Žarko Paić

         Za tihi odlazak Annie Le Brun na ishodu srpnja ove godine saznao sam tek krajem rujna. Valjda me je sustiglo prokletstvo onog što je sama u sjajnoj i prijepornoj knjizi Du trop de réalité, a takve su joj bile sve koje je napisala strastveno i lucidno, nazvala pošašću „virtualne metafizike“. Očito sam bio uronjen samo u svoje knjige i tekstove koje moram dovesti do praga objavljivanja da su me svakodnevne vijesti iz tzv. kulture posve zaobišle u velikome luku. Sada, kad prelistavam njezine knjige na francuskome koje mi je poklonila s lijepom i nadasve uvaženom posvetom, sjećam se dva naša susreta u Zagrebu: prvi je bio u znaku oduševljenja i uzvišena ozračja predstavljanja njezine knjige objavljene u izdanju „Ceresa“ naslovljene Izopačena perspektiva, iz 1998. godine (prijevod: Stanko Andrić), a drugi u znaku žestoke polemike između nas i to, možete li to danas još zamisliti, na samome činu predstavljanja prijevoda „kanonske“ knjige Markiza de Sadea, Filozofija u budoaru, (D.A.F., Zagreb, 2004., prijevod: Jelena Rajak) u prepunoj dvorani Francuskoga Instituta u Preradovićevoj ulici. Vratit ću se kasnije na oba susreta, jer su toliko upečatljivi događaji u kojima se iskazuje ne samo njezin temperament, beskompromisna obrana stavova često i kad nisu posve argumentacijski potvrđeni u „višku zbilje“, te prožetost same radosti življenja s odlukom da je užitak u slobodi i tamnim čarima egzistencije onkraj tzv. časti i povlastica građanskoga društva važniji od pristanka uz institucionalni autoritet liberalno-demokratske države s njezinim kultom razuma kakva je još uvijek Francuska bez obzira na sve nacional-populističke anomalije.

          Annie Le Brun rođena je 1942. godine u Rennesu u Francuskoj. Bila je aktivni sudionik nadrealističkoga pokreta u njegovim posljednjim godinama između 1963. i 1969. godine. Upravo je u društvu Andréa Bretona upoznala hrvatskoga pjesnika i dramatičara Radovana Ivšića te započela zajednički život s njim 1966. godine. Radovan Ivšić utemeljio je i vodio nakladu Éditions Maintenant u kojoj je radila i Annie zajedno s nekolicinom prijatelja iz nadrealističkih krugova, kao što su Toyen i Georges Goldfayn. Objavila je mnoštvo knjiga ne samo o nadrealizmu i teatru, već i o najznačajnijim temama iz područja suvremene umjetnosti, književnosti, politike i društvenih pitanja. Stoga s pravom pripada u plejadu istaknutih intelektualaca i intelektualki našega doba s radikalnim postavkama i o desničarskim zastranjenjima na globalnoj razini u Europi, ali o i ljevičarskim zabludama s promašenim teorijskim platformama kritike neoliberalnoga kapitalizma od dekonstruktivizma i postmodernizma do nedosljednih postfeminističkih tendencija obrata društva, pseudo-ekologizma, te dogmatizma raznih politika identiteta.

Neke od njezinih knjiga koje osobito vrijedi istaknuti su Les Chateux de la subversion (Gallimard, 1986), Soudain un bloc d’abime, Sade (Gallimard, 1993), Sade, Aller et détours (Plon, 1989), Les Assasins et leuers Miroirs: Réflection à propos de la catastrophe yougoslave (J. J. Pauvert au Terrain Vague, 1993), De l’inanité de la littérature (J. J. Pauvert aux belles lettres, 1994), Du trop de réalité (Stock, 2000). Bila je opsesivno vezana uz analizu poezije i esejistike. Uostalom, nije slučajno nasljeđe francuskoga nadrealizma u tom pokušaju zbližavanja dvaju diskursa slobode i ljepote koja traje od Novalisa i Nervala, od romantizma do svega onoga što su nastojali izvesti u želji za „promjenom života“ i André Breton i Antonin Artaud, unatoč bitno različitih i suprotstavljenih putova mišljenja, kazivanja i življenja. Annie Le Brun napisala je autoritativne studije o Alfredu Jarryju, Raymondu Rousselu i Aiméu Césaireu i drugima, a istodobno je dala značajan prilog analizi suvremene umjetnosti u djelima hrvatskih avangardnih umjetnika, slikara i fotografa, kao što su to bili Ivan Picelj i Petar Dabac u Osjećaju prirode s kraja 19. stoljeća (Le Sentiment de la nature à la fin du XXe siècle).

