Žarko Paić

Prvi svezak svoje Tehnosfere posvećen pitanju odnosa žrtvovanja i dosade kroz trijadu drukčije shvaćene povijesti metafizike kao vladavine životinje-čovjeka-stroja nastojao sam približiti antropologijski vičnome čitatelju pomoću „slike mišljenja“ iz SF-filma Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru. Tzv. početak povijesti u duhovnome bitku kojeg obilježava nastanak religije i njezina iskustva vjere u Boga prije ozakonjena monoteizma određuje se iz onog što pripada kultu prirode i što Nietzsche i Artaud sinonimno povezuju s nečuvenom okrutnošću. Okrutnost je intenzitet očitovanja volje za moć u obličju tjelesnosti koja nije puko djelovanje materije i njezinih načela, već ponajprije onog što gnostici nazivaju „divljom dušom“. Trenutak kad nastaje svijest o vlastitoj volji za moć kao prisutnost tajnih energija suverene okrutnosti, JA se pokazuje kao subjekt žrtvovanja Drugoga, a ne njegova pukog proždiranja, njegove negacije kao objekta sredstvima čudovišnoga uništenja. Žrtvovanje se, dakle, pojavljuje u starim civilizacijama kao simbolički čin prolijevanja krvi Drugoga bez čega nema utemeljenja onog što Deleluze i Guattari u Anti-Edipu: Kapitalizmu i shizofreniji I nazivaju Ur–Staatom, pra-državom, odnosno političkim stanjem vladavine kojim se anarhičnost tzv. društvenih odnosa ozakonjuje i postaje mistična moć kontrole nad Drugim. Povijest u bitnome smislu počinje kao mitska struktura žrtvovanja Drugoga da bi suverenost vladavine čovjeka kao urođenika krvi i tla postala onim neljudskim koje Freud naziva Superegom.

Ono što je najnečuvenije, ono najstrahotnije, onaj naj-Unheimlichkeit sindrom, jest da se taj događaj stvaranja povijesti smatra nužnošću samoprosvjetljenja ili izlaska iz kolektivne opsjednutosti s pokoljem Drugoga za koje više nije moguće idealizirati ovo pred-stanje, ovaj pra-Arché, jer je bjelodano da je krvav do koljena i preko njih. Krvožednost i krvoproliće ostaju stoga primordijalni afekti-efekti kojim se povijest uspostavlja kao razvitak i napredak Ur–Staata do stadija imperija zasnovanog ne na vječnome umu (mira), kako je to mislio Immanuel Kant, već na vječnome zlu (moći), kako je to mislio Carl Schmitt. Nema odgovora na pitanje zašto je to tako, osim ovog: Zato! Zato, naime, što je žrtvovanje uvjet mogućnosti svekolike društvenosti i religioznosti arhajskih zajednica od početka do kraja svijeta. Zašto bi se inače Sören Kierkegaard u Ili-Ili bavio etičkim pitanje obrata svijesti s pomoću vjere u Boga upravo u trenutku kad Abraham ponavlja svoju odluku da zakolje svog voljenoga sina Izaka i tako žrtvovanjem potvrdi svoju vjernost u „Velikoga Drugoga“? Ono što proizlazi iz biti žrtvovane egzistencije jest vjera u neizrecivo kao Zakon koji predstavlja samo drugo ime za sudbinu koju su Grci smatrali rezultatom tragičnosti samoga života. To je tako i nikako drukčije. Zato okrutnost nije ništa drugo negoli genij onoga što stvari pokreće prema naprijed, jer se događa kao povijesna eshatologija ili soteriologija. Čemu uopće ideja spasonosnoga ako nema razloga za spas onog tko je svjesno izložen žrtvovanju od rođenja do smrti, od početka do kraja povijesti? Onaj koji je to možda najlucidnije shvatio bez potrebe da se filozofijski osvrće na umne prethodnike i suvremenike, nije nitko drugo negoli Emil Cioran, koji na jednom mjestu Brevijara poraženih kaže i ovo:

„Ratnički narodi nisu bili okrutni i pustolovna duha zbog žudnje za plijenom, nego zato što su se užasavali jednoličnosti dana, zato što im sreća nije bila ideal. Opsjednutost krvlju proizlazi iz beskrajne dosade, nepodnošljivosti mira. Isto je i s pojedincima. Kako bi se mogli prepustiti ćamotinji apatična zijevanja i tričavim užicima? (…) Etablirani je narod izgubljen narod, baš kao što je izgubljen i poslušni čovjek. Carstva grade najgori razbojnici, prevaranti i nasilnici; zastupnici, ideologije i načela upravljaju njima i ruše ih. (…) Želja za veličinom i uzaludnošću najvrednije je opravdanje svakog naroda. Zdrav razum njegova je smrt.“ (Emil Cioran, Brevijar poraženih, Meandarmedia, Zagreb, 2009., str. 49-50-51. S francuskoga prevela Vanda Mikšić)

