Žarko Paić

1.

Evo, ako niste posve upućeni u podrijetlo ove strašne riječi, koja obuzima i marketinške stručnjake za višak okrutnosti u video-igrama i loše holivudske plašitelje filmskoga naroda krajem svijeta, što nam je to sažela AI-Chat GPT da se ne moramo sami mučiti originalnošću bez muke.

„Riječ “Armagedon” dolazi od hebrejske riječi Har-Magedone, koja znači „Planina Megido” i koja je postala sinonimna s budućom bitkom u kojoj će Bog intervenirati i uništiti vojske Antikrista kao što je to predviđeno u biblijskome proročanstvu (Otk 16:16; 20:1-3, 7-10). Mnoštvo ljudi bit će uključeno u Armagedonsku bitku, jer će se sve nacije udružiti kako bi se borile protiv Krista.
Točna lokacija doline Armagedon nije sasvim jasna zato što nema planine koja bi se zvala Meggido. Međutim, budući da „Har” također znači brdo, najvjerojatnije se radi o brdovitome kraju oko doline Meggido, nekih šezdeset milja sjeverno od Jeruzalema. U tome se području vodilo više od dvjesto bitaka. Dolina Megiddo i obližnja dolina Esdraelon bit će središnja točka u bici kod Armagedona, koja će bješnjeti cijelom dužinom Izraela, sve do edomskoga grada Bozre na jugu (Iz 63:1). Dolina Armagedon bila je poznata po dvije velike pobjede u Izraelovoj povijesti:: 1) Barakova pobjeda nad Kanaancima (Suci 4:15) i 2) Gideonova pobjeda nad Midjancima (Suci 7). Armagedon je također bio mjesto dvije velike tragedije: 1) Smrti Šaula i njegovih sinova (1. Sam 31:8) i 2) smrti kralja Jošue (2. Kr 23:29-30; 2. Ljet 35:22). Zbog te povijesti, dolina Armagedon postala je simbol krajnjeg sukoba između Boga i sila zla. Riječ “Armagedon” javlja se samo u Otkrivenju 16:16: „Skupiše ih na mjesto koje se hebrejski zove Harmagedon.” To govori o okupljanju kraljeva odanih Antikristu kako bi izveli posljednji napad na Izrael. Kod Armagedona Bog će izliti „čašu vina svoga uskipjelog” (Otk 16:19), a Antikrist i njegovi sljedbenici bit će zbačeni i poraženi. “Armagedon” je postao općenit naziv koji se odnosi na kraj svijeta, a ne samo na bitku koja će se voditi u dolini Megiddo.“

2.

          Prolazeći Ilicom od Trga Bana Jelačića do Oktogona i par koraka dalje u ovu oštru zimu s vjetrom koji brije po zapešćima vidjeh već nekoliko puta u kasni suton jednog uličnoga grlatog fundamentalista. Sav je u pojačalima i senzorima oko uha poput Shaqa O’Neala za pultom kakve reperske hiphopijade na Vražjim otocima dok more se uvlači u koraljne stijene. Glas mu je upečatljiv, a brzina kojom ispaljuje strelice osvetničkoga gnjeva protiv „sebeljublja i opačina materijalističke civilizacije u kojoj ste uvučeni protiv svoje volje, ali ima nade ako se preobratite, ovdje i sada“ naprosto zadivljuje jer ne guta samoglasnike kao saborski zastupnici svoju visoku tjednu apanažu za sapunjanje mozga po očajno neduhovitoj replici. Stasit je kano harmagedonski stup soli i u ono što propovijeda svojim odrješitim govorom valjda i vjeruje.

Sjetim se uvijek kad prođem pored njega kao pored turskoga groblja da je jednom Georg Steiner u Gramatikama stvaranja lucidno zamijetio da je problem s apokaliptičkim navještenjima kršćanstva u tome što danas više nitko ne govori, užareno i ekstatično, o drugome došašću Spasitelja, osim militantnih fundamentalista od kojih neki postaju opasna prijetnja liberalno-demokratskome poretku zbog terora i seksualnoga nasilja samoproglašenih Vođa nad mahom mladim djevojkama željnih božanske ljubavi. No, ovaj naš agramerski medijski guru Sudnjega dana dijeli istu sudbinu kao i sijaset prosjaka i njima pridruženih umjetničkih beskućnika s gitarom, saksofonom i zgurenim psom ispod već olinjale dekice. Čovjek pošteno zarađuje svoj kruh na ulici iako se, vjerujem, od proroštva Armagedona pored Oktogona može manje zaraditi, ako uopće išta, negoli od noćnih pretkazanja na lokalnim TV-postajama raznih „vidovitih Milana“ koji šeretski bacaju tarot u oko nadolazeće budućnosti.