          U knjizi De l’ inanité de la literature u kojoj su uvršteni ogledi uz disparatne teme koje se međusobno isprepliću poput problema aktualnosti onog što mišljenje subverzije duha i tjelesnosti u djelima Markiza de Sadea unosi i u našu znanstveno-tehničku suvremenost narcistički ustrojenih društava spektakla, potom analiza odnosa nadrealizma i ljubavi, te kritike feminizma koji je ideju strasti i erotizma (od romantizma do Georgesa Bataillea) doveo do banaliziranja i trivijaliziranja u ime rodno/spolne društvene kritike potlačenosti žena u kapitalizmu, ponajbolje se ogleda njezina temeljna idejna zaokupljenost. Riječ je o estetskome revoltu kao svojeversnom singularnome metapolitičkome činu odbijanja prihvaćanja same normalosti kao perverzije istinskoga života koju su filozofi i umjetnici svjesno žrtvovali zbog kompromisa s logikom „uključenosti“ u sustav nagrada i priznanja „djelu“. Čemu, dakle, uopće pisati i biti u takvome sustavu književnosti koja iznevjerava ideale na kojima počiva modernost od Rimbauda do Bretona i Ivšića? Nadrealizam za nju, kako je mislila u svim prigodama i nikad nije promijenila ovaj stav, jest „poetska subverzija“, a ne nikakvi pseudo-angažirani relikti propasti 1968. godine kao kulta kontrakulturalne revolucije koja nikad nije bila, da to kažemo riječima Heideggera, „dovoljno revolucionarna“.

Usto, nikad nije pristala prihvatiti kako je nadrealizam posljednji avangardni pokret u umjetnosti, jer je smatrala kako sveza ljubavi, promjene svijeta i uloga drukčije shvaćene sveze poezije i života kroz njegovu moć nesvodivosti na bilo što izvanjsko pa tako i na moć ideologije-politike u djelima „heretičkih“ nadrealista izvan vladajuće struje nije moguće podvesti pod zajednički naziv onoga što su htjeli povijesni pokreti avangarde 20. stoljeća (futurizam, dadaizam, suprematizam, konstruktivizam). U razgovoru koji sam vodio s njom objavljenom u časopisu Tvrđa, br. 1-2/2001. i djelomice te iste godine u „Jutarnjem listu“ (s njezinom fascinantnom i atraktivnom fotografijom koju je snimio Ivan Žan Picelj), uz mnoge druge aktualne teme posebnu pozornost javnosti privuklo je to što je još jednom nadrealizam odbila svrstati uz nasljeđe avangardnoga obrata umjetnosti, svijeta i života, te je neuspjeli angažman francuskih intelektualaca (tzv. novih filozofa) u ratovima 1990ih godina na prostorima ex-Jugoslavije proglasila njihovim teorijskim i političkim „porazom“ zbog toga što nisu bili pripravni vidjeti da se iza manihejskih strategija borbe za istinom žrtve skrivaju oblici autokracije i novog nacionalizma pod plaštem mantre o liberalnoj demokraciji. Kao hommage njezinome intelektualnome djelovanju i spisateljstvu, početkom 2025. godine pariška izdavačka kuća L’échappée objavit će knjigu razgovora koje su s njom vodili u 21. stoljeću francuski i neki drugi pisci i filozofi  https://www.lechappee.org/collections/hors-collection/insistant-desir-de-voir-elargir-horizon, a na kraju je uvršten i moj već spomenuti razgovor „Višak zbilje u društvu spektakla“ u prijevodu Nine Rendulić.

Prvi istinski susret s njezinim djelom, s njezinom aurom žestoke i suptilne spisateljice koja zajedno s Radovanom Ivšićem i nakon druge (simboličke) smrti nadrealizma, kako bi to kazao Jacques Lacan, nastavlja pronositi neugasivu vatru sveze poezije i filozofije, autentičnoga kazališta koja tragičku riječ spaja s uzvišenom i čudovišnom slikom svekolike drame postajanja, zbio se 1998. godine. Tada sam predstavljao njezinu Izopačenu perspektivu. Ovu sam knjigu/esej objelodanjenu 1991. u Parizu, koji je nastao kao predložak predavanja o katastrofi održanog 18. svibnja u Bruxellesu, od samoga početka smatrao djelom koje se samo uvjetno može svrstati u zbirku filozofijskih refleksija o propasti kakve su u 20. stoljeću od Spenglera do Enzensbergera i njegovih Margina o propasti svijeta, pa do Hansa-Jürgena Heinrichsa i knjige Katastrofalna moderna: Od ugođaja kraja svijeta do magije svakodnevice bile „uobičajene“ u tom hibridnome žanru postčernobilskih varijacija. Međutim, Annie Le Brun polazi od posve drukčije verzije apokaliptičkih navještaja o „kraju svijeta“. Sve otpočinje pitanjem može li poezija obnoviti svoj subverzivni potencijal u postkatastrofično doba ako se ne odriče težnje za smislom? Za paradigmatski je primjer uzela veliki potres u Lisabonu potkraj 18. stoljeća, jer je posrijedi katastrofični događaj koji je razorio prosvjetiteljsku vjeru u napredak. Naime, nakon uništenja Lisabona prosvjetiteljstvo nije samo izgubilo vjerodostojnost kulta razuma, već je dovedena u pitanja i velebna Leibnizova teodiceja kao čudesna i ujedno „apsurdna“ filozofija odiseje Božje providnost zasnovane čak na logici dostatnoga razloga: Cum Deus calculat et meditationes exercet, fit Mundus!