Cioran je naprosto ljekovito gorak i gnostički nedodirljiv u mišljenju koje se ne zanosi nikakvom utopijom, teodicejom, hegelovski osustavljenom dijalektikom apsolutnoga duha, Njegovi su temeljni motivi svagda u suprotstavljenim „slikama mišljenja“ i djeluju samo kad se događa zamjena njihova logičko-povijesnoga mjesta u ozakonjenome poretku metafizike. Zato je njegovo pozivanje na Karpate, vlašku primordijalnost, izvornu barbarsku nomadsku dušu onkraj svih plemenitih ideala „mudrosti Zapada“ neka vrsta imoralističke dekonstrukcije za naše još uvijek neobuzdane uši koje uživaju u paradoksima krvi i aporijama nezagađenoga tla. Dosada nastaje kad se žrtvovanje pretvori u spektakl i zato su Rimljani i njihov imperij početak i kraj vladavine čovjeka kao animal rationale. Životinja se u čovjeku udomaćuje onda kad od genija okrutnosti postaje puki demon dosade, pa makar ovo dosađivanje nalikovalo mahnitim igrama prijestolja u doba Kaligule i makar se užitak u prolijevanju krvi Drugih preselio iz ratne stvarnosti u krvave orgije simulacije tzv. gladijatorskih igara. Usput, Cioran je naprosto nenadmašan kad promišlja dekadenciju i bavi se Rimom i njegovom propašću. Kršćanstvo mu je, kao naravno i Nietzscheu, najgori oblik povijesne dosade jer Krist ne može biti ni nadahnuće za „civilnu religiju“ nacije-države u Rousseauovom spisu Društveni ugovor a nekmoli za putokaz nadolazećem dobu istinske očaranosti ljepotom i uzvišenošću bez uzaludne žrtve na Raspeću. Evo, ovako to kaže Cioran:

„Kršćanstvo se bliži kraju i Isus silazi s križa. Zemlja će se ponovo prostrijeti pred čovjekom, koji će, lišen vjere i prije negoli otkrije druge pogreške, uživati u njezinim blagodatima ne strepeći od nebeske kazne. Teško je predvidjeti datum kada će crkve postati obični spomenici, kada će križevi prestati biti simbolom judejske krvi, smiješeći se beskorisno estetskoj znatiželji. Dotad će prijevoji naše duše morati podnositi zagušljiv dah vjere. (…) Kršćanstvo je iritantan spektakl bez iznenađenja, bez uzbuđenja. U njemu ništa ne vibrira, ne žudi za životom, za neposrednim i okrepljujućim apsolutom.“ (isto, str. 28. i str. 30.)

Nema nikakve dvojbe. Žrtvovanje je ontologijski afekt-efekt čovjeka-kao-životinje i zbog toga je stalna napetost i sukob nemira i mira, zla i dobra, povijesti i prirode uvjet mogućnosti postojanja tzv. velikih religija „regulativnoga okvira etičko-političkoga djelovanja. Svako pozivanje na vjeru kao izvor djelovanja u suvremenoj politici nužno je fundamentalizam jer se ono arhajsko smatra vječnim izvorištem pravednosti i dobra. Ali, ono što izostaje u tom pozivanju na „krvožedne i bezgrešne izvore“ jest ono što je bit ljudske egzistencije kao moderno iskustvo slobode. U dijalektici životinje i čovjeka, duše i duha, ne postoji nikad ono što ovaj odnos kao početak žrtvovanja pretpostavlja. A to je sloboda kao događaj kontingencije mišljenja koja omogućuje izbor puta u nepoznato. Izabrati put genija okrutnosti znači pledirati za imperijalni poredak osvajanja Zemlje i prisvajanja Drugoga kao podanika i zatočenika „mojeg“ etičko-političkoga narcizma. Kršćanstvo kao univerzalne religija ovog žrtvovanja posljednja je utjeha vlastite neutemeljenosti u suvremenosti iz jednostavnog razloga što na pitanje o neljudskome karakteru tehnosfere koja se razvija do autopoietičkoga sustava umjetnoga života ne može više pružiti baš ništa. Cioran je to rekao poetičnije, ovako:

„Mirisi Raspeća raspršili su se na nebu čiji izvori više ne gase nijednu žeđ, više ne taže nijednoga smrtnika. Koga još očarava Isusov svijet?“ (isto, str. 30.)

Ali, nije problem u tome što kršćanstvo i nadalje „živi“, kao što to žive i indijske religije i islam. Problem je u tome što njihov odnos s „Velikim Trećim“ koji nadilazi strukture životinjsko-čovječje afektivnosti postajući čistim strojem mišljenja kao računanja-planiranja-konstrukcije sada ima svoj nastavak u demonu okrutnosti kao geniju dosade same tehnosfere kao čistoga zla koje više ne treba iskustvo Abrahamova noža niti Kristova raspeća, a ni iskustvo Budhine kozmičke praznine. Ono što „Veliki Treći“ treba jest da pustinja neprestano raste i da tehnološka singularnost odlazi u vlastiti beskraj.

          Zato je danas gotovo sve tako okrutno dosadno. A o tome nam Cioran ne može više baš ništa reći.