Jeste li zamijetili već da najnovija oružja, osobito nevidljivi hipersonični zrakoplovi i nove vrste dronova, nalikuju po izgledu crnim i bijelim leptirima, morskim psima babicama i mlatovima, paucima s multifunkcionalnim ticalima, žoharima bez senzora za mikrorupe bitka i ostalim bićima iz antiborgesovskoga Priručnika nove zoologije? Nije to ništa neobično. Sve je od iskona u znaku preobrazbi forme. Za Platona je forma idealni način pojavljivanja bitka bića, a za Aristotela su eidos i morphé ono što odlikuje biće u njegovim ontologijskim odredbama i to ne tek izvanjski, već po samoj naravi ili biti bića uopće. Suvremenost u kojoj se krećemo možda je ponajbolje kibernetički orisao francuski filozof tehnologije Gilbert Simondon svojim hibridnim pojmovljem još 1960ih godina među kojima su metastaze i metamorfnost uz metastabilnu ravnotežu ključne za razumijevanje odnosa između onog što nazivam tehnosferom i prirodnoga okoliša. Čovjek je tu još uvijek, i zato je Simondon unatoč svega mislilac iz „jučerašnjega svijeta“, nadzornik i regulator biotehnoloških procesa.
Ako nam „danas“ oružja i arhitektura izgleda tako da spaja hibridne strukture flore i faune s tehnološkim monstruoznostima, onda je posve razvidno da su nam izgledi budućih gradova (ako ih, naravno, bude, jer Kengo Kuma, japanski vrhunski arhitekt nije više u to uvjeren) doista nalik postojbinama termita i troglodita, kombinacija abortirane aztečke piramide i probušenog oklopa morske kornjače. Približili smo odnos zemlje i neba ne u smislu metafizičkoga četvorstva bitka-boga-svijeta-čovjeka, već u smislu pseudo-sinteze biološke evolucije s tehno-sintezom jednostanične amebe i kompleksnih sklopova života visokointeligentne hobotnice. Kad je vertikalni i postojani sustav vjekovne kozmologije s Bogom u središtu prizemljen akcijom „imanentne transcendencije“ kao ključnog pojma u filozofijskim analizama Simondona i Deleuzea, sve što preostaje vizualnoj imaginaciji kibernetičkih konstruktora u militarno-arhitektonskim vizijama svodi se na biometastaze kao imperativ suvremenosti.
Lako je još bilo Maljeviču, konstruktivizmu i čitavoj povijesnoj avangardi s Bauhausom: oni su sve sveli na horizontale i funkcije, monokromije i trijadu banalnosti, trivijalnosti i običnosti tzv. životnoga svijeta. Sve je izgledalo još glatko i crno-bijelo, a danas, kako je to lucidno vidio i Peter Sloterdijk u svojoj knjizi Tko još nije promišljao sivo: Teorija boja (Mizantrop, Zagreb, 2023. S njemačkoga prevela Ines Meštrović), sve se sivizira i u svojoj fluidnoj bezbojnosti omogućuje čovjeku da reflektira o onome što nema ni supstanciju ni subjekt, što nije ni crno ni bijelo, i što u formalnome smislu nema svoju univerzalnu formu kakva bijaše uobičajena u zlatno doba modernosti. Nekoliko sam puta u svojim knjigama izričito kazao da je tzv. naša epoha suvremenosti, koja istinski otpočinje u 21. stoljeću s primjenom umjetne inteligencije i neurokognitivnih pronalazaka u praksi biogenetike i postbiološke evolucije, apsolutni singularitet i uopće se ne može uspoređivati s prethodnim razdobljima. Nikakvi više neomodernizmi niti neobarokne tendencije u objašnjenju ovog što se događaja u sintetičkim formama suvremene umjetnosti i arhitekture i dizajna nisu od pomoći u konceptualnim alatima za dohvaćanje tzv. biti stvari.
Logika iznimke ne znači da više ne postoji u drugoj formi i promijenjenome sadržaju ono što je Hegel kao kraj metafizike u filozofiji imenovao pojmom apsoluta i što su Wagner i Nietzsche zvali apsolutnom muzikom. Najbolje je kazati da mi više nismo konektirani s onime što je prohujalo svršeno vrijeme u svim formama duhovnoga bitka. Umjesto toga, u svojoj imaterijalnoj i metamaterijalnoj fluidnosti stremimo spram čiste forme koja nema ni svoju supstanciju niti subjekt, jer se proizvodi kao tehnogenetska konstrukcija miješanjem i sklapanjem onog što je već o-sebi sivo i sklopivo u metamorfnim instalacijama koje savršeno odgovaraju hiperplastičnosti prostora-vremena. Tehnološka singularnost otuda nije ideal, niti postulat, već trijada računanja-planiranja-konstrukcije samoga svemira iz duha biometastaza i to samo zato što je mogućnost tehno-morfoza ograničen u svojoj ireverzibilnosti. Ponavlja se uvijek ono što formi podaruje „bit“, a to je u slučaju današnjih ludih kombinacija nevidljivih bojnih zrakoplova i dronova ništa drugo negoli izgled krila i ticala, o čemu je najbolje vidjeti opise ose i orhideje iz još „luđe“ knjige Deleuzea i Guattarija, Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 (Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2013., S francuskoga preveo Marko Gregorić).