Kritika prosvjetiteljstva koju Annie Le Brun izvodi ne proizlazi iz neke „ideologije katastrofizma“, nego iz mišljenja koje ne podmeće razumu sklonost zatvaranju u modele logičko-matematičkoga nacrta utopijskih rajskih vrtova. To isto tako nije kritika nadahnuta Benjaminovim odjecima mesijanstva iz kritičke teorije društva kao što uopće ne respektira ni postmodernu kritiku uma (Derrida, Deleuze, Lyotard, Baudrillard). Katastrofa je samo posredni zbiljski dokaz da imaginacija uvijek nadilazi model svjetsko-povijesnoga reda iz jedne obvezujuće ideje. Zato se Le Brun zalaže za preokret perspektive u pojmu propasti koju zbiljska prijetnja nuklearnoga „ekscesa“ i totalne ekološke katastrofe nužno zahtijeva. Priroda se ne osvećuje gordosti i nasilju čovjeka. Ona samo naplaćuje odštete za gubitak izvorne tajne. (Treba li još dodatnoga dokaza koliko li je ovaj esej Annie Le Brun pronicljivo suvremen do srži upravo „danas“ kad je sve prožeto nuklearnom retorikom, ali ne više samo apstraktnoga podrijetla, već toliko konkretnoga s užasom Putinove prijetnje nuklearnim udarom na Ukrajinu i okolne države?!)

Ako je po njezinim riječima „poezija katastrofa koja daje smisao“, više se ne treba zanositi nikakvim tzv. subverzivim teorijama o subjektu spasa. Kako nas spasiti više ne može niti bilo kakav hajdegerijanski bog, preostaje s Annie Le Brun vjerovati da se katastrofistom ne postaje zato da bi se proricao opći potop, nego zato da se osvijesti imaginarna i stvarna razlika između ljudskoga i neljudskog u povijesti koja svoj kraj očito više ne može zamisliti drugačije negoli kao kozmičku katastrofu. Sve drugo bi bio tek hir izopačenoga Boga, koji voli iz ptičje perspektive motriti na svoje čudesno i apsurdno djelo. Sve dok ga ne uništi samovoljom ludoga tvorca. Takav je Bog po definiciji pozitivni katastrofičar, kao i svaki veliki pjesnik. Nakon predstavljanja knjige u Matici hrvatskoj, Radovan Ivšić, Annie Le Brun i ja otišli smo na kavu i kekse ispred Umjetničkoga paviljona. Divan dan bijaše tog dana oko podneva, idealan za katastrofizam, apokalipsu i razgovor o moći poezije u svijetu koji se otvarao krajem 20. stoljeća u pogledu na oronule ornamente željezničkoga kolodvora i plavetnilo proljetnoga neba nad Zagrebom. I naš je susret bio u tom ozračju kao kontrapunktu smirujuće atmosfere i prijetećega ugođaja Zeitgeista.

Drugi susret zbio se u žestokom polemičkome napadu Annie Le Brun na moje postavke o aktualnosti objavljivanja prijevoda de Sadeove Filozofije u budoaru na hrvatski jezik 2004. godine. Nije više bio tako lijep dan kao iz Izopačene perspektive, već noć koja se nadvila nad sjenama Francuskoga Instituta u Zagrebu, 21. rujna, kad smo predstavljali dvije Ivšićeve knjige, „Poemes“ i „Tanke“, te tu „fatalnu“ de Sadeovu o kojoj vrijedi reći i riječ više.  https://www.index.hr/vijesti/clanak/predstavljene-dvije-ivsiceve-i-jedna-de-sadeova-knjiga/224039.aspx U tekstu „Strahovlašće užitka“, koje sam izvorno objavio u subotnjem kulturnome dodatku „Jutarnjeg lista“, te kasnije i u knjizi Montaigneov rez (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004.), koja je izašla baš taj dan kad smo navečer predstavljali Ivšića i de Sadea da stvar bude još više mističnija i luđa, nosio sam u torbi prvih pet primjeraka poklonivši jedan na kraju promocije Radovanu i Annie ꟷ sve i danas potpisujem od prve do zadnje rečenice. Evo navodim te „strašne“ riječi koje su ozlojedile Annie da je izrekla gotovo frenetičnim tonom kako ja, kao „filozof i sociolog“ nisam uopće nimalo razumio posljednje nakane pisca Justine.

