjem slikaru koji je bio samo slikar i više od slikara, tada se suočavamo s neprispodobivim slikama u samome jeziku istine u slikarstvu. To je jezik kao i van Goghovo slikarstvo – čudesni subjektilni piktogram nerođenoga svijeta. U njegovu kraljevstvu više „nema utvara, nema vizija, nema halucinacija“. (.Artaud, „Van Gogh – ubijeni samoubojica“, u: Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003., str. 279. S francuskoga prevela: M. Bašić)

Umjesto toga susrećemo se s tonovima, označavanjem, ritmovima, vibracijom, ekstremnom tenzijom polifonije. Slikarstvo se iskazuje glazbenim rječnikom u kojem je estetska strast i muka (passion) ona vodeća tema ili snaga, a njezina izvedba motiv, Subjektilnost se u razlici spram subjektivnosti iskazuje svojom piktogramatskom glazbom duhovnih sfera unutar ritmova i vibracija zemlje i neba, božanskoga i smrtnoga. Kroz tijelo u njegovoj iskonskoj nagosti glazba pokreće prirodu kao što dah/duh/duša udahnjuje život. Piktogram za Artauda pretpostavlja praiskonski znak duše i predmeta koje se imenuje jezikom čiste istovjetnosti bića, Kultno-magijska slika kao svojevrsna paradigma za Artaudov subjektilni piktogram u meksičkih Indijanaca iz Tarahumare ili u balijskome kazalištu ne poznaje predstavljivost. To je razlika između neposredne prisutnosti i posredovanja, između jednokratnosti događaja u pismoslikovnome zvuku drame života i njegovom susprezanju u mrtvu vječnost teksta. Ideal posredne neposrednosti kojom je cijela povijest od slikovnoga pisma do vizualiziranoga teksta digitalne kulture na putu istodobno je fatalna granica koncepta i projekta postmetafizičke inscenacije umjetnosti kao života.

Ako je u piktogramu, kako tvrdi Derrida, riječ o verbalnome pismu odnosno fonogramu, onda je šutnja riječi uvjet mogućnosti tjelesne prisutnosti kao unutarnjega pokreta. Za Artauda stoga piktogram nije nešto odvojeno od tijela. Pismo kao slikozvučni trag jezika unosi totalno tijelo u „predstavu“, a ne njezine razdvojene organe (primjerice, usta koja govore a tijelo šuti). U slikarstvu van Gogha, prema Artaudu, radi se o apokaliptičkome događaju sveze daleke prošlosti i bliske budućnosti koja se događa „ovdje“ i „sada“. S njegovih slika gori zemlja u svojem praiskonskome podrhtavanju, a sunce peče u čistoj svjetlosti rađanja svijeta. Apokaliptički je čin slikovno uzvišena drama. Ona je neprikaziva i neizreciva bilo kojim jezikom posredne neposrednosti i njezina predstavljačkoga kôda. Artaudova je piktografija apokaliptička. Iz nje se otvaraju svjetovi istovjetnosti duha/duše i tijela, slike i glazbe, riječi i predmeta, traga i znaka.

U jednom pismu André Gideu 1932. godine izričito se govori o tjelesnome pisanju i o kazališnim hijeroglifima. Nema sumnje da je neoekspresioničko slikarstvo Pollocka 50-60ih godina 20. stoljeća ili action-painting doslovno preuzimanje Artaudova modela iz kazališta u vizualnu umjetnost neoavangarde. Manifestacije tog univerzalnoga pisma postmetafizičkoga događaja na pozornici su: glazba, ples, slikanje, pantomima, mimikrija, gestikulacija, intonacija, arhitektura, svjetlopis i dekoracija. Piktografijom koja postaje glazbenom sinestezijom iz nadolazećega se umjetnost vraća svojim praiskonskim „temeljima“. Homo pictor nije sliko-čovjek koji se čarolijom pretvorio u idolopoklonika, nego čovjek koji potrebuje svoj trag u slici da bi glazbom samoga sebe uzdigao u sfere božanske neizrecivosti. Piktoralna umjetnost je istodobno buduća umjetnost šutnje i neizrecivosti u vizualiziranoj praznini svijeta. (P. Sloterdijk, Der ästhetische Imperativ: Schriften zur Kunst, Philo & Philo Fine Arts, Hamburg, 2007.) Gdje glazba drugo ostavlja tragove negoli u akustičnome prostoru duše?! Njezine vibracije su čudesna podešenost struna na titraj kozmičke praznine i kaosa. Artaud je ispisujući riječ subjectile projektirao svoj autentični stil umjetnosti bez kompromisa sa svime što je modernom tradicijom uspostavljeno kao normalno. To je bila njegova istinska oporuka nerođenome.

