Žarko Paić

1.

          Kaže Elias Canetti u svojem autobiografskome djelu Igra očiju kako je u siječnju 1935. godine imao javno čitanje Komedije taštine u kući svojih domaćina u Zürichu u Stadelhoferstrasse. Pored relativno brojnije publike u dvorani za predavanja, pojavio se i glavom i bradom James Joyce. Nije sve drugo važno, iako Canetti misli možda da jest, osim nezadovoljstva pisca Uliksa što nije mogao koncentrirano pratiti ono što je napisano na „nepatvorenom bečkom narječju“, iako se i danas govori da je Irac „govorio bezbroj jezika“. Kad su se u pauzi upoznali Canetti i Joyce, potonji se o drami koju je Canetti javno čitao slušateljima „izrazio koliko britko toliko i intimno: „ꟷ Ja se brijem britvom, bez ogledala! ꟷ Ove je posljednje riječi naglasio ꟷ „bez ogledala“. (Elias Canetti, Igra očiju: Životna povijest 1931-1937, Znanje, Zagreb, 1989, str. 178. S njemačkoga preveo Zlatko Crnković)

Ma, uopće nije važan kontekst njegova iskaza, je li to bila cinična opaska na tekst drame koji je slušao tu večer u Zürichu od pisca i egzilanta koji će postati Nobelovac i napisati Masu i moć i brojne romane i eseje vrijedne svake pozornosti. Važno je samo da iz iskaza struji nešto metalno hladno, britko kao ta britva koju Joyce ne vidi u odrazu zrcala. Još je važnije to što slika koju pisac Finneganova bdjenja tako upečatljivo uspostavlja kao paradigmu samurajske discipline čovjeka pred životom „bez ogledala“  preostaje kao ono što nadilazi svaku daljnju sliku ne tek Joycea kao muškarca koji se gotovo aristokratski militarno odnosi spram svojeg kolege po peru, jer više ništa ne saznajemo o njihovu odnosu te večeri u Stadelhoferstrasse u Zürichu. Kad sam prvi put pročitao ovaj iskaz imao sam već bradu, pa me nije mogao nagnati da vidim kako to izgleda brijati se s električnim brijačem „bez ogledala“. Godinama sam mislio da je to Canettiju rekao da ga ponizi i pokaže mu da bude manji od makova zrna pred imperatorom moderne književnosti, koji je došao te večeri ne zbog znatiželje što austrijsko-židovski intelektualac ima kazati svojom dramom, već iz puke konvencije i zato da naprosto ubije dosadu. Sada mislim drukčije. Što?

Da je slagao kako bi još više dokazao Canettiju kako brijati se „bez ogledala“ predstavlja najviši doseg umjetnosti kao vrhunskoga privida i da je to učinio samo zato da pokaže kako ga slušanje drame na „nepatvorenom bečkom narječju“ uzbuđuje koliko i lanjski snijeg na kaljačama dublinskih umirovljenih tramvajaca. „Bez ogledala“ znači više od svekolike britve kojom pisac reže slijepljeni papir u svicima svetih knjiga. To znači da više nema razloga vjerovati u odraz nekog fantoma iza stakla upravo tog i takvog ogledala koji je vjekovima bdio nad jezikom književnosti i filozofije i kad bi ga tko dozvao imenom bez prezimena oglasio bi se beskrajnom šutnjom.

Iz obzira spram pisca Igre očiju valja navesti i njegovo objašnjenje konteksta u kojem je Joyce ispalio svoj cinični iskaz. Evo, o čemu se stvarno radi: „Jedna je jedina scena bila na književnom njemačkom jeziku, u njoj je i čuo tu rečenicu o brijanju pred ogledalom i na nju se osvrnuo u svom kukavnom komentaru.“ (str. 178)

Da, ali Canetti se nije brijao „bez ogledala“, zar ne?

2.

Djeca upijaju sve besmislice svijeta kao spužvu. No, posebno ih se prima sve što ima karakter zabrane i ekscentričnosti, Što je veća odioznost i užas koji izbija iz društvenih odnosa i jezika kojim se kaos iskazuje, to je veća mogućnost da će njihova sklonost doslovnome oponašanju tzv. svijeta odraslih biti grotesknija i opasnija od svake stvarne opasnosti koju obilježava ovaj svijet u svojoj mahnitoj perverziji uma i normalnosti. Oko nas niču slučajevi za slučajevima u kojima mali zlikovci iz pakla povlače noževe-skakavce na one plašljive i nemoćne, a neurotične djevojčice mlate svoje kolegice za školskim odmorom ne baš volovskom žilom, ali ni potencijalni bokser u ruci nije više terra incognita. Psovke koje pritom čujemo na klipovima video-snimaka ovih događaja u tzv. realnome vremenu nadilazi granice svega što ste dosad čuli u trap-poeziji i filmovima o brazilskim favelama u kojima bande okultnih boraca novoga Armagedona teroriziraju sve što se miče i sve što još niče u krajoliku „bez ogledala“ nadzornih kamera.

          Čitati knjige koje umjesto mladosti i zrelosti u središte postavljaju malodobnu djecu kao psihopatološke nasilnike izvan „crnoga doma“ znači dekonstruirati slike linearne povijesti metafizike. Možda ipak pomaže spomenuti da je i sjajni roman Nobelovca Güntera Grassa, Limeni bubanj iz 1959. godine jedan od najznačajnijih takvih obrata u razumijevanju svijeta. Da podsjetim: središnji lik romana je Oskar, dječak koji je prestao rasti u trećoj godini, i to vlastitom odlukom. Sa svojom bučnom igračkom, crveno-bijelo išaranim limenim bubnjem, postaje istinski svjedok alternativne povijesti nepripadanja ovom svijetu manijakalnoga oponašanja njegovih totema i tabua uskrsloga fašizma i užitka u tlačenju Drugoga. Oskar s njegovim instrumentom radikalnoga otpora pravi je anti-heroj „iza ogledala“ za kojeg mogu dati ruku u vatru i reći:

Ecce homo!

3.

Gledam u zid i na njemu ubrzani let muhe. Možda i ona gleda mene i moj usporeni ritam gledanja njezina leta. Vani je vjetar i sunce, vani su dimnjaci iz udaljene propale tvornice u kojoj nema čak ni skvotera niti bilo tko razmišlja da od ovog rugla na kraju grada stvori antimuzej suvremene umjetnosti s instalacijama nalik onim iz filma Andreja Tarkovskoga, Stalker. I bolje je tako. Zašto bi sve trebalo estetizirati i pretvoriti u drugi oblik ništavila „bez ogledala“?

          Neka sve ostane kako je i bilo. I muhe na zidu i vjetar i sunce u krošnjama divljeg oraha na udaljenom horizontu. Baš tako.