„De Sade je uistinu ‘oslobodio’ zapadnu kulturu robovanja tlapnjama o vječnom životu koje čovjeku podaruju religija i ideologije. Zato nije začudno što je od zazornoga imena mrtvoga psa postao pisac/filozof kritičke subverzije građanskoga društva. Ono što je opisao u svojim romanima, dramama i traktatima (Justine ili nedaće kreposti, 120 dana Sodome, Filozofija u budoaru, Dijalog između svećenika i samrtnik) kao poredak strogo nadzirane perverzije postalo je dijelom seksualne dokolice. Kad utopija zaživi dva stoljeća poslije u kulturi seksualne industrije kao udomaćena igra sadističkog kazališta opsjena (S/M pornografija), s de Sadeom se događa isto što i s Marxom, Fourierom i drugim majstorima utopijskoga krajolika: njihove su ideje podložne ciničnom prokazivanju i muzejskom pospremanju u kutije.“ (str. 147)

Annie Le Brun je u svojim brojnim intervencijama u knjigama o de Sadeu branila dostojanstvo ove subverzivne slobode koja je za nju „bila više od apstrakcije“, kako je to izrijekom zapisala u knjizi De l’inanite de la littérature. Nije samo kritički napadala sve pokušaje da se njegovo misaono i književno nasljeđe očuva od nasrtaja banaliziranja i „kanoniziranja“ u neke sumnjive estetičke svrhe, jer bi to bilo skaredno i protiv temeljnoga poziva nadrealizma koji je od Bretona trebao spojiti pobunjeni život i nesvodivu moć strasti, odnosno društvenu revoluciju (Marx) i libidinalnost svijeta (Freud). U knjizi Iznenada gromada ponora, Sade (Globus, Zagreb, 1989. prijevod Daria Marjanović) autorica se polemički sučeljava i s postmodernim obratom u razumijevanju de Sadea kao i s postfeminizmom, uključujući i psihoanalitičke pristupe. Premda ni sam nisam sklon ovom potonjem, moram priznati da je Lacanova formula u njegovu znamenitome spisu Kant avec Sade najpogođenija postavka prevladavanja građanskoga morala uopće. Razlog leži u tome što se više ne postavlja ono dobro kao kategorički imperativ iz sfere razuma kao uma, već sama želja onkraj dobra i zla koja suvereno odlučuje o putu i stanputicama ljudske egzistencije.

Naša polemika za stolom predstavljanja dvije Ivšićeve i jedne de Sadeove knjige (inače Ivšićeve je knjige predstavljao Marko Grčić) bila je publici atraktivna, jer svi vole sukob na sceni, zanimljiva i poticajna za promišljanje odnosa erosa, revolucije, društva spektakla i književnosti u doba kraja svih iluzija o vladavini tzv. normalnosti i abnormalnosti što je već kasni Foucault doveo u pitanje svojim tezama o biopolitici. Nakon te večeri, dugo se nismo čuli, iako su Annie i Radovan Ivšić dolazili često u Zagreb. Šutnja je prestala jedne večeri kad me je Radovan nazvao iz Pariza rekavši da će mi poslati na kućnu adresu dva sveska svojih Sabranih djela obavljenih u Gallimardu, te da uskoro izlazi na hrvatskome knjiga Annie Le Brun Previše zbilje u izdanju D.A.F.-a Zorana Sente u prijevodu Jagode Milinković. Ponovno smo se sreli, ovaj put bez žestoke polemike oko de Sadea i suvremenosti, na predstavljanju njezine knjige u Francuskoj medijateci u Zagrebu. https://www.jutarnji.hr/naslovnica/dvije-nove-knjige-annie-le-brun-3250067