3. Zaziv

Odakle ipak dolazi ono nadolazeće (l’avenir) za razliku od programirane i racionalno raspoređene budućnosti? Neočekivanost drugoga došašća onog nerođenoga istovjetno je iščekivanju nemogućega. Ne radi se o nadi u nešto čudovišno nemoguće. Bila bi to tek utopijska svijest o vječnom sada u nedoglednome trenutku loše beskonačnosti istoga. Artaudova je umjetnost izvan takve projekcije vremena. Derrida je u spisu O apokaliptičkome tonu usvojenom u novije vrijeme u filozofiji nastojao promisliti svezu između razotkrivenosti novoga svijeta i misli očekivanja. (J. Derrida, O apokaliptičkom tonu usvojenom u novije vrijeme u filozofiji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009. S francuskoga preveo M. Kopić) Apokalipsa izvorno označava otkritost. To je ono što se ne skriva u svojoj otvorenosti. Kraj staroga i početak novoga svijeta najavljuje nadolazak novoga vremena. Onaj koji iščekuje novo vrijeme nije pasivni objekt apokaliptičkoga događaja. Nije niti subjekt u smislu izazivanja događaja vlastitom voljom. U tom smislu bi apokaliptički događaj bio jednak onoj programiranoj i racionalno raspoređenoj budućnosti. Ne radi se o tome.

U iščekivanju nadolazećega događaja, koji istodobno, kako kaže Artaud, dolazi iz krajnje daleke prošlosti i bliske budućnosti, priprema iziskuje metafiziku na djelu. To je aktivni život s onu stranu konstruktivnoga ludila modernoga društva otuđenja u kojem je posljednji slikar van Gogh nužno žrtvom kao „ubijeni samoubojica“. Opsjednutost nadolazećim nije apokaliptička svijest pomirenih s fatalnom sudbinom. Posve suprotno, opsjednutost nadolazećim je poput energične akcije rađanja nerođenoga iz biti samoga apokaliptičkoga svijeta vizija i fantazija jedine istinske umjetnosti kao autentičnoga života u istini. Kroz tijelo i u tijelu događa se taj čin iščekivanja nadolazećega. U činu postmetafizičke inscenacije umjetnosti kao života apokalipsa se vizionarski razotkriva u fantazijama slikozvukovne poezije i misterija kazališta s onu stranu vladavine mrtvoga Boga metafizike. O tome se radi.

Artaudove su možda posljednje riječi bile zaziv jedinstvenoga događaja onog što nikad bilo nije (kazališta i tijela-jezika).

„Dođi, o kraljevstvo nerođenoga…“

Bez zaziva nitko neočekivan ne dolazi u svijet.

Možda je to sve ipak nemoguće.

Ali nemoguće je da ono nadolazeće ne dođe

času

posljednje

tajne

tijela.

„Dođi, o kraljevstvo nerođenoga…“

Žarko Paić

Artaud i postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao života

1. Okultno i neizrecivo: na putu za budući iskon

2. Opsjednutost: subjectile kao piktogram života

3. Zaziv

Similar Posts

Ja, James Webb, teleskop, koji vidi u dubine svemira

Zavjet slobodi stvaranja