Naš vjernički narod kleči pred crkvenim oltarima i pred konjaničkom skulpturom hrvatskoga Bana, a ne poštuje ove odmetnute spavače Jerihonskih trublji jer su to mahom pripadnici sumnjivih anacionalnih sekti i raznih hereza. Zato mi je naš propovjednik u ritmu Vojka V. naprosto prirastao srcu i priznajem da ću sljedeći put kad ga čujem zastati i „preobratiti se“ s nekim eurom u njegovoj osobnoj škrabici. Život je ionako prah i pepeo vlastita duhovnoga sagorijevanja u kojem svatko sam svodi svoje račune s Bogom ili prirodom, sobom ili Drugime kojemu ne vjeruje na riječ, ali pravi se da ga njegova sudbina dira u srce i da nije ravnodušan na njegove patnje.

3.

Moj izdavač Palgrave Macmillan, za koji sam objavio knjige White Holes and the Visualization of the Body (2019) i The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control (2022), poslao mi je nedavno nekoliko poglavlja zbornika Holly-Gale Millett, The New Urban Gothic: Global Gothic in the Age of Anthropocene (2020) u kojem se raspravlja o različitim fenomenima tzv. kraja svijeta s hibridnim svjetonazornim orijentacijama onih koji u popularnoj kulturi vode kulturalne ratove s drugim posve različitim „plemenima“. Ono što ih, međutim, paradoksalno zbližava, i „lijeve“ i „desne“, jest svijest o armagedonskim pretkazanjima s jasnim znakovima propasti jednog svijeta koji je još vjerovao u mit o stabilnosti i vječnome kapitalizmu po mjeri (ne)čovjeka. Iako nisam odveć opčinjen mitologijom masovne kulture, baveći se u nekim knjigama iz područja sociologije politike i globalizacije te teorije mode upravo svezom posthumanizma i novoga shvaćanja tijela, nailazio sam na iznimno zanimljive kompilacije tekstova o ekscentričnim zagovornicima kraja svijeta i njihovim kritičkim oponentima, a tekstovi američkoga filozofa Crispina Sartwella o cyber-virusu kao umjetničkome događaju predstavlja vrhunac ove kontrakulturalne filozofije koji je za dvobroj časopisa Tvrđa davne 2003. godinepriredio Zoran Roško, dok je eseje preveo s engleskoga Višeslav Kirinić.

U zborniku, pak, ove britanske kulturalne historičarke sa Southampton sveučilišta niz priloga govori o urbanome, globalnom gotičkom stilu života koji se rasprostranio kao svojevrsna sekularna i profana alternativa fundamentalizmu. No, za razliku od religiozne apostaze ekstremnih povrataka tzv. izvorima vjere s nadahnućem u Starome Zavjetu s rigidnim čitanjem proroka Sudnjega dana, globalni gotičari su demokratski i multikulturalni borci za ljudska prava i uvjereni namjesnici apsolutne slobode do prava na vlastitu transgresivnost i ekscentričnost koju danas globalni trumpizam sječe u korijenu svim zakonskim i drugim sredstvima političke paranoje i korporativnoga fundamentalizma. Autorica zbornika (uz Ruth Heholt s Cornell sveučilišta u SAD-u) u jednom razgovoru objašnjava ovaj novi fenomen tako što upućuje na sjajnu pjesmu R.E.M.-a It is the End of the World as We know It iz 1987. godine. Baš tako.

Poslušajmo je bez daljnjeg komentara.

4.

Što je to ꟷ kraj svijeta? To je „kraj“ ne samo onog „svijeta“ kakvog samo navodno poznavali, a riječ je o metafizički ustrojenome sustavu postojanih algoritama u promjeni, a ne o transverzalnim fraktalima radikalne promjene koja nema uzora u prošlim epohama, već svijeta kao takvoga za što nikakve prispodobe iz mitova i religijskih nauka, pa tako ni slavni i strašni Armagedon nije dostojna alegorija za ono što se događa „ovdje i sada“. Kraj svijeta je jednostavno kraj kao svršetak jedne kozmičke epohe, rekao bi filozof znanosti Alfred N. Whitehead, koja je u okvirima povijesti filozofije i znanosti kao i svijeta uopće počivala na stabilnim označiteljima bitka, bića i biti čovjeka. Nakon ovog „kraja“ slijedi ulazak u drugu epohu koju ne određuje više nikakav antropocentrički sustav vladavine subjekta kao supstancije.

Umjesto njega, sve je postalo nadomjestivo i artificijelno te je posrijedi apsolutna vladavina tehnosfere za koju je čovjek kao i za mladoga vidovitoga pjesnika Arthura Rimbauda još 1871. „svoje odigrao i prošao poput daha“. Na njegovo mjesto dolazi neminovno homo kybernetes i to je sve što se još u ovom trećem fragmentu kaosa može reći a da ne oskvrnemo posljednju sentenciju iz ranoga djela Ludwiga Wittgensteina Tractatus logico-philosophicus u kojoj stoji ona zapovijed kako se o onome o čemu se ne može ništa reći mora šutjeti. Toliko o tome. No, još samo i ovo.

Kraj svijet je svijet kraja u svemu što je imalo svoj prvi uzrok i posljednju svrhu, a umjesto takva mišljenja dolazi ono koje se u svojem lutajućem i otvorenom posthumanome stanju pokazuje kao igra apsoluta sa samim sobom bez početka i bez kraja ꟷ čisto kraljevstvo igre!