Sve ovo što spominjem nema nikakve veze s nekim „privatnim“ stvarima u mišljenju. Posve suprotno, samo pokazuje kako se promišljanje suvremenosti nikad ne odvija u praznini komunikacije, već u živoj i užarenoj atmosferi borbe za ideje i širenje horizonta slobode u pomračenim prostorima gdje sve postaje taj „višak zbilje“ od nasrtaja hiperrealizma do bučne banalnosti suvremene umjetnosti koja se olako odrekla svojih ishodišta i temelja, a među njima je iskustvo nadrealizma nesumnjivo od prekretne važnosti. U knjizi Previše zbilje, koja predstavlja čin kontinuiteta u kritičkome izvođenju postavki protiv rastućeg trenda u kojoj društveno-humanističke znanosti, te osobito filozofija i umjetnost, a nadasve književnost, bivaju izložene moći „racionalne nesuvislosti“ sa svih strana, Annie Le Brun ostaje dosljedno svoja i beskompromisna. Kritika je to duha beznačajnosti, prodora virtualnosti u stvaran život pod okriljem svođenja znanja na informaciju, a intelektualnoga života na stilove mode i medijsku logiku spektakla. Ono što Le Brun posebno apostrofira u svojim ogledima jest zapravo Heideggerova glavna postavka iz njegova kasnoga mišljenja u kojem zagovara moć poezije i istinske umjetnosti kao jedine alternative totalnoj unifikaciji života. Na jednom mjestu ona govori o poznanstvljenju života s kojim nestaje izvorna osjećajnost, dok se sam jezik pretvara u golu pragmatiku znanja o stvarima postajući sredstvo brze i isprazne komunikacije.

„U svakom slučaju, nadolazak toga sintetičnog jezika odgovara nekoj zlokobnoj pobjedi. Ne samo pobjedi tehnološkoga razuma i njegova projekta potpuna nadzora nad nepredvidljivom slobodom, koja se u svakom jeziku pronalazi za ponovnu interpretaciju svijeta. Još ozbiljnije, ono što smo smatrali svojim jezikom, odsada je kao beskrajno otvorena mreža i stoga po prirodi nespojiva sa zatvorenim razumom svake informatičke mreže, predmet svih spekulacija.“ (str. 63)

Annie Le Brun i nadalje napada sve postmoderne-poststrukturalističke-postfeminističke i druge teorije kao „postideološke poretke“ koji od Deborda do Baudrillarda svojim „partikularizmom“ i „spoznajnim relativizmom“ nisu otvorile mogućnost obrane moderne artikulacije smislenoga života polazeći od autonomije uma i slobode. Neću ponavljati iznova isto: nisam suglasan s premisama ove kritike suvremenosti iako je krajnje lucidna i izazovna, jer su upravo postavke ponajviše onih koje Le Brun kritizira u svojim tekstovima nezaobilazne za razumijevanje onog što sama naziva „racionalnom nesuvislošću“. Na stranu „dogmatizam“ neoavangarde Situacionizma kojemu je pripadao i Debord.  Ali, bez njegova Društva spektakla, kako je to pokazao i Giorgio Agamben, nismo u stanju prozreti sve posljedice koje vladavina slika kao ideologije kasnoga kapitalizma unosi u svakodnevni život. U tome nam ne može pomoći ni novo čitanje nadrealističkih velikih pisaca (iznimka je u mojem shvaćanju stvari same jedino Antonin Artaud), ali ni oživljavanje subverzije poetike samoga života jer su stvari s tehnokratskim sustavom proizvođenja „viška zbilje“ otišle predaleko.

Analize Annie Le Brun su instruktivna lektira jedne osebujne i navlastite spisateljice koja je svojim refleksivnim revoltom protiv „ovoga svijeta“ iz njegove same biti bila i ostala poput onog što u jednoj svojoj knjizi o intelektualcima i njihovoj sudbini u 21. stoljeću nazivam moći nepokornosti ne samo spram svih tiranijskih političkih poredaka i zatiranju slobode, već i spram svekolike kulture pristajanja na iluziju samoga života u onim umjetničkim pokretima kojemu su posljednje riječi crne dame francuskoga nadrealizma izgovorene u knjizi Previše zbilje performativni vrisak autentične slobode:

„…neka ne traže od mene da priznam bilo što svijetu u kojemu samo tražim još tragove nepodčinjenja životu. I drugi, sigurna sam u to, još imaju tu strast. A onima koji je nemaju, kao i onome na što se pozivaju, svim sredstvima namjeravam reći ne, ne, ne, ne, ne. ne, ne.“ ( str. 216)

Eto, to je bila Annie Le Brun, koju sam istinski volio kao svjedokinju „intelektualne sabotaže nadahnutu strašću“ u ovom svijetu koji se raspada u svojoj „racionalnoj nesuvislosti“.