Zašto nešto izgleda baš tako kako izgleda i zašto mu je ova faktičnost zadana od Boga ili prirode pripada klasičnome metafizičkome pitanju. I odgovor je uvijek isti: zato što je to tako-i-tako (quiddittas), a ne nikako drukčije. Granice su ontologije utoliko zadane faktičnošću koju i kad mijenja djelatnost ljudske imaginacije i rada ostaju u bitnome nepromjenljive. No, trenutak promjene ove rekli bi Nijemci so-Sein situacije nastaje onda kad se u igru stvaranja uključuje ne više ljudska inteligencija, već umjetna sa svim potencijalima virtualne aktualizacije. Tada ontologija više nije određena faktičnošću svijeta kao slučaja, kao što bi kazao rani Wittgenstein. Umjesto što-stva, na scenu stupa da-stvo, naime, da nešto jest tako kako jest i da nastajanje ili stvaranje bića kao bića postaje ono što više nije isto, već drukčije u svojoj nesvodivoj razlici (quoddittas). Tek tada stvari postaju promjenljive i fluidne. A za to je potrebno da ništa više nije tako-kako-jest, već onako-kako-postaje-drugim-i-drukčijim u procesu biometastaza i tehnogeneze. U samoj prirodi imamo već iznimke koji, dakako, potvrđuju pravilo ili program ontogenetskih modifikacija. No, u samoj tehnosferi postoji pravilo ili program procesne transformacije svega što jest kao potencijalno nastajućega iz stroja bio-tehno-morfoze koja je u načelu beskonačna i ponovljiva. Na Zemlji su slojevi i platoi, a u svemiru kao prostoru-vremenu beskonačne brzine, eter i crne i bijele rupe. Zato su sva prometala uvijek i jedino materijalnost tjelesnih transformacija koja su utoliko jezovitija ukoliko su spoj sluzavosti i gnusobe u liku transformera kao sveze praživotinje i ubojitoga oružja nalik zrakoplovima i dronovima. SF filmovi su, naravno, uvijek i horor filmovi i eksperimentalna projekcija onog što nas ludo privlači jer dolazi iz gnostičke pratvari zvane nigredo kao sa slika Anselma Kiefera.
Nije teško predvidjeti kako će izgledati skora budućnost ratovanja i stanovanja. Ona je već viđena ne u snovima, već u povijesti SF horora kao pastorala i post-apokalipse, ne u smislu logike ili-ili, već i-i. I jedno i drugo, i crni i bijeli leptiri, i morski psi babice i mlatovi, i pauci s multifunkcionalnim ticalima, i žoharima bez senzora za mikrorupe bitka i ostala bića iz antiborgesovskoga Priručnika nove zoologije. Ali, ipak…zašto Borges od svih Kafkinih životinja koje su u znaku crne boje, a ruju po rizomatskim slojevima zemlje bez konca i kraja, uzima samo gavrana kao nesvodivu pticu nad pticama, a ne vranu ili orla? Rješenje ne nudi niti Edgar Allan Poe u svojoj pjesmi Gavran simbolizmom sudbine i smrti. Sve je to odigrano i ne služi ničemu drugome negoli plašenju beba u zipci s mitopoetikom romantike. Stvar je ozbiljna da ozbiljnija ne može biti. Priroda je još za Hegela iz Fenomenologije duha bila rezultat prirodnih znanosti, a ne Boga ili same sebe u smislu arhajskoga apsoluta. Ono što preostaje nakon kraja povijesti kao kraja prirode su samo biometastaze u kojima i crni gavran nije važan zbog svoje monokromne boje i simboličke moći sudbine i smrti, već zbog „mudrosti“ leta između zemlje i neba koji još jedino preostaje čovjeku od svih njegovih uzemljenja i udubljenja u podzemlje bitka.
Letjeti znači biti-drukčije od bitka, biti-u-letu i mijenjati se u beskonačnoj brzini transformacija od kojih zastaje dah.
1. Nemjerljiv je utjecaj ruskoga književnika Fjodora M. Dostojevskog na europsku/zapadnjačku filozofiju i modernu književnost i kulturu uopće. Evo što o tome iskazuju oni namjerodavniji. Istaknut ću stajališta četiri mislioca i pisaca, dva Nijemca i dva Francuza. Friedrich W. Nietzsche u Sumraku idola ustvrđuje da je „Dostojevski…jedini od kojeg sam imao što naučiti o psihologiji…Otkriće […]
February 07, 2025
Roman jednog od najznačajnijih suvremenih američkih pisaca Dona DeLilla Cosmopolis, koji uistinu više pripada žanru poetizirane proze kao apologije New Yorka u dva njegova značenja, istinskome kozmopolitskome središtu neoliberalnoga kapitalizma i kaotičnome prostoru zadržavanja, zaustavljanja, zastoja histeričnoga čovjeka u vremenu bez otvorenosti budućnosti, predstavlja gotovo savršeni prikaz onog što u svojim teorijskim knjigama nazivam odnosom […]
February 06, 2025